Kako djeca uspijevaju: Borbenost, radoznalost i snaga karaktera, odlomak

Bilo mi je jasno da svom sinu želim sretan i uspješan život, ali zapravo nisam baš jasno znao što time mislim niti što bismo moja supruga i ja trebali učiniti kako bismo ga usmjerili prema tomu. U toj nesigurnosti svakako nisam bio osamljen. Ellington je rođen u posebno tjeskobnome trenutku povijesti roditeljstva u Americi. A ta je pak tjeskoba postala osobito osjetna u gradovima kao što je New York, gdje je utrka za najpoželjnijim vrtićima počela nalikovati na borbe gladijatora. Jedan dvojac ekonoma s kalifornijskoga sveučilišta nedavno je toj nacionalnoj utrci za predškolskim postignućima nadjenuo ime utrke ukrug, The Rug Rat Race, a svake godine ta utrka kao da počinje sve ranije i postaje sve napornija.

Dvije godine prije Ellingtonova rođenja lanac obrazovnih centara Kumon otvorio je u New Yorku svoju prvu podružnicu za predškolski odgoj, Junior Kumon, u kojoj djeca već od dvije godine starosti provode jutro ispisujući radne zadatke, ispunjavaju zadaće čiji je cilj učenje prepoznavanja slova i brojki. „Dob od tri godine prijelomna je“, rekao je glavni financijski direktor Kumona novinaru časopisa New York Times. „Ali, ako je dijete izašlo iz pelena i ako je u stanju prosjediti 15 minuta s Kumonovim učiteljem, uzet ćemo ga na obuku.“

Moj Ellington ima odrasti u kulturi prezasićenoj idejom koju bismo mogli nazvati kognitivnom hipotezom: uvjerenjem koje se rijetko kada verbalno izražava, ali kojega se ljudi ipak masovno drže, da danas uspjeh ovisi ponajprije o kognitivnim vještinama – onoj vrsti inteligencije koja se dade izmjeriti IQ testovima, uključujući i sposobnost prepoznavanja slova i riječi, kalkuliranja i raspoznavanja obrazaca – te da je najbolji način razvijanja tih vještina njihovo vježbanje koliko je to god moguće započevši što ranije u životu. Kognitivna hipoteza postala je tako općeprihvaćena da je lako zaboraviti kako se radi o relativno novoj ideji. Zapravo, suvremenome uzdizanju te ideje dade se ući u trag do godine 1994., kada Carnegie Corporation objavljuje Starting Points: Meeting the Needs of Our Youngest Children, izviješće kojim se oglasilo zvono za uzbunu vezano za kognitivni razvoj djece naše nacije. Prema tome izviješću, problem je u tomu što djeca više ne primaju dovoljnu količinu kognitivne stimulacije tijekom prvih triju godina života, dijelom zbog sve većeg broja samohranih roditelja i zaposlenih majki – pa djeca tako stižu u vrtić nespremna za učenje. To je izviješće prema zabrinutim roditeljima lansiralo čitavu industriju proizvoda za izgradnju moždanih funkcija u dobi „od nula do tri godine“. Knjige, vježbaonice, videosnimke za male Einsteine i DVD proizvodi počeli su se prodavati u vrijednosti od više milijarda dolara.

Izviješće Carnegie Corporationa i studije koje su potom uslijedile snažno su odjeknule i u javnoj politici, kad su zakonodavci i filantropi zaključili da zakinuta djeca zaostaju već u ranoj dobi zbog nedovoljne kognitivne obuke. Psiholozi i sociolozi iznosili su dokaze kojima se loši akademski uspjesi siromašnije djece povezuju s nedostatkom verbalne i matematičke stimulacije kod kuće i u školi. Jednu od najpoznatijih među spomenutim studijama (o kojoj sam već govorio u svojoj prvoj knjizi, Whatever It Takes) proveli su Betty Hart i Todd R. Risley, dvoje dječjih psihologa koji su, počevši od ranih osamdesetih godina prošloga stoljeća, intenzivno proučavali grupu od četrdeset i dvoje djece, podrijetlom iz intelektualnih, radničkih i siromašnih obitelji u Kansasu. Hart i Risley zaključili su da se ključna razlika u odgoju različite djece i razlog različitosti njihovih kasnijih rezultata svode na samo jednu stvar: broj riječi koje je dijete čulo od roditelja u najranijoj životnoj dobi. Hart i Risley odredili su da djeca koju odgajaju intelektualci do svoje treće godine čuju po trideset milijuna riječi; djeca čiji su roditelji na socijalnoj pomoći čuju tek po milijun riječi. Taj nedostatak, zaključuju oni, u samome je korijenu kasnijih školskih neuspjeha siromašne djece.

Svakako postoji nešto neodoljivo u vezi s kognitivnom hipotezom. Svijet kakav ona opisuje tako je uredan, umirujuće linearan, takav jasan zbroj ovdje unesenih podataka, tamo daje jasan zbroj izlaznih podataka. Manje knjiga u kući označava lošiju sposobnost čitanja; manji broj riječi koje su roditelji izgovorili označava ograničen rječnik kod njihove djece; što je više riješenih matematičkih vježbi u centru Junior Kumon, to će ocjena iz matematike biti bolja. Korelacije su katkad izgledale skoro komično egzaktne: Hart i Risley izračunali su da djetetu odraslomu na socijalnoj pomoći tjedno treba točno četrdeset i jedan sat intenzivnih jezičnih intervencija kako bi se zatvorio procijep između njega i djeteta iz radničke obitelji.

Tijekom posljednjega desetljeća, međutim, a osobito posljednjih nekoliko godina, suprotstavljena grupa ekonoma, odgajatelja, psihologa i neuroznanstvenika počela je iznositi dokaze kojima se preispituju mnoge pretpostavke na kojima počiva kognitivna hipoteza. Najvažnija stvar u razvoju djeteta, kažu oni, nije maksimalna količina podataka koje mu možemo sabiti u glavu tijekom prvih nekoliko godina života. Umjesto toga, najvažnije je pomoći djetetu da stekne potpuno drugačiji skup vrijednosti, a na tome popisu nalaze se ustrajnost, samokontrola, radoznalost, pažljivost, odlučnost i samopouzdanje. Ekonomi to nazivaju nekognitivnim vještinama, psiholozi ih zovu crtama osobnosti, a mi ostali ponekad ih doživljavamo kao karakterne osobine.

Ovu odličnu knjigu, koju je  s engleskog preveo Robert Martinov, potražite uskoro u Profil Mozaik knjižarama te na webshopu!