Pavao Pavličić: Šapudl, i što je bilo poslije, autobiografski zapisi

-


Godine 1991., za vrijeme Domovinskog rata Pavao Pavličić je u časopisu Republika objavljivao svoje autobiografske zapise vezane za vukovarsku ulicu Šapudl, u kojoj je odrastao. Namjerno je izbjegao temu rata, raspada Jugoslavije, agresije na Hrvatsku; sve se to podrazumijevalo kao podloga teksta, ali u knjizi je Pavličić prikazao samo ulicu i njezine stanare, kakve je pamtio iz pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. To je svakako jedna od najdirljivijih knjiga napisanih o tom ratu; njezin emocionalni naboj posebno je potenciran činjenicom da je nad tom ulicom i Vukovarom počinjen urbocid. O knjizi se puno pisalo, postala je hit i zasigurno je jedna od najpotresnijih knjiga o Domovinskom ratu, iako je u knjizi on samo impliciran.
   U ovom ponovljenom izdanju Pavličić dodaje novo poglavlje (pedesetak stranica) koje se bavi Vukovarom u ratu i njegovom poslijeratnom sudbinom, sve do današnjih dana. Kao rođeni Vukovarac, Pavličić piše s mnogo razumijevanja za žitelje tog grada i njegovu specifičnu, autohtonu urbanu fizionomiju. Ta vizura čovjeka koji dobro poznaje grad „iznutra“, a dovoljno dugo živi izvan njega, pa ga promišlja i iz općehrvatske, pa i univerzalističke perspektive, može biti vrlo intrigantna i književno zanimljiva za današnju publiku.


PAVLIČIĆ, Pavao, prozaist i povjesničar književnosti (Vukovar, 16. VIII. 1946). Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Vukovaru. God. 1969. diplomirao komparativnu književnost i talijanistiku na Filozofskome fakultetu u Zagrebu; doktorirao je 1974. radom o sesti rimi u hrvatskoj književnosti. Od 1970. zaposlen je na Odsjeku za komparativnu književnost istoga fakulteta, gdje je od 1980. izvanredni, a od 1985. redoviti profesor. Od 1996. redoviti je član HAZU.

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja

-
Slika
O MENI (neslužbeno) Kad mi netko postavi pitanje tko sam ja, često automatski nabrojim uloge: majka, supruga, sestra.  Kći sam bila, a sada više nisam. Kada si sama postavim to pitanje, zatreperi mi usna od radosti i vidim sebe kao onu koja se vječito – igra. I kako mi je tek sada ugodno u ženskom tijelu, vidim se kao curicu koja skače i pleše po livadi. Toliko odskakujem da se katkada teško vratim na zemlju (mislim i na planet i na tlo). Zaigrana i radosna! To sam ja... Hvala lijepa na pitanju. Ja sam planina. Često tu rečenicu ponavljam sebi i svojima jer kad naiđu takozvane nedaće, imam osjećaj da se sva nekako raširim, zauzmem više mjesta i ukopam (mentalno). Osjećam da me šiba vjetar i kiša, ali se ne mičem. Pred očima mi se pojavi velika zelena planina koja stoji sama usred ravnice. Otkad znam za sebe je tako. Ja sam planina! Onog dana kada sam spoznala da si ono što jedeš, nije mi bila želja da budem svinja ili ovca (sa svim njihovim karakteristikama). Nemam ništa
Pročitajte više

Tisja Kljaković Braić: U MALU JE UŠA ĐAVA

-
Slika
Kako je počelo – Sve san im uredila. Sve! Namazala parkete, uredila kužinu i na kraju banj. A onda me uvatilo – opisivala je moja mama kako je išla mene rodit. – Puka mi je vodenjak u friško uređenom banju! Baka je odma dobila proliv. Svako pet minuti trčala je u zahod od straja. Moj budući tata za to je vrime bija u vojsci. A oni koji me triba odvest da se rodin, Mate, muž moje tete Tajde, po običaju je popija koju čašu više. – Pij, Mate, pij! – govorila mu je moja baka dok mu je nalivala litru jake kafe. Kad su u Matu ulili dovoljno da više nije vidija duplo, svi su se uputili u rodilište u biloj „bubi“. – Ajde, Mate, učini još koji krug prije nego me ostavite – priča mama kako mu je tada rekla. Onda je Mate kružija i plaka jer on inače plače u svim situacijama. – Nije njemu problem pustit suzu – to svi govore. A onda su je ostavili u bolnici. Zapravo nas, samo još uvik u jednon komadu. Još mi je neugodno kad je slušan kako me rađala. A ne pita ona mene kako je m
Pročitajte više

Anna Todd: POSLIJE SVEGA: PAD

-
Slika
Tessa – Tata? Ne, ovaj č ovjek nikako ne mo ž e biti moj otac, unato č tim poznatim sme đ im o č ima koje i dalje zure u mene. – Tessie – glas mu je dublji nego š to pamtim iz djetinjstva. Hardin se okre ć e k meni, strijelja me pogledom, pa se opet zagleda u mog oca. Moj otac. Ovdje, u ovom groznom kvartu, u prljavoj odje ć i. – Tessie? Jesi to stvarno ti – pita. Stojim kao smrznuta. Ne mogu se sjetiti ni jedne rije č i koju bih uputila ovom pijancu s licem moga oca. Hardin mi stavlja ruku na rame kako bi me potaknuo na nekakvu reakciju. – Tessa... Koraknem bli ž e strancu, a on se nasmije š i. Sme đ a brada pro š arana mu je sjedinama; zubi mu nisu onako bijeli i č isti kakvih se sje ć am... kako se samo pretvorio u ovo? Svaka nada da ć e moj otac promijeniti svoj ž ivot onako kako je to u č inio Ken upravo nestaje, a spoznaja da ovaj č ovjek zaista jest moj otac boli me vi š e nego š to bi trebala. – Ja sam – za č ujem, i nakon kratkog trenutka
Pročitajte više