Ivo Brešan, MRTVIMA NIŠTA NE TREBA, odlomak
Križ se na jednom grobu zaljulja i iz njega se polako
diže sasušen mrtvac…
– Zagušljivo mi je! Zagušljivo! – zastenje on divljim
neljudskim glasom.
N. V. Gogolj: Strašna osveta
Koliko god
se ovaj naslov činio nečim u što nitko zdrava razu‑ ma ne bi smio posumnjati,
Duje Rudan, junak ove naše priče, morao je proživjeti tešku obiteljsku
tragediju da bi napokon to shvatio. Ne može se reći da je bio baš mentalno
zaostao; rodio se kao zdravo dijete, ali od svih svojstava kojima priroda obda‑
ruje čovjeka, u pameti je bio najdeficitarniji. No, ne treba za to kriviti
prirodu; stvar je u okolnostima u kojima se Duje odma‑ lena razvijao. Njegov
otac Petar, glava jedne ugledne obitelji u manjemu općinskom središtu nedaleko
Splita, koje ćemo nazvati jednostavno N, imao je staru i neudanu sestru Justu,
koja se čitav svoj vijek bavila samo jednom jedinom aktivnošću, glancanjem
crkvenih klupa svojom uvelom stražnjicom. Kako je vječito bila sama, bez ijedne
prijateljice, a još manje prijatelja, i u doslovnom i u prenesenom značenju,
kojim se obično aludira na ljubavnika, žudjela je za djetetom, da bi se njime,
kao jedinim i provjerenim štitom nevinosti, obranila, po vlastitu mišljenju, od
svih opači‑ na ovoga svijeta. Pri tom je, naravno, sve prije dolazilo u obzir,
negoli da ga ona sama sebi priskrbi prirodnim putem. Zato je zamolila brata da
joj posve povjeri brigu o Duji, još u vrijeme kad je ovaj bio u predškolskoj
dobi. Unatoč protivljenju svoje žene, Petar je na to pristao, jer je osim Duje
imao na brizi još četiri sina, pa se Duje posve preselio teti, spavao s njom u
istoj sobi, pratio je prilikom večernjih izlazaka u šetnju i odlazio s njom na
svete mise. Tako je Duje već od najranijeg djetinjstva počeo stasati uz staru
bogomoljku, dijeleći s njom njezine interese i ploveći na valovi‑ ma njezine
mašte. U početku ga je to morilo dosadom, osobito odlaženje na mise, na kojima
nije razumijevao ama baš ništa od onoga što se govori i zbiva. Ali kako je
malo-pomalo ulazio u svijet stare usidjelice, tako se sve više njemu
prilagođavao, pa se i on sam pomalo počeo pretvarati u nešto slično njoj,
gubeći pri tome svaku sposobnost orijentacije u vremenu i prostoru.
Šjora Justa
je bila neka vrsta vizionarke, jer je uvijek vidjela nešto što nitko normalan
ne vidi niti može vidjeti, a kako među živim ljudima nije našla nikog tko bi se
zanimao za nju ili ona za njega, okrenula se skroz mrtvima i komunicirala
isključivo s njima. To su u prvom redu bili njezini otac i majka, Dujini djed i
baka, njihova braća, sestre i rođaci, a onda i drugi, koje je za života
poznavala. Svako malo ona bi nekim samo njoj znanim putem saznala da netko od
njih na onome svijetu ima tegoba i da mu samo ona može pomoći, a ta pomoć
sastojala se uglavnom u određenom broju Očenaša i Zdravomarija, koje je trebala
iz‑ moliti za njegovu dušu. Nerijetko su ti pokojnici Justu stajali i
financijskih izdataka, ako bi ona zaključila da za nekoga od njih treba platiti
misu zadušnicu.
Komunikaciju
s mrtvima Justa je ostvarivala putem noćnih vizija. Ponekad bi znala, odlazeći
u kupnju, zaustavljati neke ljude, uglavnom one, za koje bi ocijenila da bi joj
mogli vjerovati, i pripovijedati im što joj se te noći ukazalo. A ukazanja su
bila i više nego nevjerojatna. Jednom je ugledala kako po sobi zrakom kruži
upaljena svijeća, koju drži nečija ruka, a vidjela se samo ruka, ne i osoba
kojoj ta ruka pripada. Drugi put je noću, dok je ležala u krevetu, opazila kako
se na stropu sobe stvorio bijeli kolobar, a onda se unutar njega ukazala
mrtvačka lubanja. Treći put, za sparne ljetne noći, kad je prozor spavaće sobe
bio otvo‑ ren, začula je izvana tihu molitvu mnoštva glasova. Provirivši van,
ugledala je povorku ljudi sa svijećama, koji su nekamo išli iz smjera groblja i
prolazili tik ispod njezina prozora; bila je to procesija mrtvaca. Uzalud su je
brat Petar, pa čak i župnik uvje‑ ravali da je to možda sanjala ili joj se samo
pričinilo. Ona je bila čvrsto uvjerena da je doista vidjela sva ta čuda i da
joj to netko s onoga svijeta nešto poručuje. Vrlo brzo bi potom, putem neke
nove vizije ili sna, došla do toga i tko je taj i što to od nje traži, te bi na
taj način pronašla čime će ubuduće sebi kratiti vrijeme i usput pomoći
nesretnoj duši da na onom svijetu nađe svoj mir.
Tako je
Duje, zahvaljujući teti Justi, provodio djetinjstvo u strahu Božjem. Živeći
između neba i pakla i saznavajući više o mrtvima nego o živima kojima je
okružen, on je izgubio svako zanimanje za ono što je zaokupljalo njegove
vršnjake; ni s kim se nije družio ni igrao, nije slušao o čemu se u školi
govori, a još ma‑ nje je učio, stalno očekujući neki svoj dodir s onim
prekogrobnim, iako se toga i pribojavao, pa ga je, štoviše, čak spopadala jeza
i na samu pomisao da mu se tako nešto dogodi. No, s jedne strane to neprekidno
iščekivanje, a s druge stalno tetino pripovijedanje o vlastitim viđenjima,
učinili su da je jednoga dana i on vidio nešto što ni jedno dijete njegove dobi
i zdrave psihe ne bi moglo vidjeti.
Vraćajući se
navečer teti iz jednog od rijetkih posjeta rodi‑ teljima, prolazio je pokraj
grobljanske kapele. Bio je polumrak i jugo je puhalo kao ludo. Kad je već
prošao kapelu, učini mu se da iza sebe čuje neke čudne zvukove, okrene se i
ostane skame‑ njen od užasa. Vidio je kako kroz vrata iz kapele izviruju dvije
bijele ruke, koje mu mašu kao da ga dozivaju. No cijela stvar i ne bi bila
toliko strašna da to nisu bile ruke kostura. Oporavivši se od prvog šoka,
pojurio je kao mahnit i bez daha dotrčao teti, a onda joj ispričao što je
vidio. Kako je Justa na sve prije bila spremna negoli da traži neko realno
objašnjenje, ona mu je odmah cio događaj protumačila kao nedvojben poziv s
onoga svijeta da se odsada pa nadalje posve posveti njemu i živi za ono što je
tamo, a to je praktički značilo da postane svećenik i služi Bogu. S tim tumačenjem
odmah je otišla s dječakom župniku i zatražila od njega da u tom smjeru smjesta
poduzme neke korake. Kao razuman čovjek, župnik je dobro znao gdje leže
korijeni svih Justinih vizija, pa je zato odmah pozvao dječaka da pođe s njim
do grobljanske kapele, kako bi zajedno pogledali što je to tamo bilo. Malko
okuražen župnikovom nazočnošću, dječak je pošao i ubrzo se otkrilo što je na
stvari. Na vratima kapele bio je pribijen oglas, na kome je stajao raspored
pobožnosti, a koji je jugo djelomice potrgalo, tako da su dva njegova kraka
mlatarala na vjetru. Makar bi time za svakoga iole razborita čovjeka bila
razriješena tajna cijelog događaja, Justa je uporno tjerala svoje, jer je
naprosto bila neprijemčiva za svaku logiku, kao što to obično i biva kod ljudi
za koje je svijet mašte stvarniji i od same stvarnosti. Tako je i Duju uspjela
uvjeriti da je, unatoč župnikovu objašnje‑ nju, doista vidio to što je vidio,
to više što se i njemu činilo da je teško mogao umjesto papira vidjeti ruke.
Otac Petar ubrzo je shvatio kamo to vodi, jer se Dujina glava, kod svih pokušaja da joj se ulije nešto od ovoga svijeta, naprosto ponašala kao da je porozna; sve što bi u nju ušlo, odmah bi kao kroz neke rupice iscurilo van. Dijete je malo‑pomalo gubilo sposobnost da nešto nauči ili čestito obavi, a najviše da realno procjenjuje ono što se zbiva u njegovoj neposrednoj blizini. Zato se Petar odluči na radikalan rez dok je još vrijeme. Kad je Duje, na jedvite jade i uz Petrove bogate darove učitelju, svršio osnov‑ nu školu i napunio 12 godina, jednostavno ga je odvojio od tete Juste i dao na zanat.
Petar je
pomislio da će mu najlakše ići brijački posao; to je ono što svaki muškarac
prije ili kasnije sâm nauči. I doista, u prvi mah, dok je radio na lutkama,
činilo se da će to glatko teći, jer pogreške koje je pravio nisu ostavljale
nikakvih posljedica, pa su bile i neuočljive. No, problemi su nastali kad je
počeo raditi sa živim ljudima. S njegove brijačke stolice mušterije su se mahom
dizale krvava lica, kao da su prošle gestapovski istražni postupak, i morale su
iz brijačnice ravno u ambulantu. Stoga je s brijanja odmah bio prebačen na
šišanje, toliko da mu se dade još jedna prilika. No, ni tu nije bilo ništa
bolje. Kod rezanja kose nikad je nije uspijevao ravnomjerno skratiti na svim
krajevima, pa je to ispravljao krateći je iznova sad s jedne, sad s druge
strane gla‑ ve, dok ne bi sve skupa došlo dotle da bi se kao jedino rješenje za
očuvanje normalnog izgleda mušterije ukazalo šišanje “na nulericu”. Kad je
jednom jedna takva žrtva njegova naukovanja porazbijala čitavu brijačnicu, a
majstora kod koga je naukovao podarila šakom u oko, otac Petar bio je prisiljen
platiti i štetu u brijačnici i majstoru za pretrpljenu bol, a Duji nije
preostalo drugo nego zauvijek se oprostiti s brijačkim pozivom.
Nakon ovog neuspjela pokušaja, Petru je postalo jasno da ne bi bilo dobro s njim u N-u započinjati još nešto, jer su se o njegovoj blesavosti već počele ispredati priče i praviti vicevi. A shvatio je da za njega nije nijedan drugi zanat, jer ma kakav alat držao u ruci bilo je opasno po život, i njegov vlastiti i tuđi. Stoga mu se kao jedino prikladno rješenje učini zaposliti ga negdje kao nekvalificiranu radnu snagu. Kako je u jednom obližnjem mjestu, svega desetak kilometara od N-a, imao prijatelja, Slavka Žarkovića, koji je bio poslovođa u tamošnjoj klaonici, zamoli ga da procijeni što bi Duje mogao raditi i uposli ga. Ali i za rad u klaonici tražila se stanovita stručna sprema. Naime, kao i bole‑ sniku u operacijskoj dvorani, i ovdje je trebalo volu najprije dati narkozu, i to tako da ga se teškim željeznim batom udari među rogove, a za to je bila potrebna i vještina i preciznost. Zatim je slijedila “operacija”, koja se sastojala u klanju, deranju kože i ko‑ madanju mesa, što je opet zahtijevalo još veći stupanj stručnosti. Porazgovaravši kratko s Dujom, Žarković je odmah vidio koliko je sati i shvatio da mu ne može dati ni jedan od ovih “stručnih” poslova, a kako je bio tjelesno preslab da bi ga mogao uposliti za nošenje tereta, izmislio mu je radno mjesto, koje ni u jednoj ustanovi ovakve vrste nije postojalo, i nazvao ga “koljački po‑ moćnik”. Dujin se posao sastojao u tome da stoji pokraj onoga koji kolje i dere životinju, držeći razne noževe i pile, i da mu dodaje te “instrumente” kad ih ovaj zatraži, onako kako to radi medicinska sestra koja pomaže kirurgu pri operaciji.
A onda se
iznenada i oženio.
Primjedbe
Objavi komentar