H. M. Ward: Slomljena 2, odlomak
H. M. Ward: Slomljena 2, odlomak
POGLAVLJE 1
Kad je Sam otišao, Peter uzme mobitel. Diže pogled i gleda me
u oči. Kao da mu je dah zastao u grlu. Razmišlja o nečemu, no ne znam o čemu.
Te safirne oči opuste se pa opet pogleda prema mobitelu koji drži u ruci.
„Pričekajmo s odlaskom da ne sretnemo odmah Deana. Moram obaviti jedan
razgovor, pa se onda možemo detaljnije dogovoriti. U redu?“ Kad me opet pogleda
u oči, imam osjećaj da mi je nešto prešutio.
„Koga zoveš?“
„Brata. Moram ga nešto pitati.“ Peter se naglo okrene, s
odlučnim izrazom. Crte lica tako su mu napete da više ne sliči na čovjeka kojeg
poznajem.
Ne
prisluškujem i ne zadržavam se pred vratima da bih čula taj razgovor. Postoji
nešto između njega i njegova brata, možda stari ožiljci. Ne želim Peteru
otežati život. Možda bih trebala otići? Mislim, nije ovo njegova bitka. Moja
je. Samo zato što sam potpuno zaribala posljednji put ne znači da ovaj put
moram nadrljati. Pogledam prema svojim rukama prekrivenima ranama. Dovraga. Ne
znam što da radim. Neodlučno stojim pred sobom u kojoj Peter razgovara.
Nisam stigla
odlučiti što ću jer vrata sobe otvorila su se i Peter izlazi. Vidim napetost u
njegovu vratu i ramenima. Pomiče čeljust kao da ga je razljutio upravo
obavljeni razgovor. Podigao je pogled s poda prema meni. „Moj brat je šupak.“
Nasmiješim se gorko. „Kao i moj.“
Peter me trenutak pogleda i uzdahne. Provuče ruke kroz kosu.
Ljutnja koju je osjećao ispari, ali ne nestane potpuno. „Trebam ti nešto reći.“
Način na koji je to rekao stvori mi neugodan osjećaj u želucu. Zbog tona i
načina na koji skreće pogled s mene, naježim se. Riječi ostaju visjeti u zraku
poput zle kobi.
Peter me uzima za ruku i privuče me prema kauču. Isprva
sjedimo jedno pored drugog i pridržava me za ruku, ali ne može mirno sjediti na
mjestu. Trenutak poslije, već je na nogama, korača amo-tamo. Kao da mi pokušava
nešto reći, ali ne može odabrati prave riječi. Težak zvuk dopre iz dubine
njegova grla kad pomakne usta. Kad se okrene i pogleda me, znam da nešto nije u
redu.
Usne su mu razdvojene dok me promatra. „Nisam ovo htio
spominjati, ne sad, ali trebaš znati nešto o meni.“ Teško proguta i skrene
pogled.
Pridignem se s kauča i priđem mu. „Možeš mi reći sve.“ Kad mu
dotaknem ruku, Peter je trzne. Trzaj je gotovo neprimjetan, no govori mnogo
toga. Čini me nervoznom. Zašto se ponaša tako? Našalim se, želeći ga
oraspoložiti.
„Nisi valjda ti taj koji je ostavio vjevericu vani ispred
prozora od kupaonice?“
Peter se na moje iznenađenje nasmiješi i pogleda prema meni.
Uzme me u naručje i privuče k sebi. Osjećaj je tako dobar, tako siguran.
Poljubi me u vrh glave. „Znaš li išta o obitelji Ferro?“
Njegovo pitanje me zbuni, no kimnem glavom. „Naravno, zar
postoji netko tko ne zna?“
„Reci mi što znaš.“
Ustuknem korak i
pogledam ga u lice, ali i dalje ne dobivam objašnjenje.
„U… redu?“
Ovo se čini kao čudno pitanje, ali odgovaram mu. „Pa, imaju
više novca nego Rockefelleri. Majka je zadrta, otac je igrač koji je svaki
tjedan s drugom ljubavnicom, a trojica sinova stalno upadaju u nevolje.
Najmlađi, Jonathan, bio je neki dan u novinama jer je opet napravio nekakvu
glupost, no većina takve stvari zaboravi jer su svi očarani njegovim šarmom – i
izgledom. Najstariji brat, Sean, otuđen je od obitelji; barem je tako pisalo u
novinama. Slično je i sa srednjim bratom.“
Nemam pojma kamo vodi ovaj razgovor. Prestajem pričati i
čekam da mi objasni, ali i dalje to ne čini.
„Što si još čula?“
„Ništa naročito. Isto, vjerojatno, što i ti.“
„Sumnjam, no nastavi.“
Čudno ga pogledam te se prisjetim. „Najstariji brat bio je
optužen da je ubio vlastitu suprugu. Dugo se to povlačilo po medijima. Poslije
je Sean napustio obitelj i ostavio sav novac. Novine su počele pisati o
prokletstvu obitelji Ferro, nešto slično. Nakon što je Sean otišao, prvi
nasljednik postao je Pete Ferro. Nekoliko tjedana nakon toga bio je u
Rockefeller centru i zaprosio zaručnicu koja…“ Tu prestajem govoriti. Oči mi se
širom rastvore.
Peterov stisak na mojim rukama se pojača. „Reci. Dovrši
priču, Sidney.“
Teško gutajući nastavim jer to ne može biti, bez obzira na to
koliko zapanjujuće sličnosti bile.
„... koja je ubijena. Pete je uboden u bok. Činilo se jedno
vrijeme kao da luta i da ga ništa ne zanima. Ostavio je sve bogatstvo obitelji
Ferro.“
Gledam ga, on gleda u mene i shvatim da je to njegova priča.
Brada mi zadrhti i više ne znam što da mislim. Dio mene želi vrištati na njega
jer mi nije rekao da je on Peter jebeni Ferro, ali drugi dio je ukočen od
straha. Braća Ferro na zlu su glasu, a on je jedan od njih. Predugo sam samo
stajala, sve dok nisam izvalila: „Ti si Pete Ferro!“
Promatra me;
njegove plave oči uperene u moje. Polako kimne. Palcem me lagano pogladi po
ruci. „Da, jesam.“ Trepnem, previše šokirana da išta kažem.
Primjedbe
Objavi komentar