Nora Roberts, MAGIJA KRVI, odlomak

Nora Roberts, Magija krvi, odlomak

Skoro nije došla. Pokušala je naći razlog da ostane kod kuće ili da se barem pojavi samo iz pristojnosti, a onda pobjegne. Ali svi su joj razlozi zvučali jednako.

Kao kukavičluk. Ili još gore, kao sitničavost.

Nije mogla biti tako niska i kukavna da ga odbije zato što joj je teško biti u njegovoj kući i gledati i osjećati život koji je izgradio bez nje.

Njen izbor, bez nje. Njezina dužnost, bez njega.

I tako je došla.

Puno je vremena potrošila na frizuru, šminku i cijeli izgled. Ako već slavi kraj jedne godine i početak druge u njegovoj kući i u njegovu društvu, onda mora prokleto dobro i izgledati.

Donji dio njegove kuće, koji je smatrala prostorom za zabavu, jako joj je nalikovao na njega. Ugodne, snažne boje pomiješane s neutralnima, staro obnovljeno pokućstvo pomiješano s novim. Manji komadi koje je očito donio s putovanja. I obilje zabave.

Apsurdno velik zidni televizor, stol za biljar, stari fliper i džuboks te predivan kamin od mramora iz Connemare na čijoj se gornjoj stani nalazila debela, čvrsta greda.

Pokraj bara od mahagonija koji je donio iz Dublina, muzikaši su svirali vesele melodije. Iako je soba bila prostrana, namještaj su maknuli da bi bilo još više prostora za ples.

Kad ju je uveo u ples, javila se sva nekadašnja nedužna radost, puna jednostavnosti i mogućnosti. Potisnula je bol koju je to u njoj probudilo i rekla sebi da će ova noć biti izvan vremena.

Pogledala ga je i nasmijala se. „Sad si to napravio.“

„Što sam napravio?“

„Pripremio najbolju zabavu godine i sada će od tebe očekivati da to napraviš i sljedeće. I one iza.“

Pomalo užasnut, ogledao se oko sebe. „Mislio sam predati štafetu Ioni i Boyleu.“

„Ne, oni će imati vlastitu. Ali čini mi se da si ti sad zadužen za Novu godinu. Vidim tvog Seana s papirnatim šeširom kako skakuće čistih i sjajnih čizama, i Connorovu Kyru i njezinog dečka – sad zaručnika – koji nosi košulju iste boje kao njezina haljina i papirnatu krunu na glavi. A moja Eileen pleše sa svojim mužem kao da im je šesnaest, a godine i djeca tek trebaju doći. Izgradio si kuću u koju stane skoro cijelo selo u vrijeme zabave i sad si i to napravio.“

„Nisam nikad o tome razmišljao.“

„Sad je prekasno. A vidim i Alice kako te zavodljivo gleda jer se pomirila s time da je Connora izgubila. Trebao bi s njom zaplesati.“

„Ja bih radije plesao s tobom.“

„Pa plesao si. Ispuni svoju dužnost, Finbar, zavrti je. Ja moram popričati s nekim ljudima.“

Odmaknula se od njega i okrenula se. Da opet pleše s njim, i da pleše više puta, ljudi s kojima mora razgovarati počeli bi o njima govoriti.

„Nije li super?“ Iona ju je zgrabila i okrenula. Stavila je ružičasti tijaru na kojoj je svjetlucavim brojkama pisalo 2014. „Odlična zabava. Moram samo provjeriti kupaonice, odmah se vraćam.“

„Kupaonice?“

„Provjeravam ima li toaletnog papira i ručnika za goste i tome slično.“

„Zadužit ću te za sve zabave koje ću raditi.“

„Ti si rođena za zabave i okupljanja“, uzvratila joj je Iona. „Fin u tome nema iskustva. Nemam ni ja, ali čini mi se da sam talentirana.“

„Bože pomozi nam“, rekao je Boyle i poljubio je u tjeme.

Branna je uživala u glazbi i čavrljanju. Kad se vratila gore, uživala je i u hrani i družila se s onima koji su u Finovoj dnevnoj i velikoj sobi potražili malo mira.

Tako je imala vremena vidjeti još neke dijelove njegove kuće i osjetiti kako diše. A imala je i priliku pogledati kroz prozore i otvoriti se toliko da provjeri ima li traga Cabhanu.

„Neće doći.“

Okrenula se od visokog francuskog prozora u knjižnici prema Finu koji se pojavio na vratima.

„Siguran si?“

„Možda ima previše svjetla, previše ljudi, glasova, misli, zvukova, ali ovamo neće doći večeras. Možda se samo negdje zakopao i čeka da ova godina prođe, ali večeras neće doći. Volio bih da ne brineš.“

„Biti na oprezu nije isto što i brinuti.“

„Brineš. Vidi se.“

Instinktivno je krenula rukom prema mjestu između obrva gdje je znala da bi mogla imati boru. Što je njemu izmamilo osmijeh.

„Predivna si. To se nikad ne mijenja. Zabrinutost ti je u očima.“

„Ako kažeš da se noćas neće pojaviti, neću se brinuti. Ova mi je soba posebno draga.“ Prešla je rukom preko naslonjača široke kožne fotelje čokoladne boje. „Kad ti treba mir i nagrada.“

„Nagrada?“

„Kad završiš s poslom, opustiš se u dobrom naslonjaču kao što je ovaj uz knjigu i vatru. Dok vani pljušti kiša ili zavija vjetar ili se izdiže mjesec. Čaša viskija, šalica čaja – što voliš – i pas pod nogama.“

Okrenula se oko sebe s ispruženom rukom. „Sve te knjige među kojima možeš birati. Ugodna, topla boja za zidove – to si dobro odabrao – s tamnim drvetom za protutežu.“

Nagnula je glavu kad joj se osmjehnuo. „Što?“

„Napravio sam je misleći na tebe. Uvijek si govorila, kad smo gradili naš dvorac iz snova, da mora imati knjižnicu s kaminom i velikim naslonjačima i prozorima niz koje će se slijevati kiša ili probijati sunce. Treba imati staklena vrata u vrt da po sunčanu danu možeš izići van i pronaći mjesto za čitanje na zraku.“

„Sjećam se.“ Sad joj je bilo jasno. Oživio je jedan od njezinih snova.

„A mora postojati i soba za glazbu“, dodao je Fin. „Glazbe će biti u cijeloj kući, ali bit će i soba samo za nju u kojoj ćemo imati piano i ostalo. Tamo će djeca moći učiti svirati.“

Osvrnuo se. „To je ondje.“

„Da, znam. Vidjela sam. Lijepa je.“

„Dio mene mislio je ako je sagradim, ti ćeš se vratiti. Ali nisi.“

Sad kad si je dozvolila da vidi, bilo joj je potpuno jasno da je kuća onakva o kakvoj su zajedno sanjali.“

„Sad sam ovdje.“

„Sad si ovdje. Što to znači za nas?“

Bože, prepunio joj je srce, ovdje u ovoj sobi koju je stvorio iz snova.

„Govorim si što ne može biti. To je tako jasno, tako razumno. Ne znam što bi moglo.“

„Možeš li reći što želiš?“

„Želim ono što ne može biti i to je teže nego prije jer sad vjerujem da za to nismo krivi ni ti ni ja. Bilo mi je lakše dok sam mogla kriviti tebe ili sebe. Mogla sam od krivnje podići zid i držati sve dalje od sebe kad si to ovdje provodio svega nekoliko dana ili tjedana prije nego što bi opet nekamo otišao.“

„Želim te. Sve drugo je manje važno.“

„Znam.“ Uzdahnula je. „Znam. Trebali bi se vratiti. Ne bi trebao tako dugo ostaviti svoje goste.“

No nisu se pomaknuli.

Začula je viku, mnoštvo glasova, odbrojavanje. Iza nje je sat na kaminu počeo otkucavati.

„Približava se ponoć.“

Samo nekoliko sekundi, pomislila je, između prošlosti i sadašnjosti. A onda što bude. Primaknula mu se za jedan korak. Pa za još jedan.

Bi li prošla pokraj njega? Upitala se kad ju je privukao sebi. Ne. Ne ovaj put. Barem ovaj put ne.

Umjesto toga, obavila mu je ruke oko vrata i zagledala mu se u oči. Kad je otkucala ponoć, usne su im se srele.

Između njih je bljesnula svjetlost, električni udar koji je potresao krv, zabio se u srce. A zatim se razlio u beskrajno žuđenu toplinu.

Ah, taj osjećaj, taj dugo priželjkivan osjećaj. Napokon su se njezino tijelo, njezin duh i njezino srce sjedinili u toj žudnji, toj toplini, toj jedinstvenoj divljoj radosti.

Njegove usne na njezinima, njegov dah pomiješan s njezinim, njegovo srce na njezinom. A sva je tuga nestala kao da je nikad nije bilo.

Jednom je mislio da je to što osjeća za nju sve, da je to više nego što itko može osjećati. Ali nije bio u pravu. Ovo je, nakon svih tih godina bez nje, bilo više.

Njen ga je miris ispunjavao, njezin okus razoružavao. Davala je kao nekad, sve u jednom poljupcu. Dražest i snagu, moć i predaju, traženje i darivanje.

Htio ju je zadržati, zadržati taj trenutak do kraja života.

Ali ona se odmaknula, na trenutak zastala, pogladila ga po obrazu, a zatim se udaljila.