Grégoire Delacourt: POPIS MOJIH ŽELJA

Uvijek lažemo sami sebi.

Ja na primjer dobro znam da nisam lijepa. Nemam plave oči u kojima se muškarci ogledaju, u kojima bi se željeli utopiti pa da ih dođemo spašavati. Nemam stas manekenke, punačka sam, dapače okrugla. Spadam u one koje, kad sjednu, zauzmu sjedalo i pol. Tijelo mi je takvo da me srednje razvijeni muškarac ne može opasati rukama. Ne, ne posjedujem dražesnost onih kojima muškarci šapuću duge rečenice potkrijepljene uzdasima. Prije će biti da ih navodim na kratke izjave. Na sirove fraze. Na golu kost žudnje, bez ukrasnog sala.

Sve ja to znam.

A ipak, koji put, kad Jo nije kod kuće, odem gore u našu spavaću sobu i stanem pred zrcalo garderobnog ormara – moram podsjetiti Joa da ga pričvrsti na zid prije nego se sruši na mene dok se budem ogledala.

Tad zatvorim oči i razodijevam se, nježno, kao što me nitko nikad nije razodijevao. Pritom mi je uvijek malko hladno; drhturim. Kad se svučem do gola, pričekam na tren prije no što otvorim oči. Uživam. Odlutam u mislima. Sanjarim. Pred oči mi opet izlaze ganutljivo mlohava tijela iz knjiga o umjetnosti kojih je bilo posvuda u našoj kući, a potom i ona sirovija, iz časopisa.

Zatim polako otvorim kapke, kao u usporenom filmu. Promatram vlastito tijelo, crne oči, male grudi, kolutove sala oko trbuha, šumu crnih dlačica i pritom mi se učini da sam lijepa, a kunem vam se da u tom trenutku i jesam lijepa, čak vrlo lijepa.

Ta me ljepota ispunja posvemašnjom srećom. Strahovitom snagom.

Uz nju zaboravljam na neugodne stvari. Na pomalo dosadnu kitničarsku radnju. Na klafranje blizanki Danièle i Françoise, vlasnica frizerskog salona CoiffEsthétique pokraj moje radnje. Zaboravljam sve što je nepokretno, učmalo. Kao primjerice život bez dogodovština. Ili ovaj grozni grad bez aerodroma; sivi grad iz kojega ne možete pobjeći i u koji nikad nitko ne svraća, ni kradljivac srdaca ni vitez na bijelome konju.

Arras, 42 000 stanovnika, 4 hipermarketa, 11 supermarketa, 4 restorana brze hrane, nekoliko srednjovjekovnih ulica, jedna memorijalna ploča u Ulici Miroir-de-Venise, koja prolaznicima i zaboravljivima kazuje da se tu 24. srpnja 1775. rodio Eugène-François Vidocq. A onda i moja kitničarska radnja.

Tako goloj i lijepoj pred zrcalom učini mi se da bih trebala samo zamahnuti rukama pa da poletim, lagana, ljupka. Tad bi se moje tijelo pridružilo onima iz knjiga koje su ležale posvuda u kući moga djetinjstva. Tada bi i ono bilo lijepo poput onih naslikanih; sigurno.

No nikad se ne usudim.

Uvijek me prene buka Joovih koraka odozdo. Razdere svilu moga sna. Tad se brzo odjenem. Bjelinu moje puti prekrije sjena. Ja znam za iznimnu ljepotu pod odjećom. No Jo je nikad ne vidi.

Jednom mi je bio rekao da sam lijepa. To je bilo prije više od dva desetljeća, kad sam imala malo manje od dvadeset godina. Bila sam lijepo odjevena: plava haljina, zlatasti pojas, sve u stilu lažnog Diora. Poželio je leći sa mnom. Kompliment je bio upućen mojoj lijepoj haljini.

Eto vidite, uvijek lažemo sami sebi.

Jer ljubav ne bi podnijela istinu.