Ivana Ožbolt KAKO KORISTITI TIJELO
„Zdravlje je
stanje potpunoga fizičkoga, mentalnoga i socijalnog blagostanja, a ne samo
odsutnost bolesti i iznemoglosti.“
Ustav Svjetske zdravstvene
organizacije (SZO) iz 1948. godine
Bez obzira na
tu definiciju, sva sila znanstvenika, liječnika, savjetnika,
kritičara ne
može se složiti što bi to bilo zdravlje. Svakome je zdravlje
nešto drugo.
Bilten SZO-a i
članak iz 2005. godine govori o redefiniranju „zdravlja“. Mene je najviše
oduševilo viđenje zdravlja australskih domorodaca – Aboridžina. Za njih,
također, zdravlje nije samo fizička dobrobit pojedinca nego se ono tiče i
socijalne (društvene), emocionalne, duhovne i kulturne dobrobiti cijele
zajednice. Vau, ovo je predivno! Pa tko je sada napredan, a tko zaostao?! Mi
koji živimo u modernom svijetu s tehnologijom koja napreduje silovitom brzinom,
znanošću i informacijama, ali s podsvjesnom željom da se uništimo, ili
„primitivni“ narodi koji razumiju život, prirodu i našu ulogu u svemu tome.
A ovako izgleda
moja definicija zdravlja:
ZDRAVLJE JE ZA
MENE:
preuzimanje odgovornosti
za svoj život, za tjelesno i duhovno zdravlje. A time onda pomažemo i
svojoj okolini, naciji, cijelom svijetu.
Odgovorni
trebamo biti te:
1) održavati
fizičko tijelo zdravim i vitalnim jer nosi vrijednu „prtljagu“ srce i mozak;
2) održavati
mozak „čistim“, bez viška nepotrebnih informacija i kalkulantskoga, racionalnog
razmišljanja, kako bi što kvalitetnije primao signale, upute i smjernice iz
srca;
3) slušati što
nam srce govori, što znači djelovati iz povjerenja jer ono zna što je za
nas najbolje.
Ova moja
definicija ljudskog zdravlja znači da živimo u apsolutnom povjerenju da
se „netko tamo gore“ brine za nas i bez obzira na to što nam se u životu
događa, duboko u sebi osjećamo i vjerujemo da je to za naše dobro, da
postoji razlog za sve i da je samo potrebno slušati Boga/srce/intuiciju koji će
nas voditi pravim putovima do naše prave svrhe, ispunjenosti, sreće i
zadovoljstva! Ako tako živimo, nećemo imati fizičkih, mentalnih,
emocionalnih ili duhovnih bolesti jer jedino što ćemo čuti i osjećati da
izlazi iz našeg srca je ljubav. A nju ćemo onda moći i širiti oko sebe,
pa ćemo imati i zdravo, zadovoljno, sretno, ispunjeno, uspješno društvo.
Raj na zemlji! A to nam je svima želja, zar ne?!
Ljudsko
zdravlje, za mene, nije: ako na temelju naučenoga ljudskog znanja, iskustava,
događaja, sukoba, analiza, vanjske motivacije, okrivljavanja, frustracija
„sami“ – bez „konzultiranja“ svojeg srca, intuicije ili razgovora s Bogom o
tome što je za nas najbolje, koji je naš životni poziv, smjer i smisao –
odlučimo kako ćemo se „brinuti“ za svoje fizičko, emotivno i duhovno zdravlje,
kreirati svoje poteze, ciljeve, ponašanje, postupke, poslove, razmišljanje...
Nažalost, čudimo se ako se razbolijevamo, ako nam nešto ne uspije, ali ne
želimo preuzeti odgovornost za svoje riječi, misli i djela pa krivimo druge
ljude, situacije, krizu. A što je još žalosnije, ako i postignemo ono što smo u
glavi (a ne u srcu) željeli, ipak osjećamo neku prazninu i nezadovoljstvo pa
onda tražimo nove izazove, ciljeve, akcije kako bismo osjetili to potpuno zadovoljstvo...
Ali ono, nažalost, ne dolazi tako. Samo život u potpunom povjerenju da će nam
se pokazati naš put (ako smo spremni slušati i onda djelovati prema „tim
uputama“) i bezuvjetna ljubav daju potpuno zadovoljstvo, sreću, zdravlje i
uspješan život.
To je moje
osobno iskustvo zdravlja i želim apsolutno svima da ga dožive.
Sami si, dakle,
možemo pomoći ako:
1) zaista
slušamo srce, što nam želi reći i kamo nas želi usmjeriti;
2) prihvaćamo
trenutačno stanje, osobe, događaje i situacije onakve kakve jesu;
3) ne osuđujemo
ljude i situacije;
4) ne
određujemo put do nekog cilja odnosno ne „borimo“ se grčevito za cilj;
5) ne sumnjamo
u postizanje ciljeva, tj. živimo iz povjerenja;
6) djelujemo iz
ljubavi prema sebi i svima drugima (bez obzira na to što nam se događa).
Sve će to biti
jasnije objašnjeno pod temom duhovno zdravlje.
Primjer
‘samostalnog razmišljanja’
Djevojka s
poremećajem u prehrani kojoj se, nažalost, već jako vide kosti lica (pa
zamislite kako joj tijelo izgleda), gleda me i kaže: “Ja znam što mome tijelu
treba. Ja ga slušam i u skladu s tim mu dajem ono što mu treba.“
Koga ona sluša
ustvari? Srce? Teško, jer je ono ranjeno i zarobljeno. Nažalost, sluša „glavu“
koja na svoj način procesuira, računa, analizira na temelju onoga što osjeća
(iskrivljene emocije poslane iz ranjena srca).
Kako pomoći toj
djevojci? Realno i trajno joj se može pomoći jedino ako ona sebi (iz
srca) poželi pomoći. Ona treba shvatiti odakle dolazi njezino nezadovoljstvo
koje se onda manifestira buntom – poremećajem u prehrani. O tome ću poslije u
knjizi reći nešto više.
Primjedbe
Objavi komentar