Zoe Sugg: CURA NA NETU NA TURNEJI

Zoe Sugg: CURA NA NETU NA TURNEJI

20. lipnja

Kako održati vezu na daljinu ako ti je dečko superpopularna rock-zvijezda

1) 
Instaliraj si Skype, WhatsApp, Snapchat, odnosno svaku moguću aplikaciju za komunikaciju kako bi noćima mogla bdjeti u jednodijelnoj pidžami s likom pande i brbljati s njim sve dok ti se kapci ne počnu sklapati, a opiranje snu ne postane uzaludno!

2) 
Svaki put kad nakon buđenja shvatiš da ti nedostaje, pusti si Djevojku jesenju – koliko god puta želiš zaredom!

3) 
Na mobitel si instaliraj aplikaciju s pomoću koje ćeš uvijek znati koliko je sati gdje god se nalazio, a kako ga ne bi probudila poželiš li ga čuti, primjerice, u 3 h ujutro! (Što mi se dogodilo ni manje ni više nego deset puta!)

4) 
Nabavi kalendar i križaj dane do vašeg ponovnog susreta (do kojeg je, btw, još SAMO PET DANA!)

5) 
Osvoji zgoditak na lutriji, napusti školu, sjedni na zrakoplov i otputuj k njemu, gdje god se nalazio, kako više nikad ne biste bili tako dugo razdvojeni!

6) 
NI POD RAZNO NE GLEDAJ NA NETU spotove genijalne Lee Brown, u kojima tverka motajući se oko njega pred milijunima totalno izbezumljenih obožavateljica!

7) 
NI POD RAZNO ne prati na netu kojim se sve super stvarima on bavi dok ti učiš za ispite.

Dragi moji!

Čak i ako me jednog dana uhvati da opet javno objavljujem na ovom blogu, nikad to neću učiniti.

Zašto? Jer ne smijem javno priznati da ne vjerujem u sebe, da se ne smatram baš prelijepom i da sam mrvicu previše ljubomorna iako mi moj dečko, najslađi tip na cijelome svijetu, nije dao nikakvog povoda za to, zar ne?

Recite mi da će se stvari ubrzo promijeniti nabolje jer ću u protivnom iskočiti iz kože!

Cura na netu... odjavljena zauvijek XXX

Prvo poglavlje

Pet dana poslije

Trebalo bi službeno zabraniti da ispitne prostorije imaju pogled na more.

Kako je nepošteno da smo zatvoreni ovdje i da nam se prsti grče od stiskanja penkale već drugi sat zaredom dok je vani tako vedro i bezbrižno, a sunce se ljeska na valovima! Kako bih se mogla prisjetiti imena četvrte žene Henrika VIII. dok ptice tako milo cvrkuću? Usto, okladila bih se u sve na svijetu da sam čula i veselu trubu kombija sa sladoledom!

Odmahujem glavom odbacujući viziju korneta napunjenog tom podatnom slasticom iz koje drsko strši komadić čokolade i pokušavam se izravno povezati s mozgom najboljeg frenda Elliota, koji se sigurno bez ikakvih teškoća može prisjetiti svih traženih činjenica i brojki. Prozvala sam ga Wiki jer je njegov mozak, poput Wikipedije, pravo vrelo informacija, dok sve što sam ja naučila spremajući ovaj ispit iz povijesti nestaje iz mojeg pamćenja poput fotki na Snapchatu.

Uzdišem trudeći se usredotočiti na zadatak, ali riječi mi plešu pred očima i ne mogu pročitati što sam našvrljala. Iskreno se nadam da će to ispravljačima poći za rukom.

Iako nikako nije bilo pametno odabrati povijest, učinila sam to vodeći se za primjerom svih drugih, a jedini predmet za koji sam bila sto posto sigurna bila je fotografija. Ruku na srce, nemam pojma čime se želim baviti nakon škole!

– Odložite kemijske. – nalaže dežurni nastavnik.

Usta su mi suha kao barut. Ne znam koliko sam dugo sanjarila, ali očito je da nisam stigla riješiti sve zadatke. Izbor predmetâ u sljedećem razredu ovisit će o ishodu ovih ispita, koje sam već pošteno zabrljala. Dlanovi su mi ljepljivi od znoja, a izvana više ne dopire ptičji pjev, već samo kreštanje galebova, koji kao da mi nariču u uho: „Pad, pad, pad“! Želudac mi se grči i hvata me lagana mučnina.

– Penny, ideš? – Podižem pogled. Kira, frendica i školska kolegica, stoji uz mene. Dežurni nastavnik već je pokupio moj ispit, a da to nisam ni zapazila.

– Idem... – Grabim ruksak i ustajem kad val olakšanja najednom nadjačava osjećaj mučnine. Kakav god bio rezultat, to je to – moj zadnji ispit! Gotovo je sa školom za ovu godinu!

S blesavim osmijehom plješćem o Kirin dlan. Sad sam puno bliskija s kolegama iz razreda, a posebice s njom i njezinom sestrom blizankom Amarom. Nakon dramatičnih zbivanja na početku godine stale su na moju stranu i neprobojnim bedemom prijateljstva zaštitile me od razorna plimnog vala neugodnih vijesti: mediji su totalno poludjeli saznavši da sam u vezi s rock-zvijezdom Noom Flynnom, a zatim su još otkrili moj blog, iskopali pojedinosti iz mojeg života i naposljetku me etiketirali kao „vezolomku“ – i to samo zato što je Noah tad navodno bio u vezi s mega pop-zvijezdom Leom Brown. Bili su to najgori dani u mojem životu, ali su mi prijatelji pomogli da ih prebrodim, a kad se prašina naposljetku slegla, shvatila sam da su nas ta ružna zbivanja samo zbližila.

– Hoćemo proslaviti kraj hamburgerima u „GBK“-u? – dobacuje pri izlasku u hodnik. – Svi ćemo navratiti tamo prije koncerta. Sigurno jedva čekaš vidjeti Nou!

Prolaze me dobro poznati trnci. Da, silno se veselim, ali sam ujedno sva na iglama. Nisam ga vidjela još od proljetnih praznika, kad je sa mnom proslavio moj šesnaesti rođendan; ovaj put bismo trebali zajedno provesti cijela dva tjedna i premda je to jedino što želim – i jedino o čemu sam u stanju razmišljati – pitam se hoće li biti kao prije.

– Onda se vidimo u „GBK-u“! Moram pokupiti nekoliko stvari koje sam ostavila kod profesorice Mills i navratiti kući da se presvučem.

Hvata me za ruku. – O, bože, ni ja još nisam ništa odabrala za koncert!

Smiješim se gledajući za njom, a ushićenje zbog završetka ispita napokon najednom isparava i opet me hvata nervoza: što ako mu se više ne sviđam? Znam da bih trebala biti sigurnija u sebe jer me voli ovakvu kakva jesam, ali kako doista povjerovati u to kad je on jedna od najvećih glazbenih nada na kugli zemaljskoj?

U školi više nema žive duše i linoleumskim podom odjekuje još samo škripa mojih starki. Ne mogu vjerovati da ću posljednji put ove godine razgovarati s profesoricom Mills! Strašno mi je puno pomogla; osim roditeljima, samo sam još njoj priznala što se sve dogodilo tijekom božićnih blagdana prošle godine. Čak ni Elliotu ne govorim ama baš sve, a nikad u životu nisam imala želju potražiti nepristran savjet – međutim, nisam ni znala da mi je upravo to i potrebno.

Sve je započelo kad sam doživjela napad panike u malom ormaru od kojeg je profesorica Mills napravila priručnu mračnu komoru. Dogodilo se to samo dva tjedna nakon što je na internetu buknula vijest o Noi i meni. Iako mi je obično ugodno unutra, ne znam što se tog dana zbilo – jesu li u pitanju bile pare otapala, skučenost prostora ili to što sam razvijala fotku njegova prezgodnog lica znajući da ga neću vidjeti još sto godina – u svakom slučaju, onesvijestila sam se među kemikalijama. Nasreću, kako je nastava već završila, nitko nije dobio priliku posvjedočiti još jednoj epizodi „uspaničarene Penny na djelu“. Profesorica Mills odmah mi je napravila čaj i našopala me keksima sve dok naposljetku nisam razvezala jezik, a onda se više nisam mogla zaustaviti. Otad sam joj se obraćala kad god mi je zatrebala pomoć. Doduše, znam što bi mi mnogo više bilo pomoglo: moj blog. Naime, bloganje mi je oduvijek bilo neka vrsta ispušnog ventila i premda sam nakon posljednje objave, „Kako se bajka pretvorila u priču strave i užasa“, odlučila da sve buduće budu privatne, a ne javne, nisam uspjela zatomiti taj neumoljiv poriv za pisanjem – tu želju da podijelim svoja razmišljanja sa svijetom. Dulje od godinu dana moj je blog bio moj kreativni i emocionalni ventil; nedostajali su mi i Cura na netu i moji vjerni čitatelji, koje sam u međuvremenu počela smatrati prijateljima. Znala sam da bi mi bili pomogli da prebrodim i ovo da sam im se obratila – upravo kako su mi pružili podršku u počecima moje anksioznosti.

Ali kad god bih zažmirila i sanjarila o tome kako nastavljam s blogom, pred očima bi mi se ukazali svi hejteri koji čame za svojim tipkovnicama, spremni razapeti me u stotinki sekunde. Iako su, doduše, mnogi na internetu isto tako bili divni i pružali mi podršku, bio je dovoljan jedan podao komentar da potonem u mračni bezdan. Nikad se dotad nisam osjećala tako nemoćna ni tako nesposobna išta sročiti. Iako su mi riječi inače nicale pod prstima poput vlati trave, sve što sam nakon toga napisala činilo mi se izvještačenim i pogrešnim. Stoga sam odlučila svoje misli pretočiti u dnevnik. Ali to više nije bilo to.

Pokušala sam profesorici Mills dočarati što proživljavam – u tom mračnom internetskom bezdanu svi se skrivaju iza nasmiješenih klaunovskih maski, no njihovi su zubi oštri poput britvi i ustvari su čudovišta, samo što ne vrebaju iz mraka već na otvorenom, jasno i glasno obznanjujući svoju prisutnost. Upravo su oni odraz mojih najvećih strepnji. Sve moje najgore noćne more! Zbog njih bih najradije spakirala stvari i pridružila se nekom plemenu u dalekoj Amazoni koje, prema Elliotovim riječima, još vjeruje da su zrakoplovi zlodusi kojima ih bozi kažnjavaju. Kladim se da nisu čuli ni za Curu na netu ni za Nou Flynna. Kladim se da ne znaju ni za Facebook ni za Twitter. Ni za viralne snimke koje nikako da nestanu.

Bilo bi O. K. čak i da ostanem živjeti u Brightonu: većina ljudi u školi već je posve zaboravila na moj famozni „skandal“ baš kao što je većina gledatelja već zaboravila tko je zadnji pobjednik X Factora. Tata kaže da su današnje vijesti sutra samo novinski papir – i u pravu je: vijest o mojem blogu, pa čak i o Noi i meni, u međuvremenu je toliko puta bila prežvakana da se naposljetku ofucala više od omiljenih mi traperica. Sve u svemu, ne živim u Amazoni, pa čak ni u Brightonu, već sam stanovnica planeta zvanog „Internet“, a nema goreg mjesta za mene jer me užasava pomisao da tamo nitko ništa nikad ne zaboravlja!

Ipak, bar je jedna pozitivna stvar proizašla iz svega: kad je cura poznata kao Pegazova krila stala na moju stranu, razmijenile smo e-mail adrese i tako je od moje najvjernije obožavateljice postala jedna od mojih najboljih frendica – iako se, ustvari, još nismo ni upoznale. Nakon što me po milijunti put saslušala kako cvilim što više nema Cure na netu, uputila me kako da promijenim postavke i odabranima omogućim pristup uz lozinku – tako su sad ona, Elliot i profesorica Mills jedini vjerni čitatelji mojih baljezgarija. No, bolje išta nego ništa!

Zamjećujem profesoricu Mills kroz zamućeno staklo vrata. Kako se zgrbila ispravljajući neki pisani uradak, svijetlosmeđa kosa zaklanja joj lice. Kucam na okvir vrata, na što podiže pogled.

– Dan, Penny! – dobacuje s osmijehom. – Jesi li napokon gotova za ovu godinu?

Kimam. – Upravo sam bila na povijesti.

– Super! Uđi!

Smještam se na jedan od tvrdih plastičnih stolaca. Prostorija je ispunjena fotografijama mojih kolega na crnim pločama od pjene, spremnima za ljetnu izložbu. Unatoč njezinim željama zamolila sam je da moj rad ne bude izložen. Iako sam odradila sve što je zadala, nemam hrabrosti ikome osim njoj pokazati svoje fotke. Većina u mojoj grupi čak je objavila svoje portfelje na internetu, ali ja sam prestala s time nakon Božića. Užasavam se pomisli da bi ih netko mogao pronaći i ciljano ismijati samo kako bi me povrijedio. Umjesto toga, odlučila sam se za papirnatu verziju portfelja i svaki tjedan ga predavala na uvid. Sâm čin njegova stvaranja imao je izuzetno terapeutski učinak.

Izvlači ga i predaje. – Izvrsno odrađeno, kao obično. – dobacuje s osmijehom. – Sad se neko vrijeme nećemo vidjeti, zar ne? Htjela sam porazgovarati s tobom u vezi s tvojim posljednjim blogom. Znaš, sve će se doista promijeniti na bolje.

Sliježem ramenima. Trenutačno samo preživljavam iz dana u dan.

Gotovo kao da mi čita misli, odmah dodaje: – Ne trebaš samo preživljavati iz dana u dan jer je toliko toga još pred tobom! Procvjetat ćeš, Penny! Ova ti je školska godina bila burna i drago mi je što si odlučila nastaviti napredne programe i pripremati se za maturu – posebice mi je drago što si odabrala fotografiju – ali mislim da se ne bi trebala toliko opterećivati donošenjem pravih odluka. Posve je u redu ako još ne znaš čime se želiš baviti u životu.