Michael Lewis: MUNJEVITI MOMCI
Skriveno, a pred
očima
U ljeto 2009. linija
je imala vlastiti život, a dvije tisuće ljudi kopalo je i bušilo čudnu
kolijevku koja joj je bila potrebna da živi. Dvjesto pet ekipa po osam ljudi uz
odabrane savjetnike i inspektore rano je ustajalo da pronađe način kako
eksplozivom probušiti rupu u nekoj nedužnoj planini ili tunel pod koritom neke
rijeke ili pak iskopati jarak uz seosku cestu koja nije imala rubnika – sve to
bez ikakva odgovora na očito pitanje: Zašto?
Linija je bila tek nešto manje od četiri centimetra široka tvrda plastična
cijev, osmišljena da štiti četiristo staklenih niti debljine vlasi, no već je
postojao osjećaj da se radi o živom biću, podzemnom reptilu, s osebujnim
potrebama i zahtjevima. Kanal za nju trebao je biti ravan, možda najdosljednije
ravan pravac ikad iskopan pod zemljom. Bio je potreban da poveže podatkovni
centar u čikaškom South Sideu [1] s burzom u sjevernom
dijelu New Jerseyja. Povrh svega, jasno, to je trebalo ostati tajnom.
Radnicima je bilo
rečeno samo ono što su trebali znati. Kopali su tunel u malim međusobno
odvojenim skupinama, a znali su odakle linija dolazi ili kamo ide samo za svoju
lokaciju. Osobito im se nije govorilo koja je svrha linije – kako bi se
osiguralo da oni neće drugima odavati tu svrhu. „Cijelo vrijeme ljudi su nas
ispitivali, 'Je li to strogo povjerljivo? Radi li se o vladi?' Samo bih rekao,
'Aha'“, pripovijedao je jedan radnik. Radnici možda nisu znali koja je svrha
linije, ali znali su da ona ima neprijatelje: svi su znali da moraju biti
pozorni radi potencijalnih prijetnji. Ako bi, primjerice, vidjeli nekoga da
kopa u blizini linije ili primijetili da netko postavlja jako puno pitanja o
njoj, trebali su to što su zapazili smjesta javiti središnjem uredu. Inače su
trebali govoriti što je manje moguće. Ako bi ih ljudi pitali što rade, trebali
su reći, „Samo polažemo optički kabel.“ Time bi razgovor obično završio, ali
ako i nije, to zapravo nije bilo važno. Graditeljska ekipa bila je zbunjena kao
i svi ostali. Oni su bili naviknuti kopati tunele koji su spajali jedne gradove
s drugima, jedne ljude s drugima. Ova linija nije spajala nikoga ni s kim.
Njezina jedina svrha, koliko su oni mogli vidjeti, bila je da bude ravna koliko
je moguće, čak ako je to značilo i da su morali bušiti kamen u planini umjesto
da odaberu zaobilazni smjer koji se činio kao jasno rješenje. Zašto?
Sve do samog kraja
većina radnika nije ni postavila to pitanje. Zemlja je titrala na rubu još
jedne depresije i oni su bili sretni što rade. Kako je to kazao Dan Spivey,
„Nitko nije znao zašto. Ljudi su počeli smišljati svoje razloge.“
Spivey je bio glavni
za objašnjenja vezana uz liniju kao i kanal koji su kopali za nju. A Spivey je
bio po prirodi škrt na riječima, jedan od onih opreznih južnjaka koji vrte po
glavi više misli nego što ih se trude podijeliti. Rođen je i odrastao u
Jacksonu, Mississippi, a u onim rijetkim prilikama kad bi govorio zvučalo je
kao da nikada nije otamo otišao. Upravo je navršio četrdesetu, ali još je
uvijek bio suhonjav poput tinejdžera, s licem žitelja farme s fotografija
Walkera Evansa. Nakon više godina nezadovoljstva poslom brokera u Jacksonvilleu
dao je otkaz kako bi, po vlastitim riječima, „radio nešto zabavnije.“ Ispalo je
da je to značilo da je unajmio mjesto na čikaškoj burzi opcija[2] i za svoj račun kupovao i
prodavao dionice. Poput bilo kojeg drugog trgovatelja na čikaškim burzama,
vidio je koliko se novca može zaraditi prodajući ročnice[3] u Chicagu u usporedbi s
aktualnim cijenama pojedinih dionica kojima se trguje u New Yorku i New
Jerseyju. Svakog je dana bilo na tisuće trenutaka kad bi cijene bile izvan
ravnoteže – kad ste, primjerice, mogli prodati ugovore za ročnice za više od
cijene dionica koje su ih obuhvaćale. Kako biste zgrabili profit, trebali ste
biti brzi na oba tržišta istodobno. Ono pak što se smatralo „brzim“ naglo se
mijenjalo. U starim danima – prije, recimo, 2007. – brzina kojom je trgovatelj
mogao provoditi naloge imala je ljudska ograničenja. Ljudska su bića radila u
dvoranama burzi i ako ste htjeli bilo što kupiti ili prodati, trebali ste ići
preko njih. Od 2007. burze su jednostavno postale hrpe računala u podatkovnim
centrima. Brzinu trgovanja više nisu sputavali ljudi. Jedino je ograničenje
bilo koliko brzo elektronički signal može putovati između Chicaga i New Yorka –
ili, preciznije, između podatkovnog centra smještenog u Chicago Mercantile
Exchangeu i podatkovnog centra iza Nasdaqove burze u Carteretu u New Jerseyju.
Spivey je 2008.
shvatio da postoji velika razlika između brzine trgovanja među tim burzama koja
je dostupna i brzine trgovanja koja je teoretski moguća. S obzirom na brzinu
svjetlosti optičkog kabela, trgovatelju koji je trebao trgovati na oba mjesta
trebalo bi biti moguće istodobno slati svoje naloge iz Chicaga u New York i obratno,
ugrubo rečeno, u 12 milisekundi, odnosno otprilike desetinu vremena koliko vam
treba da trepnete, ako trepćete najbrže što možete. (Milisekunda je tisućiti
dio sekunde.) Linije koje su nudili različiti telekomunikacijski operateri –
Verizon, AT&T, Level 3 i drugi – bile su sporije od toga i neujednačene.
Jednog im je dana trebalo 17 milisekundi da pošalju nalog u oba podatkovna
centra; idućeg im je trebalo 16 milisekundi. Neki su trgovatelji slučajno
nabasali na liniju koju je kontrolirao Verizon, a trebalo joj je 14,65
milisekundi. „Zlatna linija“, nazivali su je trgovatelji, jer ste u slučajevima
kad biste se našli na njoj prvi mogli iskoristiti razlike između cijena u
Chicagu i cijena u New Yorku. Spiveyju se činilo nevjerojatnim što telekomunikacijski
operateri nisu u stanju shvatiti novu potražnju za brzinom. Verizon nije samo
propuštao uočiti da svoju posebnu liniju može prodavati trgovateljima za pravo
bogatstvo; činilo se da uopće nije svjestan da posjeduje nešto što je posebno
vrijedno. „Trebali ste okupirati nekoliko linija i nadati se da ste došli do
nje“, priča Spivey. „Nisu znali što imaju.“ Čak ni 2008. glavni operateri nisu
bili svjesni da su financijska tržišta promijenila, i to iz korijena,
vrijednost milisekunde.
Nakon što je proveo pomnije
istraživanje, Spivey je utvrdio zašto. Otišao je u Washington DC i uzeo u ruke
karte postojećih ruta optičkih kabela koji su se protezali od Chicaga do New
Yorka. One su većinom slijedile željezničke pruge i putovale su od jednog
velikog grada do drugog. Nakon izlaska iz New Yorka i Chicaga vodile su
prilično ravno jedna prema drugoj, no kad bi stigle u Pennsylvaniju, počele su
krivudati i zaokretati. Spivey je proučavao zemljovid Pennsylvanije i uočio
glavni problem: planinski lanac Allegheny. Jedina ravna linija koja je vodila
kroz Allegheny bila je međudržavna autocesta, a postojao je zakon koji je
zabranjivao polaganje optičkih kabela uz međudržavne autoceste. Druge ceste i
željezničke pruge prolazile su kroz državu u cik-caku, kako je to krajolik
dopuštao. Spivey je pronašao detaljniji zemljovid Pennsylvanije i nacrtao svoju
liniju kroz njega. „Najravnija trasa koju zakon dopušta“, tako ju je rado zvao.
Koristeći se popločenim cesticama, zemljanim putovima, mostovima i željezničkim
prugama, uz poneko privatno parkiralište, prednje dvorište ili žitno polje,
mogao je smanjiti udaljenost koju su prolazili telekomunikacijski operateri za
više od sto šezdeset kilometara. Ono što je postalo Spiveyjev plan, a potom i
njegova opsesija, započelo je nevinom mišlju: Htio bih vidjeti koliko bi netko
mogao biti brži da oni to naprave.
Krajem 2008., dok je
globalni financijski sustav bio u previranjima, Spivey je otputovao u
Pennsylvaniju i pronašao građevinara koji ga je vozio cijelom dužinom njegova
idealnog pravca. Dva su dana obojica ustajala u pet ujutro i vozila se do sedam
navečer. „Ono što vidite kad to radite“, kaže Spivey, „vrlo su mali gradovi,
vrlo uske ceste s ponorima na jednoj strani, a okomitim stjenovitim zidom na
drugoj.“ Željezničke pruge u smjeru istok-zapad uglavnom su krivudale sjeverno
i južno da izbjegnu planine: bile su ograničeno upotrebljive. „Što god nije
bilo posve u smjeru istok-zapad, što je na bilo kojui način skretalo, nije mi
se sviđalo“, rekao je Spivey. Male ceste kroz seoska područja bile su bolje za
njegovu nakanu, no bile su toliko stiješnjene na nepovoljnom terenu da nije
bilo mjesta za polaganje optičkog kabela, osim ispod ceste. „Trebali biste
zatvoriti cestu da na njoj kopate“, rekao je.
Jasno je da je
građevinar koji je bio s njim mislio da je Spivey skrenuo s uma. Pa ipak, kad
ga je Spivey pritisnuo, čak ni on nije mogao smisliti razlog zašto plan nije
bar teoretski moguć. Upravo to je Spivey tražio: razlog zašto se to ne bi
radilo. „Pokušavao sam pronaći razlog zašto ni jedan operater to već nije
napravio“, kaže. „Mislio sam: Sigurno ću vidjeti neku prepreku.“ Osim stava
građevinara da nitko pri zdravoj pameti ne bi htio probijati tvrdi, stjenoviti
Allegheny, nije mogao pronaći ni jednu.
Tada je, kako sam
kaže, „odlučio prijeći granicu.“ Granicu koja je dijelila momke s Wall Streeta
koji su prodavali opcije na čikaškoj burzi od ljudi koji su radili u lokalnim
agencijama i uredima Ministarstva prometa i kontrolirali javna prava prolaza
pomoću kojih bi obični građanin mogao iskopati tajni tunel. Tražio je odgovore
na pitanja: Koje su odredbe o polaganju optičkih kabela? Čije vam dozvole
trebaju? Ova je granica također dijelila ljude s Wall Streeta od ljudi koji su
znali kako kopati kanale i polagati optičke kabele. Koliko će to trajati?
Koliko metara tunela kroz stijenu može dnevno probiti ekipa s pravom opremom?
Kakva je vrsta opreme potrebna? Koliko bi to moglo koštati?
Građevinski inženjer
Steve Williams, koji je živio u Austinu u Texasu, uskoro je primio neočekivani
poziv. Kako se Williams prisjetio, „Nazvao me jedan moj prijatelj. Rekao je,
'Imam starog prijatelja čiji je bratić u nevolji, i on ima neka građevinska
pitanja na koja mu trebaju odgovori.'“ Potom ga je nazvao sam Spivey. „Taj se
čovjek javio telefonom“, prisjeća se Williams, „i postavljao pitanja o veličini
vodilica i koju vrstu kabela koristite, kako biste kopali na ovom terenu i
ispod rijeke.“ Nekoliko mjeseci poslije Spivey ga je ponovno nazvao – da ga
pita hoće li nadzirati polaganje kabela u odsjeku dugačkom osamdeset kilometara
s početkom u Clevelandu. „Nisam znao u što se upuštam“, ispričao je Williams.
Spivey mu o projektu nije rekao ništa više od onoga što je trebao znati kako bi
položio kabel u duljini od osamdeset kilometara. U međuvremenu Spivey je nagovorio
Jima Barksdalea, nekadašnjeg glavnog izvršnog direktora Netscape
Communicationsa, također podrijetlom iz Jacksona, da financira ono što je prema
Spiveyjevim procjenama bio tunel od 300 milijuna dolara. Nazvali su kompaniju
Spread Networks, premda su se za izgradnju kao paravanom koristili kompanijama
nezanimljivih imena poput Northeastern ITS i Job 8. Pridružio im se sin Jima
Barksdalea, David Barksdale – da sklopi, u što većoj tišini, otprilike
četiristo ugovora s gradskim i mjesnim tijelima kako bi mogli kopati tunel kroz
njihova područja. William se potom pokazao toliko sposobnim za polaganje linije
u zemlju da su ga Spivey i Barksdale nazvali i zamolili da preuzme cijeli
projekt. „Tada su rekli, 'Hej, ovo će ići sve do New Jerseyja'“, ispričao je
Williams.
Napustivši Chicago
ekipe su grabile Indianom i Ohiom. Za dobrih su dana uspijevali položiti u
zemlju između 3,2 i 4,8 kilometara linije. Kad su stigli u zapadnu
Pennsylvaniju, naletjeli su na stijenu i tempo se usporio katkada na nekoliko
desetaka metara dnevno. „Oni to zovu modrim kamenom“, rekao je Williams. „To je
tvrd vapnenac. Pravi je izazov probiti ga.“ Lovio bi se kako vodi iste
razgovore, opet i iznova, s pensilvanijskim građevinskim ekipama. „Objašnjavao
sam im da moramo proći kroz neku planinu, a oni bi dan za danom govorili: 'To
je suludo.' Ja bih rekao: 'Znam da je suludo, ali to je način na koji radimo.'
Oni bi pitali 'Zašto?', a ja bih govorio: 'To je ruta koja je bolje prilagođena
željama vlasnika.'“ Na to zaista nisu imali puno toga reći osim „oh“. Njegov
drugi problem bio je Spivey koji ga je silno gnjavio i zbog najmanjeg
skretanja. Primjerice, vrlo često bi pravo prolaza prelazilo s jedne strane
ceste na drugu i linija je trebala prelaziti cestu unutar njezinih granica. Ta
stalna prelaženja ceste ljutila su Spiveyja – Williams je činio oštra skretanja
udesno i ulijevo. „Steve, koštaš me stotinu nanosekundi“, govorio bi.
(Nanosekunda je milijarditi dio sekunde.) I: „Možeš li je barem prijeći dijagonalno?“
Spivey je bio
zabrinut čovjek. Smatrao je da je, kad čovjek preuzme rizik, stvar koja je
pošla krivo obično ona na koju čovjek nije ni pomislio pa je stoga pokušavao
razmišljati o stvarima o kojima prirodno ne bi razmišljao. Čikaška trgovinska
burza možda se zatvori i preseli u New Jersey. Rijeka Calumet možda se pokaže
nesavladivom. Neke kompanije duboka džepa – neka velika banka s Wall Streeta,
telekomunikacijski operater – možda otkriju što on radi i naprave to same. Ovaj
posljednji strah – da je još netko ondje i kopa svoj pravocrtni tunel – izjedao
ga je. Svaki građevinar s kojim je razgovarao smatrao je da je poludio, no ipak
je bio uvjeren da planinski lanac Allegheny vrvi ljudima koji dijele njegovu
opsesiju. „Kad vam nešto postane očito“, izjavio je, „smjesta pomislite kako
zasigurno još netko to radi.“
Jedino mu nikad nije
palo na pamet da njegovu liniju, kad jednom bude gotova, Wall Street neće
htjeti kupiti. Upravo suprotno: pretpostavljao je da će ta linija biti poprište
zlatne groznice. Možda iz tog razloga on i ljudi koji su ga podupirali nisu
puno razmišljali o tome kako prodati liniju sve dok za to nije došlo vrijeme.
To je bilo komplicirano. Ono što su prodavali – brzina – bilo je vrijedno
jedino po tome što je bilo rijetkost. Ono što nisu znali bilo je koliko bi rijetka
trebala biti kako bi maksimizirala tržišnu vrijednost linije. Koliko bi
vrijedila jednom igraču na američkom burzovnom tržištu kako bi dobio prednost u
brzini u odnosu na ostale? Koliko pak za dvadeset pet različitih igrača – da
podijele istu prednost nad ostatkom tržišta? U
odgovoru na tu vrstu pitanja pomaže ako se zna koliko novca trgovatelji
na američkoj burzi mogu zaraditi isključivo zahvaljujući brzini i kako, točno,
to čine. „Nitko nije poznavao ovo tržište“, rekao je Spivey. „Ono je bilo nerazumljivo.“
Razmišljali su o
održavanju „nizozemske aukcije“ – to jest, krenuti s nekom visokom početnom
cijenom i spuštati je dok liniju ne kupi jedna tvrtka s Wall Streeta koja će
potom uživati monopol. Nisu bili uvjereni u to da će jedna banka ili hedge fond
pljunuti mnoge milijarde dolara, koliko je, prema njihovim pretpostavkama,
monopol vrijedio, a nije im se sviđao sentiment neizbježnih novinskih naslova:
Barksdale zaradio milijarde nasanjkavši običnog američkog investitora.
Angažirali su konzultanta za ovaj sektor, Larryja Tabba, koji je privukao
pozornost Jima Barksdalea esejem koji je napisao pod nazivom „Vrijednost
milisekunde“. Jedan je od načina kako odrediti cijenu pristupa liniji, smatrao
je Tabb, ustanoviti koliko se novca zahvaljujući njoj može zaraditi od
takozvane trgovine spreadovima[1] između New Yorka i Chicaga
– jednostavnom arbitražom[2] između gotovine i ročnica.
Tabb je procijenio da bi banka s Wall Streeta, da dobije mogućnost
iskorištavanja bezbrojnih sićušnih razlika u cijeni između Stvari A u Chicagu i
Stvari A u New Yorku, zaradila dobit od 20 milijardi dolara godišnje. Nadalje
je procijenio da postoji čak četiristo tvrtki koje su se tada natjecale da
ulove 20 milijardi dolara. Sve bi one trebale biti na najbržoj liniji između
dva grada – a na liniji je bilo mjesta samo za njih dvjesto.
Obje su se procjene
sretno podudarile sa Spiveyjevim osjećajem za tržište, a on je rado govorio, s
očitim zadovoljstvom: „Imamo dvjesto lopata za četiri stotine kopača.“ No
koliko naplatiti svaku lopatu? „To je u potpunosti bilo gledanje u staklenu
kuglu“, konstatira Brennan Carley koji je tijesno surađivao s brojnim
prodavateljima velike brzine i kojeg je Spivey angažirao da im prodaje njegovu
mrežu. „Svi smo mi samo pogađali.“ Broj do kojeg su došli bio je 300.000 dolara
mjesečno, ugrubo deset puta više od postojećih telekomunikacijskih linija. S
prvih dvjesto burzovnih igrača voljnih da plate unaprijed i potpišu
petogodišnji ugovor o najmu sklopit će se posao za 10,6 milijuna dolara za pet
godina. Trgovatelji koji će zakupiti Spreadovu liniju morat će također kupiti i
održavati vlastite pojačavače signala, smještene na trinaest lokacija uzduž
Spreadove rute. Sveukupni unaprijed plaćeni trošak za svakog od dvjesto
trgovatelja došao bi do otprilike 14 milijuna dolara ili sveukupno 2,8
milijardi.
Do početka 2010.
Spread Networks još uvijek nije informirao ni jednog potencijalnog kupca o
svojem postojanju. Godinu dana nakon što su radnici počeli kopati linija je,
nevjerojatno, još bila tajna. Kako bi maksimizirali zaprepašćujuću vrijednost
linije i umanjili šansu da netko drugi pokuša ponoviti ono što su napravili, pa
čak i samo najavi svoju namjeru da to radi, odlučili su čekati do ožujka 2010.,
tri mjeseca uoči roka za završetak linije, prije nego što su je pokušali
prodavati. Kako se obratiti bogatim i moćnim ljudima čije su poslovanje uskoro
trebali poremetiti? „Generalni modus
operandi bio je pronaći nekoga u jednoj od tih tvrtki kojeg jedan od nas
poznaje“, kaže Brennan Carley. „Rekli bismo, 'Znaš me. Čuo si za Jima
Barksdalea. Imamo nešto zbog čega želimo doći k tebi i razgovarati. Ne možemo
ti reći o čemu se radi dok ne dođemo. I, usput, želimo da potpišeš ugovor o
tajnosti prije nego što svratimo.'“
Tako su krenuli na Wall
Street – kradomice.
[1] Spread –
razlika između kupovne i prodajne cijene.
[2]
Arbitraža – dobit, odnosno profit na temelju trgovanja istom robom ili vrijednosnicama
na dva ili više tržišta.
[1] Glavni
podatkovni centar poslije je preseljen u Auroru, Illinois, u okolici Chicaga.
[2] Chicago
Stock Exchange sastoji se od burze roba (Chicago Board of Trade) i burze opcija
(Chicago Board Options Exchange).
[3] Ročnice (engl.
Futures) – vrsta kupoprodajnih ugovora s isporukom definiranom u budućnosti,
ali uz unaprijed definirane cijene i uvjete.
Primjedbe
Objavi komentar