Kate Mitchell POTRGANI VEO

1. POGLAVLJE

Vrata u drukčiji svijet

Naomi Nikolić zatvorila je oči. Ponekad je stvarnost bila ljepša od onoga što možemo mislima dočarati, a ona je upravo proživljavala jedan od nezaboravnih i fascinantnih trenutaka koje

je željela zauvijek sačuvati u sebi. I imala je razloga za to. Živjela je trenutak o kojem je svaka

djevojka sanjala. Pored sebe je imala muškarca kojem nije poklonilasamo tijelo, nego i srce, sve što je imala. Osjećala je kako njegovi prsti lagano miluju njeno tijelo. Bio je to tako nježan dodir, kao da se na njenu kožu spustio leptir dodirujući je po svakom djeliću njenog bića. Otvorila je oči i zagledala se u Lukasove oči, neobične sive boje. Uživala je promatrajući njegovo muževno lice u trenucima

opuštenosti. Spustila je ruku i položila je na njegovu, koja je ležala na njezinu bedru.

– Što je? – Lukas ju je upitao.

– Ništa. – odgovorila je pogledavši ga u oči. U njima se vidjelasva strast koju je on još uvijek potiskivao u sebi. Oči nisu lagale. To je oduvijek znala. Ako je istina da su one ogledalo duše, bila je sigurna da je pred njom uzbudljiva duša koja osjeća svaki njezin drhtaj.

Naomi nije mogla izustiti ni riječ. Pogledala je u njegove ruke. Tko bi mogao i pomisliti da jake muške ruke mogu biti tako nježne! Prema njenom se tijelu ponašao kao prema krhkoj porculanskoj lutki. Ležao je na boku. Njegova poduža tamna kosa naglašavala je njegov nemaran, gotovo dječački izraz koji je kod njega primjećivala samo kad je bio opušten. Ipak, naglašavala je crte njegovog

lica kojem se divila zbog njegove posebnosti i upečatljivosti. Otkako ga je prvi put vidjela, nije ga mogla zaboraviti. Obožavala je kada bi je pogledao na samo njemu svojstven način, podigao bi obrve, a čelo bi mu se naboralo. Bio je to neodoljiv pogled, zbog kojeg bi ona bila sve u stanju učiniti. Prelazila je pogledom po njegovu skladnom licu, sve do punih usana koje su je tako zanosno i strastveno znale ljubiti. Jaka i četvrtasta brada s rupicom na sredini, samo je svjedočila o njegovom čvrstom karakteru koji još uvijek ona nije upoznala. Sve do tog trenutka pokazivao joj je samo onu ljepšu, nježniju stranu.

Pogled joj je skliznuo preko njegovog torza, čvrstih mišića, uskih bokova, i dugih mišićavih nogu. Bio je od nje mnogo viši, iako ona nije bila niska žena. – Poznajem taj pogled. – Lukas je rekao šaptom. Glas mu je bio hrapav, nježan i ispunjen strašću. – Opet me želiš? – upitao ju je ono što je bilo tako očito. Iako je pored njega ležala bez odjeće, Naomi nije osjećala nikakav sram. Pored njega je sve bilo prirodno i on ju je naučio da na taj način treba razmišljati. Naučio ju je da voli svoje tijelo,

svoje lice, iako ono nije bilo ni približno savršeno kao njegovo.

– Trebam li odgovoriti? – Naomi mu se pokušala nasmiješiti. Lukas ju je privukao k sebi. Njegove usne spustile su se na njene. Bio je to nježan poljubac, onaj koji je svojom blagošću mogao uzburkati i ocean, a kako ne bi njeno tijelo!

Naomi je podigla ruke i prstima prošla kroz njegovu kosu. Prigušeno je zaječala kada je osjetila toplinu njegovog tijela. On ju je uvijek iznova oduševljavao svojom maštovitošću i nikada se nije ponavljao. Svaki put njegovi pokreti su bili drukčiji, strast razornija, i samo on je mogao imati toliku samokontrolu, jer bi je dugo pripremao za ono što je ona željela.

– Volim te. – Naomi je rekla prije nego što mu je u potpunosti pripala. Trgnuo se. Pogledao ju je s čuđenjem u očima. Gotovo neprimjetno, odmahnuo je glavom. A onda je njegove oči prekrio plašt

strasti. Naomi se na tren zapita čita li ispravno izraz njegova lica i bljesak u očima. Naravno, pomislila je uvjereno, prepuštajući mu se po tko zna koji put. Kasnije, dok je zadovoljno ležala u njegovom zagrljaju, uzdahnula je. Kriomice je pogledala na sat, ali on je primijetio taj njen pogled. Ništa mu nije moglo promaknuti. Ponekad je imala dojam da se poznaju desetljećima, a ne samo dva mjeseca.

– Zar moraš poći? – upitao ju je.

Čvršće ju je privinuo uz sebe, kao da je nije želio pustiti, iako su oboje znali da mora ići. To se nije moglo promijeniti. Kad ne bi došla kući, njezina bi majka doživjela slom živaca. Naomi nije željela iskusiti snagu bijesa koji je ona ponekad širila oko sebe. Svaki put kad ne bi bilo po njenom, svi oko nje bi ispaštali. Izbjegavala je napraviti nešto što bi je razljutilo jer je itekako znala kakve bi bile posljedice.

– Znaš da moram, ali to ne znači i da želim. – Naomi je tiho rekla. Da, u tom trenutku sve bi dala da je mogla ostati u njegovom zagrljaju i da se u tom istom zagrljaju probudi idućeg jutra. No to je bilo nemoguće, barem još neko vrijeme, dok njena obitelj ne sazna za njihovu vezu.

Tajila ju je. Njena se majka nikada ne bi pomirila s njenim izborom. Lukas nije bio osobito imućan niti iz ugledne obitelji. On je bio “običan čovjek”, tako bi ona rekla, a Naomi je znala da je Lukas sve samo ne običan. I dalje se čudila zašto je izabrao upravo nju. Koliko god da se trudila da pronađe odgovor na to pitanje, nije joj uspjelo i još uvijek je tragala za njim. Možda će tragati cijelu vječnost, ali to nije bilo toliko važno da bi se time sada opterećivala. Bila je pored njega, voljela ga je i samo na to je trebala misliti. Svaki trenutak trebala je živjeti kao da je posljednji. Onog trenutka kada ga je upoznala, to je obećala samoj sebi. 

– Volim te. – Naomi se nagnula prema njemu. Promatrala ga je izbliza, proučavala svaku pojedinost na njegovu licu i sve to je voljela više od ičega.

– I ja tebe. – Lukas je rekao.

– Ali, – nevoljko se odmaknula od njega – moram poći. – samu je sebe pokušala prisiliti da ustane i potraži odjeću. Svaki bi joj odlazak sve teže padao. Željela je ostati, samo to je željela, ali njena urođena odgovornost nije joj dopuštala da postupi suprotno majčinoj želji.

– Otpratit ću te. – i Lukas je ustao.

– Ne. – Naomi je odmahnula glavom.

Nije željela da ga vidi njena majka jer bi to značilo mnogo ispitivanja, ali i zabrana kada sazna da Lukas nije ni nalik na nekog koga bi ona primila u svoju obitelj.

– Pozvat ću taksi. – rekla je tiho.

Brzo se odijevala. Ruke su joj drhtale dok je zakopčavala gumbe na svojoj svilenoj bluzi. Nervozno je grizla usnu. Još nije ni otišla, a Lukas joj je već nedostajao. Sama pomisao na večer koja je čeka natjerala ju je da se namršti. Lukasu nije promaknula mimika njenog lica. Prišao joj je i rukom podigao njezinu bradu.

Pogledala ga je u oči.

– Čemu ta grimasa? – upitao ju je.

– Samo sam pomislila na krevet u kojem nisi ti, na večer koju ću provesti bez tebe. – prošaptala je.

– Onda ostani. – Lukas je rekao ono što je ona očekivala da će reći. – Svako ljudsko biće sanja da se budi uz voljenu osobu. Ni ja nisam iznimka. Zašto mi ne bi ispunila tu želju? – nešto nalik na osmijeh ukazalo se na njegovim usnama. Naomi nije odgovorila. Ni riječi nije mogla prozboriti. Samo je odmahnula glavom onoliko koliko je to bilo moguće dok su joj njegovi prsti nježno držali lice.

– Obećaj mi da ćeš uskoro sve riješiti i da ćemo se uskoro ujutro buditi zajedno. – njegov glas… Bio je tako dubok, ispunjen emocijama koje su odražavale njegovu unutarnju borbu. Naomi je znala kako se on osjeća. Njegovo srce i tijelo su je željeli, ali razum mu je govorio da treba postupiti onako kako

ona želi. 

– Obećajem. – Naomi je prošaptala. Ruke su mu skliznule niz njeno tijelo. Naomi se željela pomaknuti, ali nije mogla. Zaronila je u sivilo njegovog pogleda, u nedokučivost koja je obavijala cijelo njegovo biće. Bilo je trenutaka kada je mislila da ga poznaje oduvijek, ali i onih u kojima je znala da to nije istina. Da bi nekog u potpunosti upoznao, trebalo je uz njega biti cijeli život, a oni su se poznavali jedva dva mjeseca. Tražio je od nje da mu obeća da će se buditi uz njega? Snaga tih riječi prožela je cijelo njeno tijelo. Nada se nastanila u srcu i ostat će ondje, znala je to. Nije se mogla pomaknuti. Imala je osjećaj da bi se čarolija tog prelijepog trenutka rasplinula ako bi nešto rekla ili napravila bilo kakav pokret. Dok ju je promatrao, vrijeme je stalo. trenutak se pretvarao u vječnost

u kojoj je bila zarobljena njihova ljubav. Oboje su ih obuzele jake emocije kakve nikada prije nije

osjetila. Nije ni znala da osjećaji mogu biti toliko jaki i toliko opipljivi.

– Idi. – Lukas se okrenuo od nje. Naomi je imala dojam kao da on skuplja snagu za njezin

odlazak. Koliko god to čudno bilo, istinito je, pomislila je u sebi. Trgnula se i pomaknula. Srce joj je uzbuđeno kucalo. Kad se napokon u potpunosti odjenula, pogledala je prema Lukasu. On je stajao, a ruke su mu bile prekrižene preko grudnog koša. Nasmiješio joj se. Raširio je ruke i ona mu se bacila u zagrljaj.

– Idi dok još imam snage da te pustim. – rekao je blago.

Naomi ga je ovlaš poljubila. Istog trenutka se okrenula i trčećim korakom izišla iz njegovog skromnog stana. Oči su joj se napunile suzama. Nije imala razloga za njih, ali ju je njihov rastanak

pogodio. To je bilo jedino opravdanje koje je mogla smisliti. Zaustavila je taksi i desetak minuta kasnije bila je ispred kuće u kojoj je živjela sa svojom obitelji. Zastala je da pronađe ključ u torbici i uzdahnula gledajući u masivna ulazna vrata. Iza tih vrata nalazio se sasvim drukčiji svijet od onog vanjskog, drukčija pravila i drukčije pokazivanje ljubavi. Ponekad je imala dojam da ljubav unutar tih zidova ima sasvim drugo značenje. Pokazivala se na čudan način, a ne onako kako bi trebala. Odvojila je ključ, i kad je htjela staviti ga u bravu, vrata su se otvorila. Unutrašnja svjetlost obasjala je vitku figuru njene majke. Iako je imala pedeset godina, sve na njoj je bilo gotovo savršeno. Naravno, njena mladost ostala je očuvana i uz pomoć estetske kirurgije, ali… Svakako joj je morala odati priznanje za izgled i čvrstinu tijela.

– Gdje si dosad? – njen pomalo vrištav i nervozan glas bio je iritantan. Proparao je tišinu noći i Naomi je imala osjećaj da odjekuje i umnožava se u tmini koja ih je okruživala.

– Rekla sam ti da ću doći kasnije. – Naomi je pokušala ući u kuću, ali ju je majka uhvatila za ruku. Čvrst stisak natjerao da zastane.

Okrenula se prema majci i pogledala je u oči. Nikada joj nije bilo jasno zašto joj se nije mogla oduprijeti. Bilo je krajnje vrijeme da to učini, ali još uvijek nije smogla hrabrosti. – Tvoje riječi nisu odgovor na moje pitanje. – majka ju je pustila.

– Nisam dijete. – Naomi joj se pokušala suprotstaviti, ali znala

je da to nema smisla. Njena je majka bila neumoljiva. Kada je nešto željela, to bi i dobila. Način i sredstva do cilja nije birala. Njena hladnoća je ledila, njena bezosjećajnost iz dana u dan postajala je sve očitija i neumoljivija. Nikada se nije obazirala ni na čije osjećaje osim na svoje.

Nitko bolje od Naomi nije znao sve njene mane, ali joj je bila majka, a to nije mogla promijeniti.

– Baš u tome i jest problem. – majka je zatvorila vrata.

 – Da si dijete, odavno bi bila u kući. Ti si mlada djevojka koja mora paziti na svoje ponašanje i čast. Današnje djevojke gotovo da i ne znaju što je to.

– Majko – Naomi je spustila pogled.

Imala je dojam kao da njena majka zna gdje je bila te večeri. Trudila se da ne pokaže krivnju koju je osjećala. Krivnja je doista bila zanemarivo malena prema ljepoti koju joj je pružao Lukas.

Što je njena majka mogla znati? Ništa. Njene riječi su se mogle odnositi samo na pretpostavke. To ju je donekle umirilo. Mogla je imati prodoran pogled, ali do njene duše nije uspjela doprijeti. Nikada i neće. Bile su majka i kći, a ne prijateljice. Između njih će uvijek postojati tajne koje će ostati neizgovorene. Pažljivije je pogledala majku. Još uvijek je bila u večernjoj toaleti. Očito je došla s prijama koji se održavao kod obitelji Lalić. Znala je da je planirala izlazak za večeras i po njenom pogledu je dala naslutiti da nije sve prošlo onako kako je ona željela. Isto tako je znala da njena majka čini sve da bi osvojila Duju Lalića, ali nikako joj ne uspijeva.