Nora Roberts STAKLENI OTOK

Nora Roberts

STAKLENI OTOK

s engleskog prevela Sanja Ščibajlo

PROLOG

Srele su se na velikom brdu, visoko iznad svijeta, ispod neba posutog zvijezdama i bijelog Mjeseca koji kao da nešto iščekuje.

Božice su gledale onkraj dvorca koji je blistao na svojem brdu, prema tamnome staklu mora.

“Dvije zvijezde pronađene i na sigurnome.” Luna je veselo podignula lice prema nebu, zahvalna. “Sudbina je dobro odabrala to šestero. Srca čuvara snažna su i iskrena.”

“Njihova kušnja nije završila”, podsjetila ju je Celene. “A ono s čime će se tek suočiti zahtijevat će više od iskrenog srca.”

“Borit će se. Nisu li dokazali da su ratnici, sestro?” uporna je bila Arianrhod. “Izlagali su se opasnosti. Krvarili su.”

“I riskirat će i dalje. Vidim buduće bitke, krv koja se lije. Nerezza i zlo koje je stvorila žele više od zvijezde, više od krvi čuvara. Žele potpuno uništenje.”

“Oduvijek je bilo tako”, promrmljala je Luna. “U njezinu je srcu oduvijek bilo tako.”

“Oslabili su je.” Arianrhod je položila ruku na držak mača o svome boku, optočen draguljima. “Samo što je nisu uništili. Da se nije pretvorila u ljudsko biće, uništili bi je.”

“Nismo li već to mislile”, podsjetila je Celene svoje sestre, “one noći kada je kraljica sjela na svoje prijestolje, kada smo stvorile zvijezde?”

Celene je ispružila ruke, a ispod njih, na rubu golemoga mora, zatreperili su prikazi onoga što je nekoć bilo.

“Večer radosti”, nastavila je, “nade i slavlja. A nas smo tri stvorile tri zvijezde. Za mudrost, oblikovanu od vatre.”

“Za sućut”, dodala je Luna, “neuhvatljivu poput vode.”

“Za snagu”, dovršila je Arianrhod, “hladnu kao led.”

“Naše moći, i naše nade, u daru novoj kraljici. Daru, za kojim je Nerezza čeznula.”

Na plaži, bijeloj pod bijelim Mjesecom, tri su se božice suočile s onom mračnom. Kada su svoje zvijezde poslale put Mjeseca, pojavila se Nerezza, poput crne munje, da ih spali, da na njih baci prokletstvo.

“I tako smo mi proklele nju”, nastavila je Celene, “bacivši je u provaliju. Ali nismo je uspjele uništiti. Nije bilo na nama da izvršimo tu dužnost, taj zadatak, da izvojujemo taj rat.”

“Zaštitile smo zvijezde”, podsjetila ju je Luna. “Past će jer Nerezza ih je proklela, ali mi smo ih zaštitile. Kada padnu, past će u tajnosti, i ostat će skrivene.”

“Dok ne dođu oni koje smo mi združile, ujedinjene u misiji da ih pronađu, da ih zaštite.” Sada je Arianrhodina ruka čvršće stisnula držak mača. “Da se bore, svaki za sebe i svi zajedno, protiv tame. Da na kocku stave sve kako bi spasili svjetove.”

“Njihovo je vrijeme stiglo”, složila se Cleine. “Izvukli su Vatrenu zvijezdu iz njezina kamena, dohvatili Vodenu zvijezdu iz mora. Ali čeka ih posljednja kušnja u toj misiji. Kao i Nerezza i njezina grešna vojska.”

“Kakve god bile njihove moći, kakvi god darovi, njih se šestero suočava s božicom.” Luna je pritisnula ruku o svoje srce. “A mi možemo samo promatrati.”

“To je njihova sudbina”, rekla je Celene, “a u njihovoj sudbini živi sudbina svih svjetova.”

“Stiglo je njihovo vrijeme.” Arianrhod je ispružila ruke, uzela sestrine u svoje. “A s njime, ako su snažni i mudri, ako njihova srca ostanu iskrena, i naše.”

“Mjesec se puni i vukovi zavijaju.” Celene je pokazala prema kometu koji je prelijetao nebom. “I oni lete.”

“I hrabrost leti s njima”, rekla je Arianrhod.

“A tamo!” Luna je pokazala preko golemog, mračnog mora gdje je svjetlo procvalo, bljesnulo, a onda uminulo. “Na sigurnome su.”

“Za sada.” Mahnuvši rukom, Celene je izbrisala valovite prikaze na plaži. “Sada počinje budućnost.”

PRVO POGLAVLJE

Čovjeku koji nije mogao umrijeti preostalo je malo razloga za strah. Besmrtnik koji je većinu svoga dugog života proživio kao vojnik, idući iz bitke u bitku, nije se libio borbe s božicom. Vojnik, iako po prirodi usamljenik, znao je što je to dužnost i što je odanost prema onima koji su se borili s njim rame uz rame.

Taj muškarac, taj vojnik, usamljenik koji je svjedočio tome da mu je mlađeg brata uništila crna čarobnica, kojemu je taj događaj preobrazio cijeli život, koji se borio protiv luđačke pohlepe jedne božice, poznavao je razliku između tmine i svjetla.

Nije ga prestrašilo kada ga je suborac, putnik, pronio kroz prostor dok su svi još uvijek bili krvavi od bitke – ali više bi volio bilo koji drugi način prijevoza.

U vrtlogu vjetra, u bljesku svjetla, brzini koja je ostavljala bez daha (u redu, bilo je malo uzbuđenja u toj brzini), osjetio je svoje drugove. Čarobnjaka koji je posjedovao više moći no ijedan drugi kojeg je Doyle upoznao. Ženu koja je u jednakoj mjeri bila ljepilo koje ih je držalo na okupu koliko i vidovnjakinja. Sirenu koja je bila sazdana od šarma, hrabrosti i srca – i čisto zadovoljstvo za oči. Putnika, odanog i hrabrog, i ujedno izvrsnog strijelca. I ženu – dobro, u tome trenutku vučicu jer se Mjesec uzdigao baš kada su se pripremali prenijeti iz ljepote i bitaka na Capriju.

Počela je zavijati – nije bilo drugog izraza za to – i u tome zvuku nije čuo strah, ne, već isto ono iskonsko uzbuđenje koje je pulsiralo i u njegovoj krvi.

Ako se već morao uskladiti s drugima, ako je morao udružiti svoju sudbinu sa sudbinom drugih, mogao je proći i daleko lošije.

Tada je namirisao Irsku – vlažan zrak, zelenilo – i uzbuđenje je umrlo u njemu. Sudbina, prepredena i okrutna, vratila ga je na to mjesto na kojemu su uništeni njegovo srce i njegov život.

Dok se trudio suočiti s time, trudio izvršiti ono što se izvršiti moralo, pali su na tlo poput kamenja.

Muškarac koji nije mogao umrijeti još je uvijek osjećao trzaj i bol kada je sletio na tlo dovoljno žestoko da mu pad protrese kosti i ukrade dah.

“Sranje, Sawyeru.”

“Oprosti.” Sawyerov je glas začuo sebi slijeva, u obliku propentanog uzdaha. “Mnogo je to navigiranja. Je li tko povrijeđen? Annika?”

“Nisam povrijeđena. Ali ti…” Njezin je glas bio milozvučno tepanje. “Ti si ozlijeđen. Slab si.”

“Nije prestrašno. Ti krvariš.”

Vedra poput sunčeve svjetlosti, nasmiješila se. “Ne previše.”

“Možda bismo idući put trebali pokušati s padobranima.” Sasha je ispustila kratki jecaj.

“Evo, dobro je sada, imam te.”

Kada su mu se oči prilagodile, Doyle je primijetio da se Bran pomaknuo, privukao Sashu k sebi.

“Ozlijeđena si?”

“Ne, ne.” Sasha je odmahnula glavom. “Porezotine i modrice. A slijetanje je iz mene izbilo zrak. Trebala sam se već priviknuti na to. Riley? Gdje je Riley?”

Doyle se prevrnuo, počeo se pridizati – i pritisnuo rukom o krzno. Koje je zarežalo.

“Ovdje je.” Pomaknuo je pogled, ugledao te zlaćane oči. Dr. Riley Gwin, poznata arheologinja – i vučica. “Nemoj ni pomisliti na to da me ugrizeš”, promrmljao je. “Dobro je. Kao što nam je i rekla, dok je u vučjem obliku, rane joj brzo zacjeljuju.”

Osovio se na noge i primijetio da je Sawyer, koliko god slijetanje bilo grubo, uspio sve prenijeti sa sobom. Kovčezi s oružjem, prtljaga, zapečaćene kutije s knjigama koje su im služile za istraživanje, zemljovidi te druge važne stvari ležale su u prilično urednoj hrpi nekoliko metara dalje od njih u hladnoj, vlažnoj travi.

I, što je njemu osobno bilo od velike važnosti, njegov je motocikl stajao tamo, uspravan i neoštećen.

Zadovoljan, pružio je ruku prema Sawyeru, povukao ga na noge.

“Može proći.”

“Aha.” Sawyer je prošao prstima kroz svoju grivu od vjetrom zamršene, suncem izbijeljene kose. Zatim se nacerio kada je Annika izvela nekoliko zvijezda zaredom. “Netko je ipak uživao u vožnji.”

“Dobro si to izveo.” Bran je spustio ruku na Sawyerovo rame. “Pravi je podvig, zar ne, žonglirati sa šestero ljudi i svime ostalim preko mora i neba u, pa, nekoliko minuta.”

“Izvukao sam iz toga gadnu glavobolju.”

“I više.”

Bran je podignuo Sawyerovu ruku – onu kojom je zgrabio Nerezzinu uzlepršalu kosu dok ju je odbacivao od njih. “Sredit ćemo ovo, i sve ostalo što treba srediti. Trebali bismo Sashu unijeti unutra. Malo je potresena.”

“Dobro sam.” Ali ostala je sjediti na tlu. “Samo mi se malo vrti. Molim te nemoj”, rekla je brzo i kleknula okrenuvši se prema Riley. “Ne još. Hajde da se najprije orijentiramo. Ona želi trčati”, rekla je ostalima.

“Bit će ona dobro. Nema frke.” Bran je pomogao Sashi da ustane. “Šuma je moja”, rekao je Riley. “A sada je tvoja.”

Vučica se okrenula, potrčala, izgubila se u gustoj šumi.

“Mogla bi se izgubiti”, počela je Sasha.

“Ona je vučica”, istaknuo je Doyle. “I vjerojatno se bolje orijentira u prostoru od nas ostalih. Preobrazila se, ali baš u trenutku u kojem smo počeli putovati i treba malo vremena za sebe. Bila ona vučica ili žena, zna se brinuti za sebe.”

Okrenuo je leđa šumi kojom je nekoć trčao, spokojan kao dijete, u kojoj je lovio, u koju se sklanjao kada je želio biti sam. To je nekoć bila njegova zemlja, njegov dom – a sada je bila Branova.

Da, sudbina je bila vrlo prepredena i okrutna.

U kući koju je Bran izgradio na divljoj obali Clarea Doyle je prepoznao i svoje uspomene. U kući u kojoj je njegova obitelj živjela naraštajima.

Nestala, podsjetio se, prije mnogo stoljeća. Kuća i obitelj, pretvorena u prah.

Na njezinu je mjestu stajala prostrana građevna, a on od Brana Killiana nije očekivao ništa manje.

Lijepo zdanje, razmišljao je Doyle, s otmjenim detaljima koje bi čovjek i očekivao od jednog čarobnjaka. Kamen – možda i onaj iz zidova njegova drevnog doma – uzdizao se u visini triju katova, s otmjenim detaljima u obliku dviju okruglih kula na objema stranama i nekom vrstom središnjeg parapeta koji je nudio sjajan pogled na litice, more, zemlju.

Sve umekšano, pretpostavljao je Doyle da bi to bio pravi izraz, vrtovima koji kao da su bili dom vilama; puni slobodno razraslog, divljeg cvijeća čije je raskošne mirise pronosio vjetar.

Doyle si je dopustio na trenutak razmišljati o tome, dopustio si je pomisao na svoju majku i na to koliko bi ona uživala u svemu tome.

Zatim je od sebe odgurnuo te misli.

“To je lijepa kuća.”

“To je dobra zemlja. I, kao što sam rekao Riley, vaša je koliko i moja. Pa, barem ja to tako osjećam”, dodao je Bran kada je Doyle odmahnuo glavom.

“Došli smo zajedno”, nastavio je Bran dok je vjetar mrsio njegovu kosu, crnu poput noći, oko njegova oštro isklesana lica. “Združeni smo s nekom svrhom. Borili smo se i krvarili zajedno i nema sumnje da ćemo to činiti ponovno. I evo nas ovdje, stojimo na mjestu s kojega si ti potekao, i koje je mene privuklo da na njemu gradim. I u tome ima svrhe, i mi ćemo je iskoristiti.”

Želeći ga utješiti, Annika je prešla rukom niz Doyleovu nadlakticu. Njezinu dugačku, crnu kosu putovanje je privlačno zamrsilo. Na njezinu upečatljivom licu primjećivale su se modrice. “Prelijepo je. Mogu namirisati more. Mogu ga čuti.”

“Ima do njega dosta, nizbrdo.” Bran joj se nasmiješio. “Ali kladim se da ćeš bez problema naći put. Ujutro ćeš vidjeti više od svega što nudi ovaj kraj. Za sada će biti najbolje da oteglimo sve ove stvari unutra i malo se ras­komotimo.”

“Čuo sam to.” Sawyer se sagnuo i podignuo nekoliko kutija. “I, Bože, kako bih mogao jesti.”

“Pripremit ću hranu!” Annika ga je zagrlila, oduševljeno ga poljubila, a onda podignula svoju torbu. “Ima li hrane koju možemo pripremiti, Brane? Mogla bih pripremiti jelo dok ti obrađuješ rane?”

“Kuhinju sam ostavio dobro opskrbljenu.” Mahnuo je prstima prema velikim, nadsvođenim, dvokrilnim vratima. “Kuća je otključana.”

“Samo nek’ ima piva.” Doyle je zgrabio kovčege s oružjem – svojim glavnim prioritetom – i krenuo za Annikom i Sawyerom.

“Boli ga”, rekla je Sasha tiho Branu. “Osjećam bol u njemu, bol uspomena i gubitka.”

“Žao mi je zbog toga, doista. Ali svi znamo da postoji razlog za ovo: zašto smo dovedeni baš ovamo da pronađemo posljednju zvijezdu i priču privedemo kraju.”