Dolores Redondo: NASLJEĐE U KOSTIMA
Nasljeđe
u kostima
Sa
španjolskog prevela Danica Papić Koren
Itxusuria
Grob
je pronašao ravnajući se po puteljku koji je ispisala voda cureći s
nadstrešnice kuće. Kleknuo je i izvukao iz odjeće vrtnu lopaticu i pijuk te s
pomoću njih odignuo kompaktnu površinu tamne zemlje koja se odvajala u vlažnim
i spužvastim grumenima šireći jak miris po drvu i mahovini.
Pažljivo
je odvajao slojeve od nekoliko centimetara sve dok se nisu pojavili pocrnjeli
komadići istrunule tkanine pomiješani sa zemljom.
Kopao
je rukama odvajajući krpu u kojoj se još dala naslutiti dekica za dječji
krevetić koja se raspala kad ju je dodirnuo i otkrio navošteno platno u koje je
bilo zamotano tijelo. Jedva su se vidjeli ostaci užeta kojim je bilo zavezano,
a na platnu je ostao jasan i dubok trag na mjestima na kojima ga je opasavalo.
Odstranio je ostatke užeta koji su mu se među prstima pretvorili u kašu i
prešao rukom preko površine platna tražeći mu rub i, iako ga nije vidio,
osjetio ga je po više slojeva tkanine. Zaronio je prstima u zavežljaj i poderao
mrtvačku ponjavu koja se rastvorila kao da ju je zahvatio nožem.
Beba
je ležala zakopana potrbuške, kao da spava ušuškana pod zemljom. Kosti su joj,
kao i platno, djelovale dobro sačuvane, iako obojene tamnom baztanskom zemljom.
Pružio je dlan koji je gotovo prekrio cijelo tjelešce, pritisnuo grudni koš
prema tlu i bez otpora istrgnuo cijelu desnu ruku koja je, dok se odvajala,
slomila malenu ključnu kost uz lagani kvrcaj, kao uzdah koji se iz rake tuži da
je pokraden. Odjednom se uplašio, ustuknuo, ustao, stavio kosti među odjeću i
uputio posljednji pogled prema grobu, a onda nogama nagurao zemlju u njegovu
unutrašnjost.
1.
Na
sudu se nije dalo disati. Vlaga od kiše uvukla se u kapute i sada je počela
isparavati, pomiješana s dahom više stotina ljudi koji su se gužvali u hodniku
pred raznim dvoranama. Amaia je raskopčala jaknu dok je pozdravljala poručnika
Paduu koji joj se, nakon što je kratko porazgovarao sa ženom koja je bila s
njim i uputio je da uđe u dvoranu, približio izbjegavajući pritom ljude koji su
čekali.
–
Viša inspektorice, drago mi je što vas vidim. Kako se osjećate? Nisam bio
siguran hoćete li moći danas biti ovdje – rekao je pokazujući prema njezinu
nabubrenom trbuhu.
Stavila
je ruku na trbuh koji je svjedočio o zadnjoj fazi trudnoće.
–
Dobro, izgleda da će zasad izdržati. Jeste li vidjeli Johaninu majku?
–
Jesam, prilično je nervozna. Čeka unutra zajedno s obitelji, upravo su me
nazvali odozdo da mi kažu da su stigla kola koja voze Jasona Medinu – rekao je
na putu prema dizalu.
Amaia
je ušla u dvoranu i sjela na jednu od stražnjih klupa; i s tog se mjesta
vidjela majka Johane Márquez, u crnini i puno mršavija nego na pokopu svoje
kćeri. Kao da je naslutila njezinu nazočnost, žena se okrenula i pozdravila je
kratkim kimanjem. Amaia se bezuspješno pokušala nasmiješiti dok je promatrala
gotovo prozirno lice te žene mučene činjenicom da nije mogla zaštititi svoju
kćer od monstruma kojeg je sama dovela u kuću. Sudski je službenik započeo
naglas čitati imena pozvanih stranaka. Nije joj promaknuo grč koji se ocrtao na
licu žene kada je čula ime svojega muža.
–
Jasón Medina – ponovio je službenik. – Jasón Medina.
Jedan
je policajac utrčao u dvoranu, približio se službeniku i nešto mu šapnuo na
uho. Onda se nagnuo kako bi porazgovarao sa sucem. On ga je saslušao, kimnuo,
pozvao državnog tužitelja i obranu, kratko s njima popričao pa ustao.
–
Suđenje se prekida, bit ćete ponovo pozvani ako bude nastavljeno – rekao je i
napustio dvoranu bez daljnjih objašnjenja.
Johanina
je majka počela vikati okrećući se prema Amaii i zahtijevajući odgovore.
–
Ne! – vrisnula je. – Zašto?
Žene
oko nje grlile su je bezuspješno pokušavajući obuzdati njezin očaj.
Jedan
od policajaca prišao je Amaii.
–
Viša inspektorice Salazar, poručnik Padua vas moli da siđete do zatvorskih
ćelija.
Kad
je izašla iz dizala, ugledala je grupu policajaca koji su se skupili kraj vrata
WC-a. Čuvar koji ju je pratio pokazao joj je da uđe. Jedan policajac i
zatvorski činovnik bili su naslonjeni na zid, blijedih lica. Padua je gledao
prema unutrašnjosti jedne kabine stojeći uz rub lokve krvi koja je tekla ispod
pregrada koje su odvajale zahode, još se ne grušajući. Kada je vidio da
inspektorica ulazi, pomaknuo se u stranu.
–
Rekao je čuvaru da mora na zahod. Vidite da je u lisičinama, a ipak si je uspio
prerezati vrat. Sve je išlo jako brzo, policajac se nije ni maknuo odavde, čuo
ga je kako kašlje i ušao, ništa nije mogao učiniti.
Amaia
je zakoračila prema naprijed kako bi promotrila cijeli prizor. Jasón Medina
izgledao je kao da sjedi na školjci zabačene glave. Taman i dubok rez
presijecao mu je vrat. Krv mu je natopila košulju na grudima kao da nosi prsluk
koji mu je kliznuo među noge i usput sve obojio. Iz tijela mu je još izbijala
toplina, a zadah nedavne smrti zagadio je zrak.
–
Čime je to učinio? – upitala je Amaia. Nije vidjela nikakav predmet.
–
Skalpelom. Pao mu je iz ruku kad je izgubio snagu i završio u susjednom zahodu
– rekao je Padua gurajući vrata sljedeće kabine.
–
Kako je to ovdje mogao imati? To je od metala, vrata koja detektiraju metal
morala su ga osjetiti.
–
Nije ga unio on, viša inspektorice. Pogledajte – pokazao je – primijetit ćete
da držak skalpela ima na sebi zalijepljen komadić izolacijske vrpce. Netko se
dobrano pomučio da ovdje ostavi skalpel, vjerojatno iza vodokotlića, a on ga je
samo morao odlijepiti i izvaditi iz skrovišta.
Amaia
je uzdahnula.
–
I to nije sve – rekao je Padua ozlojeđeno. – Ovo je virilo iz džepa Medinine
jakne – podigao je rukom u rukavici bijelu omotnicu.
–
Oproštajno pismo?! – upita Amaia.
–
Ne baš – reče Padua pružajući joj par rukavica i papir. – I upućeno je vama.
–
Meni? – začudila se Amaia.
Navukla
je rukavice i uzela omotnicu.
–
Mogu li?
–
Samo dajte.
Preklop
omotnice bio je zalijepljen slabim ljepilom koje je popustilo bez trganja.
Unutra se nalazio bijeli kartončić na čijoj je sredini bila napisana jedna
jedina riječ.
Tarttalo.
Amaia
je osjetila snažno probadanje u trbuhu; zadržala je dah prikrivajući bol,
okrenula papir da vidi je li još što napisano na poleđini pa ga pružila Padui.
–
Što to znači?
–
Nadao sam se da ćete to vi meni reći.
–
E pa, ne znam, poručniče Padua, meni to ne znači bogzna što – odgovorila je
pomalo smetena Amaia.
–
Tarttalo je mitološko
biće, zar ne?
–
Pa... da, koliko ja znam, to je neki kiklop u grčko-rimskoj mitologiji. I u
baskijskoj. Što želite reći?
–
Vi ste radili na slučaju basajauna koji je i sam
mitološko biće, a sada se ubojica Johane Márquez, koji je priznao krivnju, a
slučajno je pokušao imitirati basajaunov zločin da bi
prikrio svoj, i sam ubio i ostavio vam poruku, poruku u kojoj piše tarttalo. Nećete mi
valjda reći da to nije, ako ništa drugo, bar neobično.
–
Dobro, priznajem – uzdahnula je Amaia. – Jest čudno, ali svojedobno smo već bez
sumnje ustanovili da je Jasón Medina silovao i ubio svoju pastorku, a onda
pokušao to na prilično šeprtljav način prišiti basajaunu. Osim toga,
priznao je, sa svim pripadajućim detaljima. Insinuirate li da on možda nije bio
krivac?
–
Nimalo ne sumnjam da je to on učinio – ustvrdio je Padua promatrajući leš s
gnušanjem. – Ali prvo ono s amputacijom i kostima djevojčice koje su se
pojavile u Arri Zaharu, a sada ovo, nadao sam se da ćete moći...
–
Ne znam što to znači ni zašto je upućeno meni.
Padua
je uzdahnuo ne prestajući promatrati izraz njezina lica.
–
Naravno, viša inspektorice.
Amaia
se uputila prema stražnjem izlazu odlučna u namjeri da se ne susretne s
Johaninom majkom. Ne bi znala što da joj kaže, možda da je sada sve gotovo ili
da je taj nesretnik konačno klisnuo prema drugom svijetu kao pravi štakor.
Pokazala je čuvarima značku i napokon se našla slobodna od sudske atmosfere.
Prestalo je kišiti i nesigurna i blještava svjetlost između dva pljuska, tako
tipična za Pamplonu, kroz oblake joj je izmamila suze dok je prekapala torbu
tražeći sunčane naočale. Jedva je našla taksi koji ju je doveo na sud u točno
vrijeme. Uvijek je bilo isto kada je padala kiša, ali sada je nekoliko
automobila stajalo u redu na stajalištu, a građani su se opredijelili za
pješačenje. Na trenutak je zastala pred prvim. Još joj se nije išlo kući.
Pomisao na Clarice koja će se vrtjeti i bombardirati je pitanjima nije joj se
činila nimalo privlačnom. Otkako su prije dva tjedna stigli njezini svekar i
svekrva, koncept kućnog ognjišta pretrpio je ozbiljne preinake. Pogledala je
gostoljubiva staklena vrata kafićā smještenih preko puta suda i do kraja Ulice
San Roque, gdje je nazrela drveće parka Media Luna. Izračunala je da do kuće
ima kilometar i pol pa krenula. Ako se umori, uvijek može uzeti taksi.
Osjetila
je trenutačno olakšanje čim je ušla u park i ostavila za leđima buku prometa, a
svježina mokre trave zamijenila je ispušne plinove automobila. Koraci su joj
neprimjetno postali opušteniji. Zaputila se jednom od kamenih staza koje su
presijecale savršeno zelenilo. Duboko je udahnula zrak i pustila ga da vrlo
polagano izađe. Kakvo jutro, pomislila je; Jasón Medina savršeno se uklapao u
profil okrivljenika koji bi počinio samoubojstvo u zatvoru. Silovatelj i ubojica
kćeri svoje supruge, bio je izoliran u očekivanju suđenja i mogućnost miješanja
s običnim zatvorenicima nakon presude sigurno ga je užasavala. Pamtila ga je sa
saslušanja od prije devet mjeseci u slučaju Basajaun
kao
plačljivog i uplašenog miša koji je priznavao počinjene grozote uz more suza.
Iako
je bila riječ o različitim slučajima, poručnik Padua iz Građanske straže pozvao
ju je da surađuje zbog Medinina šeprtljavog pokušaja da oponaša modus
operandi
serijskog ubojice kojeg je ona slijedila, na temelju onoga što je pročitao u
tisku. Devet mjeseci, upravo kada je ostala trudna. Mnoge su se stvari
promijenile od tada.
–
Je li tako, malena? – šapnula je milujući trbuh.
Snažan
grč natjerao ju je da se zaustavi. Naslonjena na kišobran i nagnuta prema naprijed,
izdržala je osjećaj kao da ju je nešto snažno ubolo u donji dio trbuha. Bol se
proširio do unutrašnje strane bedara i izazvao grčenje od kojeg joj se oteo
jauk, ne toliko od bola koliko od iznenađenja kako je jak. Val je popustio
jednako brzo kao što je i došao.
Tako,
znači. Tisuću se puta pitala kako će izgledati porođaj i hoće li znati
prepoznati prve znakove ili će biti od onih žena koje stižu u bolnicu s već
pola djetetove glave vani ili se porode u taksiju.
–
O, malena! – rekla joj je slatkim glasom. – Ostalo je još tjedan dana, jesi li
sigurna da već želiš van?
Bol
je nestao kao da ga nikada nije ni bilo. Osjetila je beskrajno veselje i nalet
nervoze zbog neminovnosti njezina dolaska. Sretno se nasmiješila i pogledala
oko sebe kao da želi s nekim podijeliti svoj užitak, ali park je bio pust,
vlažan i svjež, smaragdno zelene boje koja je uz blistavu svjetlost koja se
probijala kroz sloj oblaka koji je prekrivao Pamplonu bila još blještavija i
ljepša. Podsjetila ju je na osjećaj otkrivanja koji je uvijek imala u Baztánu i
koji joj je u Pamploni došao kao neki neočekivani poklon. Nastavila je svojim
putem, sada prenesena u čarobnu šumu i do zlatnih očiju gospodara tih područja.
Prije samo devet mjeseci bila je tamo i vodila istragu, u mjestu u kojem se
rodila, mjestu iz kojega je uvijek željela otići, mjestu na koje se vratila da
ulovi ubojicu i u kojem je zanijela svoju malenu.
Primjedbe
Objavi komentar