Jennifer Niven OVDJE SVE POČINJE

Nisam govnar, ali uskoro ću napraviti sranje. I mrzit ćeš me, kao i neki drugi, ali ipak ću ga napraviti.

Ovo će zvučati kao izvlačenje, ali imam nešto što se zove prozopagnozija, što znači da ne mogu prepoznavati lica, čak ni lica onih koje volim. Čak ni mamino lice. Čak ni svoje lice.

Zamisli da ulaziš u sobu punu nepoznatih ljudi, od kojih ti nitko ne znači ništa, jer ne znaš kako se zovu niti bilo što drugo o njima. Onda zamisli odlazak u školu ili na posao, ili još gore, u svoj dom, gdje bi trebao poznavati svakoga, a i tamo svi izgledaju kao stranci.

Meni je tako: ulazim u prostoriju i ne poznajem nikoga. U bilo koju prostoriju, bilo kada. Snalazim se, prepoznajem ih po hodu. Po pokretima. Po glasu. Po kosi. Učim obilježja ljudi. Govorim sebi: Dusty ima klempave uši i crvenkastosmeđu afrofrizuru, onda to zapamtim, i to mi pomaže naći svog malog brata, ali zapravo ga ne mogu zamisliti, s njegovim velikim ušima i kovrčavom kosom, ako se ne nalazi ispred mene. Sjetiti se nekog meni izgleda kao neka supermoć koju izgleda imaju svi osim mene.

Je li to moja službena dijagnoza? Ne. I ne samo zato što mislim da za takvo što doktor Blume, gradski pedijatar, nije dovoljno plaćen. Ne samo zato što su se moji roditelji u zadnjih nekoliko godina zbog toga najeli lijepih govana. Ne samo zato što je – kao što znaš bolje od bilo koga drugog – bolje ne biti čudak. Nego zato što se jedan dio mene nada da to nije istina. Da će se sve možda srediti i nestati samo od sebe. Za sada, evo kako se snalazim:

Kimaj glavom i svima se smješkaj.

Šarmiraj.

Pazi.

Budi prokleto zabavan.

Budi uvijek usred zabave, ali ne pij. Ne riskiraj gubitak kontrole (to se dovoljno često događa i kada si trijezan).

Stvarno pazi na sve.

Napravi sve što je potrebno. Budi glavni. Bilo što, samo ne lovina. Uvijek je bolje loviti nego da love tebe.

Ne govorim ti sve ovo da bih se opravdao zbog onoga što ću napraviti. Tek toliko da se sjetiš. Da znaš kako nikoga ne želim povrijediti. Nije to razlog. Iako je baš to ono što će se dogoditi.

Iskreno tvoj

Jack

P. S. Ti si jedina osoba koja zna što nije u redu sa mnom.

Prozopagnozija imenica: 1. nemogućnost prepoznavanja lica poznatih ljudi, obično posljedica oštećenja mozga; 2. kada je svatko neznanac.

DAN RANIJE

Libby

Kada bi iz svjetiljke pored mog kreveta izišao duh, zaželjela bih ove tri stvari: da mi je mama živa, da se više nikad ne dogodi ništa ružno i tužno i da budem članica grupe Damsels iz Gimnazije „Martin Van Buren“, najbolje plesne skupine u tri okolne države.

Ali što ako te damselice ne budu htjele?

3:38 sati je ujutro, a u to doba noći moje misli podivljaju i gube kontrolu, kao George, moj mačak, kada je bio sasvim mali. Odjednom ih nestane, mojih misli, eno ih tamo, penju se po zavjesama. Ne, vise s police za knjige. Vidi ih, guraju šapu u akvarij i glavu pod vodu.

Ležim na krevetu, buljim u tamu, a misli mi vrludaju po sobi.

Što ako opet zaglaviš? Što ako budu morali razbijati vrata zahoda u kantini ili cijeli zid da te izvuku? Što ako se tata oženi, onda umre i ostavi te s tom novom ženom i polubraćom i sestrama? Što ako umreš? Što ako raj ne postoji i nikada više ne vidiš mamu?

Govorim sebi da zaspim.

Zatvaram oči i ležim sasvim mirno.

Sasvim mirno.

Minutama.

Natjeram misli da legnu pored mene i govorim im: Spavajte, spavajte, spavajte.

Što ako dođeš u školu i shvatiš da je sve drukčije, da su djeca drukčija i, ma koliko se trudila, nikad ih nećeš moći sustići?

Otvorim oči.

Zovem se Libby Strout. Vjerojatno ste čuli za mene. Vjerojatno ste gledali videosnimku mog spašavanja iz vlastite kuće. Barem 6 345 981 osoba ga je vidjela, pa je prilično moguće da ste među njima. Prije tri godine bila sam najdeblja tinejdžerica Amerike. Na vrhuncu sam težila 296,2 kilograma, što znači da sam u jednom trenutku imala 226 kilograma previše. Nisam uvijek bila debela. Mama je umrla, ja sam se udebljala, ali još sam tu, to je ukratko moja priča. Moj otac tu nikako nije kriv.

Dva mjeseca nakon što su me spasili preselili smo se na drugi kraj grada, u novo susjedstvo. Ovih dana mogu sama izići iz kuće. Izgubila sam 137 kilograma. Dovoljno za dvoje cijelih ljudi. Još moram smršavjeti oko 85, i to namjeravam. Sviđam se sama sebi. Za početak, sada mogu trčati. I voziti se u automobilu. I kupovati odjeću umjesto naručivanja po mjeri. I mogu se vrtjeti u krug. Uz to što se više ne moram plašiti da će mi neki organ zakazati, to je možda najbolja promjena u odnosu na prošlost.

Sutra mi je prvi dan škole nakon petog razreda. Postajem trećašica u gimnaziji i, mora se priznati, to zvuči bolje nego najdeblja tinejdžerica Amerike. Ali teško je ne biti PRESTRAVLJENA, DO KOSTI.

Očekujem napadaj panike.