Mani Gotovac ĆUTIM TE

MANI GOTOVAC

ĆUTIM TE

Irininu i Vikinu majku zvali su Salmonina, što bi moglo značiti lososica. Ne samo zato jer je žvakala losos u golemim količinama. I u kasnim godinama, kada je, nevoljnica, morala prodati nešto iz svoje obiteljske ostavštine da ga kupi na Dolcu. Ne, nisu je samo zato tako zvali, nego više zato što je ona baš bila nekako nalik toj upornoj ribi, puno više nego nekom ženskom liku. Filip se oduševljavao nadimkom svoje bake. Kada je u Wikipediji pronašao kratki zapis o lososu, odmah ga je svima pokazivao:

Zrakoperka, snažna riba, usmjerena prema cilju i uporna. Pliva protiv struje. Lako prepoznaje životnu svrhu, intuitivna je i spremna suočiti se sa životnim izazovima… Ako ste nadahnuti duhom lososa, svojim ćete radom i snažnom voljom biti inspiracija mnogima. Motivirat ćete druge svojim idejama i inteligencijom. Teško vas je obeshrabriti i uvijek ćete naći kreativne načine rješavanja životnih prepreka. Samopouzdanje i entuzijazam zrakoperke počiva na dodiru s vodama nesvjesnog, one je ne plaše, naprotiv, uz njih lakše pliva. Preskače iz rijeka u oceane, iz oceana u rijeke.

– Pa zar to nije naša uvrnuta baka – valjao se od smijeha taj raščupani zlatokosi dječarac i odmah je sve pokazao mami.

Salmonina je nalazila uvijek neke neobične načine rješavanja Irininih i Vikinih životnih prepreka. Motivirala je njihove dečke idejama koje su, istina, uglavnom završavale kao i losos, ulovljene u mrežu. Ali kada bi se i sama našla ulovljena, ne bi se obeshrabrila, o ne, ne bi obeshrabrila ni samu sebe ni druge u svojoj blizini. Zapravo, taj je nadimak počivao na beskrajnom izvoru neke njezine unutarnje mudrosti, na bezbroj nesreća koje je preživjela i na gomili ludosti koje je počinila tijekom svojih 88 godina života. Sjećala se Vika jasno, vidjela je u krupnom planu, kako su joj mamini stvarni dodiri s rijekama i morima, s tolikim vodama, na neki način ugrožavali djetinjstvo. Plakala je kao djevojčica kada je gledala Salmoninu gdje doslovce preskače slapove na njezinoj ljubljenoj Mrežnici ili skače u more, u njezinoj rodnoj Rijeci, i to s one goleme dizalice za brodove, baš u samoj luci. Tamo gdje su dubine bile vrlo upitne, a visine nadasve opasne. Svašta se moglo dogoditi. Ako nema rizika, nema ni užitka, smijala se ta strastvena žena, i mlada, i stara, i uvijek na putu prema svim svojim mrijestilištima.

U zrelim godinama svog života Klementina se, u iskrivljenim petama i sa šeširima širokih oboda, nikada nije pridržavala pravila koja su određivali semafori na svim raskrižjima. Ušla bi u crveno, hodala po zebri, svi bi oko nje tulili, govorila je glasno:

– Ne razumijem što me sada gnjavite?

I nastavila hodati sa svim svojim velikim gestama. Filip bi znao reći:

– Klementina neće umrijeti prirodnom smrću, nema šanse, nju će srušiti neki Mercedes. Uzaludno je pokušavam zaustavljati na cesti. Nema šanse. Ona se i u starosti ponaša kao dijete. Baka s dječjim srcem.

Baku su zabavljale Filipove primjedbe, ali ni dalje nije vodila računa o svjetlima na semaforu, i dalje se nikada, ali nikada nije vezala kada bi sjela u bilo kakav automobil, od Spačeka do Volva.

– To me steže, pustite me, pjevat će ta sprava par sekundi i onda će utihnuti – rekla bi vozaču i ovaj bi poslušao. Pa bi tako i bilo.

Jednako se tako suočavala sa svim vrstama istinskih životnih izazova i neprilika. Nezgodne situacije u obitelji smirivala bi pjevanjem, svi bi odmah otišli u svoju sobu da je ne moraju slušati, začepili uši čepićima od voska i brzo zaspali. Bdjela bi ona, istina, ponekad i po cijele noći, ali to nitko nije znao i nikome ništa ne bi rekla.