Jurica Pavičić CRVENA VODA

Za početak, Vesna pamti vrijeme.

Dan je bio rujanski topao, predivan, baš kao da im se nebo unaprijed ruga. Toplinu babljeg ljeta cijelo je popodne hladio ugodni maeštral s mora. A kad se smrklo, u ulice, kuhinje i sobe ušao je ugodni srh večernje hladnoće koja najavljuje jesen.

Vesna ne pamti samo vrijeme. Pamti i prostor.

Pamti kuću na vrhu Mista, u ulici iza crkve, kuću u kojoj je poživjela najveći dio života. Kad zatvori oči, Vesna jasno može vidjeti raspored prostorija, pokućstvo, predmete. Ulaz preko balature, ostakljena veranda, dnevna soba, kuhinja s podom od taraco-kocki. U dnevnoj sobi stol, a nasuprot stolu kauč s iscufanom presvlakom. U hodniku metalni pikatabar za kapute. A pokraj njega – vrata. Vrata Silvine sobe, na koja je Silva nalijepila natpis Keep out.

Vesna pamti kako je dnevna soba izgledala tog dana. U uglu televizor EI Niš. Na fotelji naramak još neopeglane robe. Na zidu kalendar s kanadskim vedutama, a iznad kuhinjskih vrata oleografija Dobrog Isusa. Isus na slici ima vlažne i sanjive oči, pognutu glavu i blago valovitu bradu. Uperio je kažiprst nagore, kao da ih opominje na ono što dolazi.

Tako je izgledala njihova stara kuća tog dana – 23. rujna 1989.

Te je večeri subota. Kao i svake subote, večeraju zajedno. Četvero ih je za stolom. Na čelu je stola Jakov. Na suprotnoj strani sjedi ona sama. Uz stranu prema terasi sjede njihova djeca. Dvoje djece. Dvoje blizanaca – Silva i Mate.

Tako počinje prizor koji Vesna pamti. Svi su četvero u kući, sjede oko stola. Pred njima je večera, a tu je večeru ona skuhala. Pred njima su na stolu lešo fažoleti, kruh i frigane gire. A njih četvero sjede i jedu, kao da je obična večer, bilo koja večer.

U uglu sobe upaljen je TV s kojeg se čuju vijesti. Vijesti su burne, vremena uzbudljiva: kineski studenti demonstriraju na trgu, u Rumunjskoj se pobunio narod, a slovenska je partija izglasala novi ustav i zatražila reformu jugoslavenske federacije. Posvuda uokolo o politici se govori s nekom novom, nemirnom gorljivošću. Ali ni nju ni Jakova politika ne zanima. I ona i Jakov žive u čvrstom uvjerenju da ako se budu držali podalje od nevolja, da će se nevolje držati podalje od njih.

Sve pamti Vesna: mirise, okuse, slike. Pamti meke utrobe girica koje joj se tope u ustima. Fažolete koje je – kao uvijek – začinila nasjeckanim češnjakom. Pamti Jakova koji, kao uvijek, jede sporo i malo. Silvu, kako halapljivo guta ribu, bori se s dračama i pljuca ih u tanjur. Pamti – naravno – i Matu. Pamti ga kako jede pažljivo i polako, kako slaže riblje kičme uz rub tanjura, u potpunom redu, kao da su mrtvaci. Mate je uvijek tako jeo. Polako, metodično, režući sitne komade hrane, kao da hrani male, nevidljive Liliputance.

Četiri siluete, četiri tijela, nagnuta za stol – cuclaju ribu i pljuju drače. Tako pamti Vesna tu večer. Pamti je do dandanas.

Jer, danas zna. Zna ono što tada još nije znala.

Zna da je to posljednja večer njihova normalnog života.