Karen M. McManus LAŽLJIVAC MEĐU NAMA

Karen M. McManus

Lažljivac među nama

S engleskog prevela Andrea Pongrac

PRVO POGLAVLJE

Bronwyn

Ponedjeljak, 24. rujna, 14:55

Snimka seksa. Panika zbog moguće trudnoće. Dvije skandalozne prijevare. Sve to samo u zadnjih tjedan dana. Da je suditi o Gimnaziji Bayview prema trač-aplikaciji Simona Kellehera, čovjek bi se zapitao kako itko uopće stigne pohađati nastavu.

- To su stare vijesti – dobacuje mi netko preko ramena. – Čekaj,  tek da vidiš sutrašnju objavu!

Dovraga! Mrzim kad me uhvate dok čitam „Toliko o tome“, a posebice kad me zaskoči sâm autor aplikacije. Sklanjam mobitel i s treskom zatvaram vrata ormarića. – Kome si ovaj put odlučio uništiti život, Simone?

Prati me ukorak, u smjeru suprotnom od izlaza kamo se uputila rijeka svih ostalih. – Javnost ima pravo znati – dobacuje nonšalantno odmahnuvši rukom. – Ti radiš s Reggiejem Crawleyjem, zar ne? Ne bi li htjela znati da u svojoj sobi ima kameru?

Uopće ne pokušavam reagirati. Lik o kojemu govori stalno je napušen i nema šanse da mu uđem u sobu, kao što nema šanse da Simon ima savjest!

- U svakom slučaju, sami su si krivi. Ne bih imao posla da nitko ne laže i ne vara. – Njegove bezosjećajne plave oči zamjećuju moj užurbani korak. – Nego, kamo juriš? Zasipaš se lovorikama izvannastavnih aktivnosti?

Da bar! I kao uinat, mobitel me baš uto podsjeća: Dodatna iz matke, 15h, Epoch Coffee. Odmah stiže i poruka suigračice iz tima: Evan je stigao.

Ne čudi me. Taj se preslatki zaljubljenik u matematiku – što i nije oksimoron kakvim se na prvu čini – pojavljuje samo kad ja ne mogu!

- Ne baš – naposljetku odvraćam. U pravilu, a posebice u zadnje vrijeme, nastojim iznositi što manje informacija pred njime. Prolazimo kroz zelena metalna vrata izlazeći na stražnje stubište, razdjelnicu između sumornog izvornoga zdanja i njezina svijetlog i prozračnog novoga krila. Svake godine sve manje imućnih obitelji uspijeva priuštiti si život u San Diegu i sve više ih se seli dvadeset četiri kilometra istočno, u Bayview, očekujući da će si ušteđenim novcem od neplaćenih nameta priuštiti kvalitetnije obrazovanje od onog u zgradi grubo žbukanoga stropa i popucalog linoleuma.

Kako mi je još za vratom kad stižem pred labos profesora Averyja na drugom katu, okrećem se prema njemu križajući ruke na prsima. – Ne moraš li i ti nekamo?

- Da. Na produžnu – odvraća čekajući da nastavim korak. Ali, kako umjesto toga hvatam kvaku, on sad puca od smijeha. – Šališ se! I ti? A što si samo ti skrivila?

- Nepravedno sam optužena – kažem više sebi u bradu i naglo otvaram vrata. Već ih je troje unutra. Zastajem. To nije trojac koji bih očekivala. Izuzev možda jednoga među njima.

Oprezno se naginjući stolcem unatrag, Nate Macauley podrugljivo mi se smiješi. – Pogrešno si skrenula? Ovdje se čeka za produžnu, a ne za sastanak Učeničkog vijeća.

Što on itekako dobro zna. Svako malo upada u nevolje još od petog osnovne, kad smo otprilike i zadnji put razgovarali. Sudeći po glasinama, trenutačno služi uvjetnu zbog... nečega. Možda zbog vožnje u pijanom stanju; možda zbog dilanja. Opće je poznato da se bavi time iako se još nisam uvjerila u to iz prve ruke.

- Poštedi me komentara. – Profesor Avery označava nešto na podlošku i zatvara vrata za Simonom. Visoki lučni prozori prekrivaju stražnji zid prostorije obasipajući pod trokutastim odrazima poslijepodnevna sunca dok prigušeni usklici dopiru s terena za američki nogomet iza školskog parkirališta.

Sjedam uz Coopera Clayja koji na dlanu drži lopticu zgužvana papira veličine loptice za bejzbol. Došapnuvši „pozor“ , dobacuje je Addy Prentiss koja mu sjedi nasuprot. Ona trepće nesigurno se smiješeći, ali lopticu pušta da padne na pod.

Sat na zidu polako se primiče trici, a ja bespomoćno pratim kazaljke znajući da sam žrtva nepravde. Ne bih se čak ni trebala nalaziti ovdje! Trebala bih biti u Epoch Coffeeju i nevješto koketirati s Evanom Neimanom tijekom razgovora o diferencijalnim jednadžbama.

Iako znam da je profesor Avery tip profesora koji bez pogovora kažnjava učenike produžnom, još se nadam da bi mogao promijeniti mišljenje. Lagano se nakašljavši, podižem ruku i zamjećujem kako se Nate još zlobnije smiješi. – Profesore Avery, taj mobitel koji ste pronašli zapravo i nije moj. Ne znam kako je dospio u moju torbu. Ovo je moj mobitel! – Pokazujem mu svoj iPhone u prugastoj maskici boje dinje.

Iskreno, samo bi se tupan usudio ući u njegov labos s mobitelom. Svi znaju da su striktno zabranjeni i prvih deset minuta uvijek prekopava ruksake kao da je šef nadzora u zračnoj luci kojemu je pretres u opisu posla. Moj je, kao obično, bio zaključan u ormariću.

- I ti si ovdje zbog toga? – Addy se naglo okreće prema meni, a plava kovrčava kosa, kao iz reklame za neki šampon, poskakuje joj na ramenima. Netko ju je, zacijelo, kirurški odvojio od dečka da bi došla posve sama. – I meni je netko podvalio mobitel!

- I meni – nadovezuje se Cooper iskrivljavajući drugu riječ svojim južnjačkim izgovorom. Njih dvoje uto razmjenjuju začuđen pogled, a ja se pitam kako im to može biti takva novost s obzirom na to da su članovi iste klike. Možda megapopularni srednjoškolci ipak razgovaraju o pametnijim stvarima od nepravednih kazni?

- Netko nam je smjestio! – Simon se laktovima naslanja na stol. Nabrijan je, spreman baciti se svim raspoloživim sredstvima na najnoviji trač. Potom se osvrće prema svakom od nas četvero okupljenih usred prazne učionice i zaustavlja se na Nateu. – Zašto bi itko poželio gotovo besprijekornim učenicima smjestiti produžnu? Meni se čini da bi samo netko tko, ah, ne znam, tko svako malo završi u kazni, učinio takvo što iz  čistog užitka.

I ja se okrećem prema Nateu, ali nekako ga ne mogu zamisliti u toj ulozi. Potrebno je svojski se potruditi da bi se nekoga uvalilo u ovakvu frku, dok on u svakom pogledu – od te neuredne tamne kose do odrpane kožne jakne – smrdi na lijenost. Štoviše, bazdi. Bez riječi presreće moj pogled i još se više naginje stolcem unatrag. Još jedan milimetar i past će kao zrela kruška!

Cooper se isprsio i njegovo se lice, pljunuta slika Kapetana Amerike, mršti. – Samo malo! Mislio sam da je u pitanju zabuna, ali sad je više nego očito da se svima nama dogodilo isto i da je to nečija glupa podvala, a ja sam morao zbog toga izostati s treninga! – Kao da je kardiokirurg kojeg se nepotrebno odvlači od spašavanja tuđih života.

Profesor Avery koluta očima. – Poštedite me tih svojih teorija zavjere! Nemam namjeru nasjesti. Vrlo dobro znate da je kod mene zabranjeno doći s mobitelom, a vi ste prekršili to pravilo. – Posebice oštro gleda Simona. Nastavnici znaju za njegovu aplikaciju, ali ne mogu poduzeti nikakve konkretne mjere jer identitet svojih žrtava skriva iza inicijala i nikad otvoreno ne govori o školi. – Dobro me poslušajte! Ostat ćete ovdje do četiri sata i svatko će napisati esej od petsto riječi na temu kako tehnologija uništava američke škole. Tko to ne bude učinio, pojavit će se i sutra na produžnoj!

- A na čemu ćemo pisati? – odmah pita Addy. – Ovdje nema računala. – Iako u većini učionica postoje Chromebook prijenosna računala, profesor Avery, koji izgleda kao da je trebao otići u mirovinu još prije deset godina, posljednji je bastion otpora.

Prilazi njezinu stolcu i spušta prst na žuti notes s crtama, koji se već nalazi na podlozi za pisanje. Svatko od nas ima jedan pred sobom. – Istražite čari pisanja rukom, davno izgubljena umijeća!

Njezino lijepo srcoliko lice poprima zbunjen izraz. – Ali kako ćemo znati kad smo napisali petsto riječi?

- Brojite ih! – Uto mu pogled pada na mobitel koji još držim u ruci. – Predajte mi to, gospođice Rojas!

- Zar vam nije čudno da mi dvaput zaredom oduzimate mobitel? Tko još ima dva mobitela? – I tad slučajno zamjećujem kako se Nate smiješi. – Ozbiljno, profesore Avery, netko nas je usosio!

Njegov snježnobijeli brk ljutito se trza, a njegova ruka nestrpljivo poziva da predam mobitel. – Smjesta, gospođice Rojas. Osim ako ne želite opet navratiti ovamo. – Uzdahnuvši, predajem mu ga, a on s neodobravanjem baca pogled prema ostalima. – Mobiteli koje sam vama ostalima već oduzeo također su u ladici i dobit ćete ih nakon isteka produžne. – Addy i Cooper razmjenjuju znakovit pogled, vjerojatno zato što su njihovi na sigurnom, u ruksacima.

Uklonivši i moj, profesor Avery sjeda za katedru i otvara knjigu, spreman ne obazirati se na nas sljedeći sat. Vadim kemijsku i tapkajući njome o žuti notes, počinjem mozgati o zadanoj temi. Smatra li uistinu da tehnologija uništava naše školstvo? Nije li to isuviše drastičan zaključak potaknut pronalaskom tek nekoliko prokrijumčarenih mobitela? A možda je u pitanju zamka pa ne želi da se složimo s njime, već da mu proturječimo!

Bacam pogled prema Nateu. Nagnuvši se nad notes, tiskanim slovima ispisuje jednu jedinu rečenicu: Računala su glupost.

A možda i uzalud razbijam glavu.