Cecelia Ahern, KLUB P. S. VOLIM TE

KLUB P. S. VOLIM TE
Cecelia Ahern
S engleskog prevela Davorka Herceg-Lockhart

PROLOG

Ako naciljaš Mjesec i promašiš, još uvijek ćeš biti među zvijezdama.

Te su riječi uklesane u nadgrobnu ploču mog muža. Bile su to riječi kakvima se često služio. Optimističnim tonom glasa izgovarao bi mudre rečenice za samopomoć, kao mantru koja će mu spasiti život. Takve fraze na mene nisu imale nikakva učinka sve do njegove smrti. Tek kada mi ih je počeo upućivati iz groba, počela sam ih doista čuti, osjećati, vjerovati u njih. Držala sam se za njih kao da mi o njima ovisi život.

Čitavih godinu dana nakon smrti, moj muž Gerry nastavio je živjeti, poklanjajući mi svoje riječi u obliku pisama koje bi mi svaki mjesec slao kao iznenađenje. Njegove riječi bile su sve što sam imala; iako tek napisane, ne izgovorene, bile su to riječi iz njegova uma, iz njegova mozga koji je upravljao tijelom u kojem mu je još uvijek kucalo živo srce. Riječi su značile život. A ja bih ta pisma zgrabila, čvrsto ih držala u rukama, sve dok mi ne bi pobijelili zglobovi na rukama, a nokti mi se zarili u dlanove. Držala sam se za njih kao što se utopljenik drži za slamku spasa.

Sedam je sati navečer, datum prvog travnja, a ova ovdje budala uživa u novopronađenoj svjetlosti. Večeri su sve dulje, a kratku, neočekivanu, oštru bol zimske pljuske sada liječi proljeće. Nekada sam se užasavala ovoga doba godine; bila mi je milija zima jer sam se lako mogla bilo gdje skriti. U tami sam se osjećala skrivenom kao iza zavjese, nejasnih obrisa, gotovo nevidljiva. To mi je godilo, slavila sam kratkoću dana, duljinu noći; sve tamnije nebo značilo je odbrojavanje dana do prihvatljivog zimskog sna. Sada se konačno suočavam sa svjetlošću, ona mi je potrebna da me mrak ponovo ne povuče u sebe.

Moja preobrazba bila je nalik trenutačnom šoku koje tijelo osjeti u trenutku uranjanja u ledenu vodu. U tom času osjetiš neodoljiv poriv da zavrištiš i iskočiš, ali što si dulje uronjen, to se više navikavaš. Hladnoća, poput mraka, može postati varljiva utjeha iz koje nikada ne želiš izaći. Ali ja sam izašla; mlatarajući nogama i rukama, nekako sam se dovukla na površinu. Izronivši na zrak, poblijedjelih usana i cvokoćući zubima, otopila sam se i ponovo vratila u svijet.

Sada sam na prijelazu iz dana u noć, iz zime u proljeće, na fizičkom mjestu prijelaza. Groblje, koje smatramo konačnim mjestom pokoja, pod površinom nije tako mirno. Pod zemljom priroda zdušno razlaže ostatke tijelā zarobljenih u drvenim kovčezima. Čak i dok miruju, tijela se neprestano mijenjaju. Neobuzdan dječji smijeh u blizini razbija tišinu, neosjetljiv i bezobziran za granični svijet u kojem se nalazimo. Ožalošćeni su tihi, ali njihova bol nije. Rane su iznutra, ali možeš ih čuti, vidjeti, osjetiti. Tuga nas obavija poput nevidljiva plašta; tijelu dodaje težinu, zamagljuje oči, usporava korak.

U danima i mjesecima nakon smrti svojega muža tražila sam neku neuhvatljivu, nadnaravnu vezu s njim očajnički pokušavajući postići osjećaj ponovne cjeline, poput neizdržive žeđi koju je trebalo utažiti. Onih dana kada sam bila sposobna funkcionirati, njegova bi mi se prisutnost prikrala s leđa i potapšala me po ramenu, i ja bih odjednom osjetila nepodnošljivu prazninu. Srce mi je umiralo od žeđi. Tuga je beskonačno neukrotiva.

Tražio je da ga kremiraju. Pepeo mu se nalazi u urni pohranjenoj u niši zida kolumbarija. Njegovi su roditelji rezervirali sebi mjesto do njegova. To prazno mjesto na zidu pokraj njegove urne je za mene. Osjećam kao da zurim smrti ravno u lice. Kada je umro, bila bih je bez razmišljanja prihvatila. Bilo što, samo da budem uz njega. Bila bih se rado popela u tu nišu i, poput akrobata, svojim tijelom ovila njegovu urnu.

On je u tom zidu. Ali ne, nije. Otišao je. Energija je nestala. Raspršila se u tisuće čestica tvari oko mene. Kad bih mogla, poslala bih čitav bataljun vojnika da pronađe svaki njegov atom i ponovo ga sastavi, ali „svi kraljevi ljudi i konjica smjela, ne mogu Glavka sastavit' cijela…“ Naučili smo to još kao djeca, ali tek na samom kraju razumijemo točno značenje svega.

Nas smo dvoje imali sreću da smo se uspjeli oprostiti ne jednom, već dvaput; tijekom njegove duge bolesti od raka, a nakon toga opraštali smo se godinu dana u pismima. Otišao je potajno znajući da će mi ostaviti nešto za što ću se moći čvrsto primiti, nešto više od sjećanja; čak i nakon smrti našao je način da zajedno stvorimo nova sjećanja. Kakva čarolija. Zbogom, ljubavi moja, još jednom zbogom. Sjećanja su trebala biti dovoljna. Mislila sam da jesu. Možda ljudi zato dolaze na groblja. Radi još jednog „zbogom“. I više od samog pozdrava susreta, možda je važnija utjeha oproštaja, mirnog i spokojnog rastanka, bez krivnje. Ne možemo se uvijek sjetiti kako smo se upoznali, ali se uglavnom sjećamo kako smo se rastali.

Iznenađujem samu sebe što sam ponovo ovdje, na ovome mjestu i u ovom raspoloženju. Od njegove smrti prošlo je sedam godina. Šest godina otkada sam pročitala njegovo posljednje pismo. Nastavila sam živjeti, ali nedavni događaji sve su poremetili, potresli me do srži. Trebala bih nastaviti prema budućnosti, ali osjećam da me hipnotička ritmička sila, poput njegove ruke, vuče natrag u prošlost.

Pogledam nadgrobnu ploču i ponovo pročitam riječi.

Ako naciljaš Mjesec i promašiš, još uvijek ćeš biti među zvijezdama.
Izgleda da je to to. On i ja naciljali smo ravno u Mjesec. I promašili. Izgleda da je ovo ovdje, sve što imam i sve što jesam, ovaj novi život koji sam bez Gerryja izgradila tijekom proteklih sedam godina, upravo to – sad sam među zvijezdama.

1.

Tri mjeseca ranije

„Strpljiva Penelopa. Žena Odiseja, kralja Itake. Ozbiljna i vrijedna, predana supruga i majka, neki u njoj vide tek simbol bračne vjernosti, ali Penelopa je složena žena koja prede svoju priču jednako spretno kao i tkaninu.“ Turistički vodič tajanstveno zastane prelazeći pogledom preko očarane publike.

Gabriel i ja smo na izložbi u Nacionalnom muzeju. Stojimo u zadnjem redu, malo po strani od ostalih kao da tu ne pripadamo, ili ne želimo biti dio grupe, ali ipak ne bismo htjeli propustiti ono o čemu se govori. Slušam vodiča, a pokraj mene Gabriel lista brošuru. Kasnije će mi ponoviti sve što je vodič govorio, riječ po riječ. On obožava takve stvari. Ja volim to što on obožava takve stvari, više nego što ih i sama volim. On zna kako ispuniti vrijeme, a kad smo se tek upoznali, bila mi je to jedna od njegovih najdražih osobina jer ja sam imala ugovoren sastanak sa sudbinom. Za najviše šezdeset godina imala sam ugovoren sastanak s nekim na drugoj strani.

„Penelopin muž Odisej odlazi u trojanski rat, koji traje deset godina, a njemu treba još deset godina da se vrati kući. Penelopa je u opasnoj situaciji jer ukupno stotinu i osam prosaca počne zahtijevati da jednoga od njih odabere za muža. Penelopa je mudra i dosjeti se načinu kako će što dulje odugovlačiti s udajom, dajući svakome od prosaca nadu, ali nikome pristanak.“

Odjednom osjetim nelagodu. Gabrielova ruka, kojom me lagano grli oko ramena, učini mi se preteškom.

„Priča o Penelopinu tkalačkom stanu, koji ovdje vidimo, simbol je kraljičine lukavosti. Penelopa je tkala mrtvački pokrov za svojega svekra Laerta, izjavivši da će odabrati muža čim pokrov bude gotov. Svakoga dana sjedila bi za tim velikim tkalačkim stanom u kraljevskoj palači i tkala, a svake noći potajno bi rasparala sve što je toga dana satkala. Tako je tri godine uspijevala zavarati prosce čekajući na mužev povratak.“

To mi zasmeta. „Je li i on nju čekao?“ povičem.

„Molim?“ upita vodič, pogledom tražeći vlasnika glasa. Okupljeni se počnu razmicati i okretati prema meni.

„Penelopa je utjelovljenje bračne vjernosti, ali što je s njezinim mužem? Je li se i on čuvao za nju, tamo u ratu, čitavih dvadeset godina?“

Gabriel se prigušeno nasmije.

Vodič se osmjehne i na brzinu ispriča priču o devetero druge djece koje je Odisej imao s pet drugih žena, i o njegovu dugom povratku na Itaku iz trojanskog rata.

„Dakle, nije“, promrmljam prema Gabrielu, dok grupa kreće dalje. „Baš je glupa ta Penelopa.“

„Odlično pitanje“, kaže on, i u glasu mu čujem da ga to zabavlja.

Ponovo se okrenem prema slici Penelope dok Gabriel lista po brošuri. Jesam li i ja strpljiva Penelopa? Predem li i ja po danu, a param po noći, zavaravajući ovog vjernog i divnog prosca dok čekam da mi se vrati muž? Pogledam Gabriela. Njegove plave oči čiste su i bezbrižne, ne čita mi misli. Nevjerojatno kako sam ga uspjela zavarati.

„Dok je čekala, mogla je spavati sa svima njima“, kaže on. „Nije se baš znala zabavljati ta Penelopa, koja puritanka.“

Nasmijem se i naslonim glavu na njegove grudi. On me zagrli, čvrsto me pritisne k sebi i poljubi me u tjeme. Snažne je građe i mogla bih stanovati u njegovu zagrljaju, prostranom, širokom, snažnom. Dane provodi pod vedrim nebom penjući se po drveću u ulozi drvosječe, ili arborista, što mu je draži naziv. Navikao je biti na visinama, voli vjetar i kišu, sve vremenske uvjete, on je pustolov, istraživač, a kad nije na vrhu drveta, često ga se može naći ispod njega, s nosom u knjizi.

Navečer poslije posla miriše na papreni dragušac.

Upoznali smo se prije dvije godine na Festivalu pilećih krilaca u Brayu, dok je stajao pokraj mene pred pultom i zadržavao red iza sebe naručujući cheeseburger. Našao se tamo u pravom trenutku, svidio mi se njegov smisao za humor, što mu je i bila namjera jer mi je želio privući pozornost. To mu je vjerojatno bio oniljeni ulet.

Moj frend pita hoćeš li izaći s njim.

Molim vas cheeseburger.

Uvijek padam na loše ulete, ali imam dobar ukus za muškarce. Dobre muškarce, divne muškarce.

Gabriel krene za grupom, ali ja ga odvučem u suprotnom smjeru od pogleda strpljive Penelope. Promatrala me i pomislila kako je u meni prepoznala svoj tip. Ali ja nisam njezin tip, ja nisam ona, i ne želim biti ona. Ne želim poput nje zaustaviti svoj život čekajući nekakvu nesigurnu budućnost.

„Gabriele.“

„Holly.“ Kaže ozbiljnim tonom, oponašajući moj.

„Što se tiče tvog prijedloga.“

„Da krenemo u demonstracije protiv vladine odluke o preuranjenom vješanju božićnih ukrasa? Tek smo ih skinuli, sigurno ćemo ih uskoro morati ponovo povješati.“

Moram izviti leđa i istegnuti vrat kako bih ga pogledala ravno u lice, tako je visok. Smiješi mi se očima.

„Ne, ono drugo. Da se preselim k tebi.“

„A, to.“

„Može.“

On pobjedonosno udari šakama po zraku i potiho zazviždi poput navijača na nogometnom stadionu.

„Ako mi obećaš da ćemo nabaviti televizor, i da ćeš svakoga dana izgledati ovako kada se probudim.“ Stanem na prste kako bih mu se približila licem u lice. Dlanovima mu stisnem obraze i osjetim osmijeh ispod bradice koju pušta, podrezuje i njeguje poput profesionalca; arborist koji se odlično brine za vlastito lice.

„To je preduvjet da mi budeš cimerica?“

„Priležnica“, kažem i oboje se djetinjasto nasmijemo.

„Jesi li oduvijek bila ovako romantična?“ upita zagrlivši me objema rukama.

Nekad sam bila. Bila sam sasvim drukčija. Možda naivna. Ali više nisam. Snažno ga zagrlim i položim glavu na njegove grudi. Uhvatim Penelopin osuđujući pogled. Prkosno podignem bradu. Misli da me poznaje. Ali u krivu je.