Holly Miller TI, U MOM SNU

Holly Miller

Ti, u mom snu

S engleskog preveo Dražen Čulić

1. Callie

Joele, stvarno mi je žao. Vidjeti te opet na onaj način… Zašto sam sjela na taj vlak? Trebala sam čekati sljedeći. Ništa se ne bi promijenilo. Ionako sam propustila svoju stanicu, a na vjenčanje smo zakasnili.

Jer sam cijelim putem do Londona samo mislila na tebe, na ono što si mogao napisati u poruci koju si mi dobacio. A kada sam je konačno otvorila, toliko sam dugo buljila u nju da je izlaz Blackfriars došao i prošao prije nego sam opet podignula pogled.

Također, postojalo je more stvari koje sam ti željela – trebala reći. Ali um me jednostavno izdao kada sam te ugledala. Možda sam se i plašila da ću reći previše.

Ipak, što ako je danas bio taj dan, Joele? Što ako sam ti danas posljednji put vidjela lice, čula tvoj glas?

Vrijeme prolazi, a ja znam što donosi.

Voljela bih da sam ostala. Samo još nekoliko minuta. Žao mi je.

                                                                     

 2.  Joel

Jedan je ujutro, a ja stojim gol do pasa na prozoru u svom dnevnom boravku. Nebo je još mirno i načičkano zvijezdama, Mjesec kao od mramora.Steve, moj susjed, svaki će čas izići iz stana iznad moga. Spustit će se do auta, a beba će se bijesno koprcati u nosiljci. Usred noći vodi Poppy na vožnju, pokušava je smiriti ne bi li zaspala uza zvu­kove kotača i njegove snimke zvukova životinja s farme.

Evo ga. Koraci mu pospano odjekuju po stubama, Poppy kmeči. Nikad ne zna kako treba otvarati naša ćudljiva prednja vrata. Gle­dam ga kako se približava autu, stišće daljinski, oklijeva. Zbunjen je, zna da nešto nije kako treba. Ali mozak mu još nije stigao do toga.

Konačno mu sviće. Psuje, stavlja ruku na glavu. Ne vjerujući, dva puta obilazi vozilo.

Žao mi je, Steve – da, sve četiri gume. Netko ih je definitivno ispustio. Večeras nećeš nikamo.

Na trenutak stoji kao kip, osvijetljen sterilnim svjetlom ulične lampe. Onda ga nešto nagna da se zagleda ravno u prozor kroz koji gledam.

Ostajem pribran. Dok se god ne pomaknem, skoro mu je ne­moguće vidjeti me. Rolete su zatvorene, stan je tih i mračan kao umorni gmaz. Ne može znati da su mi oči prislonjene uz jedini prorez. Da sve gledam.

Na trenutak su naši pogledi kao zavareni zajedno, onda on skreće svoj i odmahuje glavom, a Poppy pozdravlja ulicu pravo­vremenim vriskom.

U susjednoj kući pali se svjetlo. Ulica više nije u mraku, s prozora se čuje težak uzdah. “Ma daj, stari!”

Steve podiže ruku, okreće se i ulazi u zgradu. Čujem kako se njih dvoje uspinju na kat, Poppy odlučno zavija. Steve je navikao spavati u čudne sate, ali Hayley to sigurno pokušava baš sada. Ne­davno se vratila na svoj posao u uglednoj londonskoj odvjetničkoj tvrtki, što znači da joj je stalo da na sastancima ne bude pospana.

Ipak. Moji su zadaci za večeras dovršeni. Precrtavam ih u svojoj bilježnici, onda sjedam na kauč i otvaram rolete kako bih mogao gledati zvijezde.

Nagrađujem sebe malim viskijem jer tako to radim u posebnim prigodama. Onda udvostručujem dozu i brzo ga ispijam.

Dvadeset minuta poslije spreman sam za krevet. Tražim točno određenu vrstu spavanja, a sve što sam večeras poduzeo trebalo bi mi pomoći da uspijem u tome.

“On je tako vruć”, kaže mi moja skoro susjeda Iris, osamdeset-i--nešto-godišnjakinja, kada se nekoliko sati kasnije pojavljujem na njezinim vratima da izvedem u šetnju Rufusa, žutog labradora.

Još nije ni osam sati, zbog čega možda nemam pojma o komu ona govori. O svojem susjedu Billu, koji navrati skoro svako ju­tro s pokojim tračem ili nekim neobičnim letkom? O poštaru, koji nam je upravo veselo mahnuo kroz prozor njezina dnevnog boravka?

Poštari. Uvijek su ili sumanuto razdragani ili jadni kao grijeh. Nikad ništa između.

“Spavao je na kuhinjskim pločicama ne bi li se rashladio.”

Naravno. Govori o psu. Događa se to češće nego što mi se sviđa: toliko sam iscrpljen da mi nije lako voditi čak ni najjednostavniji razgovor s nekim dvostruko starijim od mene. “Dobro se sjetio.” Osmjehujem se. “Možda i ja jednom probam.”

Mrko me pogleda. “Pa, tako teško da bi stekao sklonost dama, zar ne?”

O, dame. Ponovimo, tko su one? Iris kao da je uvjerena da negdje stoje u redu, jedva čekajući ne bi li sve ostavile kako bi bile uz nekog poput mene.

“Misliš li da će izdržati?” pita pokazujući Rufusa. “Vani, na ovakvoj vrućini?”

Nekada sam bio veterinar. Sada više nisam. Ali mislim da Iris ipak vjeruje mojoj procjeni.

“Danas je hladnije”, uvjeravam je. U posljednje je vrijeme bilo vruće, tu ima pravo, jer tek smo u rujnu. “Idemo do jezera, pa neka plivaju.”

Smiješi se. “I ti ćeš se okupati?”

Odmahujem glavom. “Više volim narušavati javni red i mir u sitne sate. Uzbudljivije je.”

Ozari se, kao da su moje grbave šale najbolje što će tog dana doživjeti. “Baš imamo sreće što ga imamo, je li tako, Rufuse?”

Istine radi, i Iris je prilično impresivna. Nosi naušnice u obliku voća i ima premium pretplatu na Spotify.

Saginjem se staviti Rufusu uzicu, a on se diže na noge. “Još je malo pretežak, Iris. To mu neće pomoći kod vrućine. Kako ide njegova dijeta?”

Sliježe ramenima. “On na pedeset metara nanjuši sir, Joele. Što da ti kažem?”

Uzdišem. Već osmu godinu Iris držim prodike zbog Rufusove hrane. “Kako smo se ono dogovorili? Ja ga izvodim u šetnju, vi se brinete za sve ostalo.”

“Znam, znam.” Počinje nas štapom kojim se služi pri hodanju tjerati van. “Ali ne mogu odoljeti onoj njegovoj zadovoljnoj njuški.”

Na putu prema parku sada za sobom vučem već tri psa. (Rufusa i još dva, čiji su vlasnici moji nekadašnji klijenti koji baš i nisu pokretni. Tu je i četvrti, danska doga po imenu Bruno. Ali on je bolesno nedruštven, uz to i neviđeno snažan, pa ga izvodim navečer.)

Iako je zrak nakon noći nešto svježiji, držim se obećanja koje sam dao Iris u vezi s jezerom. Skidam im povodce s vrata i čim se poput konjā sjure u vodu, raspoloženje mi se popravlja.

Udahnem. Još jednom se pokušavam uvjeriti da je ono što sam sinoć napravio bilo u redu.

Moralo bi biti. Evo u čemu je stvar: skoro cijeli svoj život imam proročanske snove. Lucidne, životne vizije koje mi prekidaju spavanje. Pokazuju mi što će se dogoditi za nekoliko dana, tjedana, godina. I uvijek je riječ o ljudima koje volim.

Snovi se pojavljuju otprilike svakog tjedna, a omjer između dobrih i loših zadržava se na neutralnih pola-pola. Ali najviše se plašim crnih predosjećaja: nezgoda i bolesti, patnje i nesreće. Zato sam stalno napet, uvijek na oprezu. Čekam na novu priliku za mijenjanje toka sudbine, kada ću pojuriti spriječiti nečije planove, ma koliko dobro bili smišljeni.

Ili, još gore, spasiti život.

Pratim svoje pse s obale jezera, osmjehujući se ostalim šetačima pasa koje zaobilazim u širokom luku. Ujutro se uglavnom okuplja­ju kod mosta i, ako ih greškom pogledam, odmah me pozivaju k sebi. Držim se dalje od njih još otkad su mi počeli dijeliti savjete o tome kako dobro spavati, nabrajajući lijekove iz kućne radinosti, terapije, pilule i postupke. (Samo sam se ispričao i nestao. Od tada im se više nisam približio.)

Stvar je ipak malo ozbiljnija. Jer, u potrazi za noćima bez sno­va ja sam isprobao mnogo toga. Dijete, meditaciju, tuđu pomoć. Lavandu i bijeli šum. Mliječne napitke. Tablete za spavanje s po­pratnim pojavama, esencijalna ulja. Vježbao tako uporno da sam povraćao. U dvadesetima sam povremeno mnogo pio, pogrešno pretpostavljajući da bi mi to moglo promijeniti ciklus spavanja. Ali godine eksperimentiranja dokazale su da su moji ciklusi nedodir­ljivi. Ma što da napravim, neće ih promijeniti.

Ipak, obična matematika govori da manje spavanja donosi ma­nje snova. Stoga u posljednje vrijeme ostajem do kasno budan, pomažući se gledanjem televizije i prilično gadnom kofeinskom ovisnošću. Onda sebi dopustim kratko, naglo razdoblje odmora. Istrenirao sam mozak: nakon samo nekoliko sati drijemeža ja se trgnem.

Zato sada imam hitnu potrebu za kavom. Zviždukom dozovem pse iz vode i krećem stazicom uz rijeku. Na cesti s moje desne strane budi se život. Prometna gužva, biciklisti, oni koji pješače do posla, dostavna vozila. Neusklađen orkestar, uštimava se za uobičajeno radno jutro.

Na čudan način s nostalgijom se prisjećam normalnosti. U glavi trenutačno nemam dovoljno prostora za unosan posao, prijateljstva ili zdravlje. Brige i nedostatak sna neprekidno me drže premorenim, rastresenim i razdražljivim.

Da me sve to ne bi sasvim uništilo, živim držeći se kakvih--takvih pravila: vježbam svaki dan, ne pijem previše, pazim da se ne zaljubim.

Istinu sam priznao samo dvjema osobama u svom životu. A drugi sam se put zakleo da će biti i posljednji. Zato ne mogu reći Steveu da sam sinoć ono napravio zbog grozničavog predosjećanja o Poppy. Kum sam joj i volim je koliko i svoje nećake. Sve sam vidio: iscrpljenog Stevea kako zaboravlja zakočiti na križanju, Poppy na stražnjem sjedalu. Gledao sam kako se njegov automobil zabija u rasvjetni stup brzinom od pedeset kilometara na sat. Nakon toga, trebalo je rezati lim da je se izvadi iz auta.

Pa sam poduzeo nužne korake. Koji su zavrijedili onaj dupli viski, barem sebi tako govorim.

Opet psima stavljam povodce i krećem natrag. Morat ću izbje­gavati Stevea, barem neko vrijeme. Što duže ostanem neprimijećen, manje je vjerojatno da će me povezati s događajem od prošle noći.

Kada vratim pse, krenut ću u potragu za kafićem u kojem se mogu skriti, mislim. Nekim mjestom gdje mogu na miru u kutu piti kavu, nepoznat i neprimijećen.