Profil

Jurica Pavičić: ŽENA S DRUGOG KATA Jednom, mnogo kasnije, Suzana će joj reći: sve bi bilo drukčije da tog dana nismo otišle tamo. Da nismo otišle na Zoranin rođendan, sve bi bilo drukčije, i tvoj život, možda i moj. Suzana joj je to rekla jedne subote kad joj je došla u posjet. Bilo je proljeće, a vani – negdje uz željezničku prugu – šuštalo je lišće topola i jablanova. Suzana je sjedila uz prozor, a toplo joj je svjetlo kroz rešetkasti prozor obasjavalo profil. Gledala je kroz prozor u granje, i najednom to rekla, kao da izriče neku bezazlenu, samorazumljivu primjedbu. Bruna joj na to nije odgovorila ništa. Tog popodneva, nakon što je Suzana otišla, Bruna se u kuhinji latila posla. U vjedro puno vode pomočila je oguljen krumpir, stala ga sjeći na režnjeve da ih pripremi za fritezu. Dok joj je nož u ruci sam radio monotoni posao, razmišljala je o onom što joj je prijateljica rekla. Naravno, Suzana je imala pravo. Ali – kako obično biva kad netko ima pravo – od tog saznanja ni...

Rick Yancey: PETI VAL To je bila cijena preživljavanja. Cijena posljednjeg, očajničkog opasnog pothvata njegova naroda: da bi svoj novi dom oslobodio ljudi, morao je postati čovjek, a kao čovjek morao je pobijediti svoju ljudskost. Ustao je. Nije znao što čeka. Cassie kao Cassiopeia bila je gotova, dišući mrtvac. Bila je teško ranjena. Bilo da bježi ili ostane, za nju nije bilo nade. Nije imala čime očistiti ranu, a kilometrima uokolo nije bilo nikoga da joj pomogne. Imala je malu tubicu antibiotičke kreme u ruksaku, ali nije imala pribor za šivanje rana ni zavoje. Rana će se za nekoliko dana inficirati, dobit će gangrenu i umrijeti, osim ako se u međuvremenu ne pojavi drugi eliminator. Gubio je vrijeme, stoga šumski lovac ustane, preplašivši vjevericu. Odjurila je na stablo uz ljutito siktanje. On namjesti pušku na rame i nanišani Buicka, prelazeći crvenim križem nišana amo-tamo i gore-dolje preko šasije automobila. Što bi bilo da pogodi gume? Auto bi pao na felge i možda j...

Tessa – Tata? Ne, ovaj č ovjek nikako ne mo ž e biti moj otac, unato č tim poznatim sme đ im o č ima koje i dalje zure u mene. – Tessie – glas mu je dublji nego š to pamtim iz djetinjstva. Hardin se okre ć e k meni, strijelja me pogledom, pa se opet zagleda u mog oca. Moj otac. Ovdje, u ovom groznom kvartu, u prljavoj odje ć i. – Tessie? Jesi to stvarno ti – pita. Stojim kao smrznuta. Ne mogu se sjetiti ni jedne rije č i koju bih uputila ovom pijancu s licem moga oca. Hardin mi stavlja ruku na rame kako bi me potaknuo na nekakvu reakciju. – Tessa... Koraknem bli ž e strancu, a on se nasmije š i. Sme đ a brada pro š arana mu je sjedinama; zubi mu nisu onako bijeli i č isti kakvih se sje ć am... kako se samo pretvorio u ovo? Svaka nada da ć e moj otac promijeniti svoj ž ivot onako kako je to u č inio Ken upravo nestaje, a spoznaja da ovaj č ovjek zaista jest moj otac boli me vi š e nego š to bi trebala. – Ja sam – za č ujem, i nakon kratkog trenutka ...