Anna Todd: POSLIJE SVEGA: PAD
Tessa
– Tata?
Ne,
ovaj čovjek nikako ne može biti moj otac, unatoč tim poznatim smeđim očima koje i dalje zure u mene.
– Tessie – glas
mu je dublji nego što
pamtim iz djetinjstva.
Hardin
se okreće k meni, strijelja me pogledom, pa se opet
zagleda u mog oca.
Moj
otac. Ovdje, u ovom groznom kvartu, u prljavoj odjeći.
– Tessie? Jesi to stvarno ti – pita.
Stojim
kao smrznuta. Ne mogu se sjetiti ni jedne riječi koju
bih uputila ovom pijancu s licem moga oca.
Hardin
mi stavlja ruku na rame kako bi me potaknuo na nekakvu reakciju. – Tessa...
Koraknem
bliže strancu, a on se nasmiješi. Smeđa
brada prošarana mu je sjedinama; zubi mu nisu onako
bijeli i čisti kakvih se sjećam... kako se samo pretvorio u ovo? Svaka nada
da će moj otac promijeniti svoj život onako kako je to učinio Ken upravo nestaje, a spoznaja da ovaj čovjek zaista jest moj otac boli me više nego što bi
trebala.
– Ja sam – začujem, i nakon kratkog trenutka shvatim da sam sâma to izgovorila.
On priđe i zagrli me. – Ne
mogu vjerovati! Evo te! A pokušavao
sam...
U pola
ga riječi prekine Hardin, gurajući ga od mene. Zakoračim unatrag, ne znajući kako bih se ponašala.
Stranac
– moj otac –
pogledava u Hardina pa u mene, uznemiren i u nevjerici. Ali ubrzo potom držanje mu opet postane ležerno i više mi
ne prilazi, na čemu sam mu zahvalna.
– Mjesecima sam te pokušavao pronaći – reče,
prelazeći rukom preko čela i
ostavljajući na njemu prljav trag.
Hardin
staje ispred mene, kao da će ga
napasti. – Pa tu sam čitavo
vrijeme – tiho kažem,
virkajući u njega preko Hardinova ramena. Lijepo od
njega što me pokušava zaštititi, i tek sad mi sine da je Hardin sigurno
jako zbunjen ovim susretom.
Moj se
otac okrene prema njemu i neko vrijeme ga samo promatra. – Opa. Noah se, svakako, prilično promijenio.
– Ne, ovo je Hardin – kažem mu.
Moj
otac se premjesti, zaobilazeći
Hardina kako bi mi prišao
malo bliže, i vidim kako se Hardin zbog toga sav napeo.
Iz ove blizine mogu ga i namirisati.
Ili je
pijan ili mu je to zbog dugogodišnjeg
pijanstva, pa je ovako pomiješao
njih dvojicu; Hardin i Noah sušta su
suprotnost, ne može ih
se međusobno ni usporediti, a kamoli pobrkati. Otac
me zagrli jednom rukom, Hardin me upitno pogleda, a ja mu dam znak da je sve u
redu.
– Tko je on – pita
me otac, držeći ruku
preko mojih leđa neugodno dugo, dok Hardin samo stoji, i
izgleda kao da bi mogao svaki čas
eksplodirati – ne nužno od
ljutnje, shvaćam; čini se
da jednostavno nema pojma što reći ili učiniti.
Barem
nisam jedina. – On je moj... Hardin je moj...
– Dečko. Ja
sam njezin dečko – završi on rečenicu
umjesto mene.
Smeđe oči moga
oca u čudu se rašire
gledajući ponovno u Hardina.
– Drago mi je što sam
te upoznao, Hardine. Ja sam Richard – i
ispruži svoju prljavu ruku kako bi se rukovao.
– Ovaj... da, i meni je drago – reče
Hardin, očito vrlo... nemiran.
– Što vas
dvoje radite ovdje?
Iskoristim
priliku da se malo odmaknem od oca i stanem uz Hardina, koji kao da se malo pribrao
jer me prima za ruku i povlači bliže k sebi.
– Hardin se došao
tetovirati – automatski odgovorim. Nekako mi još ne ulazi u glavu ovo što se upravo događa.
– Aha... Lijepo. I sâm sam se ovdje jednom tetovirao.
Slike
oca kako pije kavu svakog jutra, prije nego što će izaći iz
kuće i krenuti na posao, preplave mi misli. Nije
izgledao ovako, nije govorio ovakve stvari i u to vrijeme, to pouzdano znam,
svakako nije bio tetoviran. Ne dok sam ja bila njegova curica.
– Je, moj frend Tom radi tetovaže – reče gurajući
rukav prema laktu kako bi pokazao crtež na
podlaktici: mutan je i podsjeća na
lubanju.
Ta
tetovaža nimalo mu ne pristaje, ali ipak, dok ga
nastavljam pretraživati
pogledom, počinjem uviđati da
možda i nisam u pravu. – Oh –
jedino je što uspijem izustiti.
Kako
je ovo čudno. Ovaj čovjek
mi je otac, ovaj čovjek
koji je mene i moju majku ostavio same. I evo ga sad tu, ispred mene...
pijanog. A ja ni ne znam što bih
mislila.
Dio
mene kao da se raduje – mali
dio kojem trenutno ne želim
pridavati previše pažnje.
Potajno sam se nadala da ću ga
vidjeti još otkako mi je majka spomenula da se vratio u naše krajeve. Znam da je to šašavo – zapravo, glupo – ali
na neki način on mi izgleda kao da je bolje nego prije.
Pijan je, možda je i beskućnik,
ali nedostajao mi je i više nego
što sam mislila. A možda je samo u posljednje vrijeme imao teškoća. Tko
sam ja da mu sudim kad ionako ne znam ništa o
njemu?
Kad ga
pogledam, i kada pogledam po ulici oko nas, čudno
mi je što se sve čini
tako normalno, uobičajeno.
A ja bih se bila zaklela da je sâmo
vrijeme stalo u trenutku kad je moj tata nabasao na nas.
– Gdje živiš – pitam
ga.
Hardin
ne skida pogled s njega, promatra ga napeto kao da je kakav opasni grabežljivac.
– Sad sam baš
nekako između dviju adresa.
On
obriše čelo rukavom.
– Oh.
– Radio sam dolje u Raymarku, ali ostao sam bez
posla – kaže.
Nejasno
se sjećam da sam čula za
Raymark. Mislim da je to neki proizvođač. Zar je radio u tvornici?
– I, što ima
s tobom? Prošlo je... koliko? Pet godina?
Osjećam kako se Hardin kraj mene sav napinje dok
govorim: – Ne, prošlo je
devet godina.
– Devet?! Joj, Tessi, baš mi je žao.
To kao
da je nekako promumljao sebi u bradu.
Ali
meni srce potone kad čujem
kako je izgovorio moj nadimak; tako me je zvao tada, u najbolja vremena. U one
dane kad bi me podigao na svoja ramena i trčao
tako sa mnom preko našeg
malog dvorišta; tako me je zvao prije nego što je otišao. Ne
znam što da radim. Plače mi
se jer ga toliko dugo nisam vidjela, smije mi se zbog ironije čitave ove situacije, ovog mjesta, a usto bih se
najradije i izvikala na njega što me
je napustio. Zbunjujuće je
vidjeti ga ovakvog. Sjećam ga
se kao pijanca, ali u to je vrijeme bio agresivni alkoholičar, a ne ovaj nasmiješeni pijanica koji pokazuje svoje tetovaže i pruža ruku
prijateljstva mojem dečku. Možda se ipak promijenio nabolje...
– Mislim da moramo ići –
ustvrdi Hardin, gledajući mog
oca.
– Oprosti, stvarno mi je žao; nije sve bilo do mene. Tvoja majka... znaš kakva je – brani
se on, mašući
rukama pred sobom. – Molim
te, Theresa, daj mi šansu – zamoli me taj čovjek.
– Tessa –
izgovori Hardin upozoravajućim
tonom.
– Samo trenutak – kažem ocu. Zgabim Hardina za ruku i povučem ga koji korak dalje.
– Koji ti je vrag? Pa nećeš ga
valjda – započne on.
– To je moj tata,
Hardine.
– To je usrani pijani beskućnik –
izlane on iznervirano.
Oči mi se napune suzama zbog Hardinovih grubih,
istinitih riječi.
– Nisam ga vidjela devet godina.
– Upravo tako – i to
zato što te je ostavio. Ne gubi vrijeme na njega,
Tessa.
On
pogleda iza leđa, prema mom ocu.
– Nema veze. Želim čuti što će mi reći.
– Mislim, okej. Ali nećeš ga,
valjda, pozvati k nama u stan ili takvo nešto – odmahuje Hardin glavom.
– Hoću ako
to budem željela. I ako on bude želio doći, doći će. Taj
stan je i moj – ispalim ja. Navirim se prema ocu. Stoji tamo,
u toj prljavoj odjeći, i
samo zuri u asfalt. Kada je uopće
posljednji put spavao u krevetu? Ili jeo? Od te pomisli zaboli me u srcu.
– Ne misliš ga, valjda,
stvarno pozvati k nama –
govori Hardin dok prstima, kao i uvijek kad je frustriran, prolazi kroz kosu.
– Ne za stalno, mislim, neću ga zvati da se useli, nego samo za večeras. Mogli bismo zajedno nešto skuhati –
predložim. Moj otac podigne glavu i pogledi nam se
susretnu. Skrećem pogled dok mu se osmijeh pojavljuje na licu.
– Skuhati?
Tessa, pa on je prokleti pijanac koji te nije vidio skoro deset godina, a ti bi
mu kuhala večeru?
Posramljena
što je Hardin ovako planuo, uhvatim ga za
ovratnik i privučem bliže k
sebi da mu posve tiho kažem. – On je moj otac,
Hardine, a s majkom više
nemam nikakve odnose.
– Pa ne moraš zato
započinjati odnose s ovim tipom. Ovo neće završiti
dobro, Tess. Ti si jednostavno predobra prema ljudima koji to uopće ne zaslužuju.
– Meni je ovo važno – kažem mu,
a njemu oči poprime blaži
izraz prije nego što ga
stignem podsjetiti koliko je smiješno što mi upravo on to prigovara.
On
nezadovoljno uzdahne i zabije si prste u kosu. –
Kvragu, Tessa, ovo neće završiti dobro.
– Ne znaš kako će završiti,
Hardine – šapnem
i virnem opet prema ocu, koji prstima zamišljeno
gladi bradu. Znam, Hardin je možda u
pravu, ali dugujem sebi to da pokušam
upoznati ovog čovjeka... ili da bar saslušam što mi
ima reći.
Vratim
se do oca, a od instinktivnog osjećaja
malo mi zadrhti glas. – Hoćeš li doći k nama na večeru?
– Stvarno – vikne
on, lica ozarenog nadom.
– Aha.
– Okej! O da, okej – smije se, i na trenutak pred sobom vidim onog čovjeka koji mi je ostao u najljepšem sjećanju – prije svega ovoga s alkoholom, hoću reći.
Dok
hodamo do auta, Hardin ne izusti ni riječi.
Znam da je ljut i razumijem njegove razloge. Ali, jednako tako znam da se
njegov otac, na primjer, promijenio nabolje – sada
vodi naš koledž, za
ime Božje. Zar je suludo nadati se da ću i ja doživjeti
neku sličnu promjenu od svojeg oca?
Kod
auta, otac pita: – O,
zar je ovo tvoje? To je Capri, zar ne? Model iz kasnih sedamdesetih?
– Aha –
kratko odgovori Hardin i sjedne na vozačko
mjesto.
Moj
otac kao da ne mari što je
Hardin toliko napet i drago mi je zbog toga. Radio tiho bruji i čim Hardin pokrene motor, oboje u isti čas posegnemo prema tipki za pojačavanje, očito u
nadi da će glazba potisnuti neugodnu tišinu.
Čitavim putem do stana razmišljm o tome kako će
majka reagirati kad čuje za
ovo. Naježim se od same pomisli, pa pokušam radije usmjeriti misli na svoje skorašnje preseljenje u Seattle.
A ne,
to je još i gore; ne znam kako da to uopće spomenem Hardinu. Zaklopim oči i naslonim glavu na prozor. Na ruci osjetim
topao Hardinov dlan i malo se opustim.
– Vau, ovdje živite – dahne moj otac sa stražnjeg sjedala dok stajemo pred našom zgradom. Hardin mi dobaci onaj “jesam li ti rekao”
pogled, a ja mu odgovorim: – Da,
uselili smo se prije par mjeseci.
U
liftu, Hardin me gleda nekako zaštitnički, od čega mi
se zažare obrazi, a ja mu se slabašno nasmiješim, u
nadi da će se malo smekšati. Čini se da djeluje, ali to što dolazimo kući u
društvu ovog zapravo stranog čovjeka i meni je toliko čudno da se počinjem
kajati što sam ga pozvala. Sada je, u svakom slučaju, prekasno.
Hardin
otključa vrata i uđe
ravno u stan, ne osvrćući se, i bez riječi
nestaje u spavaćoj sobi.
– Odmah se vraćam – kažem ocu
i ostavljam ga samog u prostranom hodniku.
– Mogu li na zahod – viče on
za mnom.
– Naravno. Samo niz hodnik – dovikujem, mašući rukom u smjeru kupaonskih vrata.
U
spavaćoj sobi Hardin sjedi na krevetu i izuva čizme. Glavom pokazuje na vrata i daje mi znak
da ih zatvorim.
– Znam da se ljutiš na
mene – tiho mu kažem dok
hodam prema njemu.
– I ljutim se.
Uzmem
njegovo lice među dlanove, vrhovima palaca prelazim mu nježno preko jagodica lica. – Ali nemoj se ljutiti.
Oči mu se sklapaju od ugode zbog dodira i osjećam kako se njegove ruke omataju oko moga
struka. – On će te
samo ponovno povrijediti. Samo pokušavam
to spriječiti.
– Neće me
povrijediti. Što uopće može napraviti? Nakon što ga nisam vidjela ni sama ne znam koliko
dugo?
– Ma daj. U ovom trenutku vjerojatno već trpa naše
stvari u svoje usrane džepove – otpuhne Hardin, a ja se i nehotice
zasmijuljim. – Uopće nije
smiješno, Tessa.
Uzdahnem
i prstima mu podignem bradu, da me pogleda u oči. – Možeš li se, molim te, malo razvedriti i biti
pozitivan u vezi s ovim? Dovoljno sam zbunjena i bez toga da se ti duriš uokolo i samo sve još pogoršavaš.
– Ne durim se. Samo te pokušavam zaštititi.
– Ali ne moraš, to
je moj tata.
– Nije on tebi nikakav tata...
– Ali kad te lijepo molim – kažem mu
i prijeđem palcem preko njegove usnice, a izraz njegova
lica se ublaži.
Uz još jedan uzdah, on konačno odgovori: – U
redu, onda ćemo večerati
s tim tipom. Sam Bog zna kad je zadnji put nešto
pojeo, a da to nije izvadio iz kontejnera za smeće.
I
protiv moje volje, osmijeh mi nestane i brada mi zadrhti. On to primijeti.
– Oprosti, oprosti, nemoj sad plakati – uzdahne. Nije prestao uzdisati otkako smo
naletjeli na mog oca pred onim salonom za tetoviranje. To što gledam Hardina ovako zabrinutog – iako
je i ta briga, kao i sve drugo što
radi, protkana ljutnjom – samo
pridonosi nestvarnom dojmu čitave
situacije.
– Gle, stvarno mislim sve što sam rekao, ali dobro, pokušat ću ne
biti kreten u vezi s tim.
Ustane
s kreveta i poljubi me u kut usana. Dok izlazimo iz spavaće, promumlja: – Okej,
ajmo nahraniti prosjaka.
Nije
mi baš popravio raspoloženje.
Zatječem oca kako stoji u dnevnoj sobi, kao da je u
nju pao s drugog planeta, i pogledom prelazi preko zidova, čudeći se
knjigama na našim policama.
– Idem pripremiti večeru. Hoćeš li gledati televiziju – predložim mu.
– Mogu ti pomagati – ponudi on.
– Ovaj... okej –
napola se nasmiješim, a
on dođe za mnom u kuhinju.
Hardin
ostane u dnevnoj sobi, držeći se distancirano, kao što sam i mislila da će se držati.
– Ne mogu vjerovati da si toliko odrasla. I živiš sama – reče
otac.
Otvorim
frižider da uzmem rajčice
dok pokušavam sabrati svoje raštrkane misli. –
Studiram na koledžu, na
Sveučilištu države Washington. I Hardin također – kažem mu, namjerno izostavljajući pojašnjenje
o samačkom životu.
– Stvarno? Sveučilište države
Washington? Vau.
Sjedne
za stol i tad primijetim da mu ruke više nisu
prljave. Nestala je i ona mrlja s čela, a
majica mu je na ramenu mokra, kao da je pokušavao
ukloniti mrlju. Vidim da je i on napet. I od toga mi, nekako, bude malo lakše.
Umalo
mu u dahu ispričam kako se selim u Seattle i kako mi život sada kreće
novim, uzbudljivim smjerom, ali zaustavim se na vrijeme; prvo to moram reći Hardinu. To što se
moj otac tako neočekivano
pojavio samo mi stvara dodatne komplikacije. Ne znam koliko mi se problema
zapravo može sručiti na
glavu prije nego što mi
se sve na kraju uruši pod
nogama.
– Volio bih da sam i ja bio tu i da sam mogao
svjedočiti svemu što ti
se događalo. Uvijek sam znao da ćeš nešto postići u životu.
– Ali nisi
bio tu – kratko primijetim. Istog me trena preplavi grižnja savjesti zbog tih riječi, ali neću se
zbog njih ispričavati.
– Znam. Ali sada sam tu i nadam se da ću ti se moći
nekako iskupiti.
Te
jednostavne riječi zapravo su malo okrutne, jer mi samo
potpiruju nadu da on možda i
nije tako loš, da mu samo treba pomoć kako bi prestao piti.
– Ti još
uvijek... još uvijek piješ?
– Da.
On
pogleda u pod. – Ali ne onako kao prije. Znam da ti sada to ne
izgleda baš tako, ali iza mene je nekoliko teških mjeseci... i to je sve.
Hardin
se pojavi na kuhinjskim vratima, i vidim da se silom suspreže da nešto ne
kaže. Nadam se da neće.
– Vidio sam ti mamu, nekoliko puta.
– Zar jesi?
– Aha. Nije mi htjela reći gdje si. Stvarno dobro izgleda – reče on.
Kako
je ovo čudno, taj njegov komentar o mojoj majci.
Mislima mi odzvanja njezin glas koji me podsjeća da
nas je ovaj čovjek napustio. Da je to čovjek zbog kojeg je ona danas takva.
– Što se
dogodilo... s vas dvoje –
pitam, stavljajući pileća prsa
u tavu. Ulje pucketa i prska dok čekam
njegov odgovor. Ne želim
se okrenuti i pogledati mu lice sad kad sam ga ovako izravno i naglo to pitala,
ali morala sam.
– Jednostavno nismo bili jedno za drugo. Ona je
uvijek željela više nego
što sam joj ja mogao dati, a znaš i sama kakva je.
To
znam, ali nije mi pravo što
takvim tonom govori o njoj, kao da je to nešto
normalno.
Prebacujući krivnju s moje majke opet na njega, okrenem
se brzo i pitam ga: – Zašto nikad nisi nazvao?
– Jesam, stalno sam zvao. Slao sam ti darove za
svaki rođendan. Nikad ti nije ni rekla, ha?
– Nije.
– Ali, istina je. Strašno si mi nedostajala čitavo ovo vrijeme. Ne mogu vjerovati da si sad
tu, ispred mene.
Oči su mu jako sjajne i glas mu drhti dok ustaje
i korača prema meni. Ne znam kako bih reagirala; ja
ovog čovjeka zapravo više ni
ne poznajem, ako sam ga ikad poznavala.
Hardin
se približi kako bi stao između nas, poput barijere, i ponovno sam mu
zahvalna što se umiješao. Ne
znam što da mislim o svemu ovome; znam samo da ne želim da mi ovaj čovjek
bude fizički previše
blizu.
– Znam da mi ne možeš oprostiti – kaže, gotovo plačući, a meni se zgrči želudac.
– Nije to posrijedi. Samo mi treba vremena prije
nego što požurim
prihvatiti da si opet dio mog života.
Ja tebe više čak i
ne poznajem – kažem mu,
a on kimne.
– Znam, znam.
Sjedne
natrag za stol, puštajući me da na miru dovršim večeru.
2.
Hardin
Ovaj
usrani Tessin otac – ma
kakav otac, obični glupi donator sperme – maznuo je puna dva tanjura hrane prije nego što je uopće
zastao da diše. Siguran sam da je umirao od gladi, živeći na
ulici. Nije da ja nemam osjećaja za
ljude koje je život zgazio ili su ih snašla loša
vremena – ne, nego me muči to što je ovaj tip obična pijanica i što je
napustio svoje dijete, i nemam za njega ni trunke sućuti.
Kad je
iskapio i punu čašu
vode, sav ozaren obraća se
mojoj curi. – Sjajna si kuharica, Tessie.
Mislim
da ću početi
vrištati ako ju još
jedanput tako nazove.
– Hvala – smiješi se ona, pristojna kakva već je. Vidim da njegova sranja padaju na plodno
tlo, da popunjavaju emocionalne pukotine koje je stvorio kad ju je, onakvu
malenu, ostavio.
– Stvarno to mislim; možda bi mi jednom mogla pokazati kako se ovo
priprema.
Ma
vidi ti njega. A gdje bi ti to, na
primjer, kuhao, stari? U svojoj nepostojećoj
kuhinji?
– Svakako – reče ona i ustane mičući svoj tanjur sa stola, a usput uzme i moj.
– Sad mogu ići.
Hvala ti na večeri – reče Richard – Kreten – i
ustane.
– Ne, pa mogao bi... možeš prenoćiti, ako želiš, a mi ćemo te
vratiti natrag... tamo gdje živiš,
ujutro – izgovori ona polako, očito tražeći prave riječi,
nesigurna kako bi izrazila njegovu situaciju.
Ja sam
pak posve siguran da mi se ovo sranje ni najmanje ne sviđa.
– To bi bilo sjajno – reče
Richard, trljajući ruke.
Vjerojatno
mu već silno nedostaje cuga, tom jebenom kretenu.
Tessa
se smiješi. – Odlično. Idem po jastuk i plahte u spavaću.
Gledajući u svog tatu pa u mene na trenutak, očito shvaća kako
se ja osjećam u svemu ovome, jer me pita: – Vas dvojica ćete
biti okej na minutu, je li tako?
Njezin
tata se nasmije. –
Naravno. Ionako ga želim
bolje upoznati.
O ne, ne želiš.
Ona se
namršti na moj izraz lica i nestane iz kuhinje,
ostavljajući nas same.
– Dakle, Hardine, gdje si upoznao moju Tessu – pita on mene. Čujem
da je ona još preblizu vrata i pričekam trenutak, dva kako bih bio siguran da me
neće čuti. – Hardine –
ponovi on.
– Hajde da nešto raščistimo – zarežim na njega i nagnem se prema njemu preko
stola. – Ona nije tvoja
Tessa – ona je moja.
I jasno mi je koji se kurac spremaš
izvesti, zato nemoj ni pomisliti da ćeš me preveslati.
On
pomirljivo podigne ruke. – Ne
spremam se ja ni na što,
ja...
– Što želiš,
novac?
– Molim? Ne, naravno da ne želim novac. Želim
normalan odnos sa svojom kćeri.
– Imao si i posljednjih devet godina da ga
izgradiš, a ipak si tu samo zato što si slučajno
na nju naletio na parkiralištu.
Nisi je tamo sreo zato što si
je tražio –
zalajem na njega, a u glavi već vidim
svoje ruke kako ga hvataju za vrat.
– Znam –
otrese on glavom, gledajući u
pod. – Znam da sam napravio mnogo grešaka i namjeravam ih ispraviti.
– Pijan si – i
sada, dok sjediš u mojoj kuhinji, i sada si jebeno pijan. Znam
prepoznati pijanca čim ga
ugledam. Nemam sućuti za
čovjeka koji ostavi svoju obitelj, i koji se ni
devet godina kasnije nije u stanju imalo sabrati.
– Znam da su tvoje namjere poštene i drago mi je što vidim da pokušavaš zaštititi
moju kćer, ali ovaj put neću zabrljati. Samo ju želim opet upoznati... a i tebe.
Ostanem
šutjeti, pokušavajući smiriti svoje misli.
– Puno si ljubazniji kad je ona blizu – on tiho primijeti.
– A ti si puno gori glumac kad nije – odgovorim mu.
– Imaš svako
pravo uskratiti mi povjerenje, ali zbog nje, molim te, daj mi šansu.
– Ako joj na bilo koji način opet naudiš, ubit
ću te.
Možda ne bih trebao ovako prijetiti Tessinu ocu,
ali ne kajem se što sam mu to rekao. Ljut sam na ovog patetičnog pijanca i ništa mu
ne vjerujem. Nagon me tjera da štitim
nju, a ne da suosjećam s
pijanim strancem.
– Neću joj
nikako nauditi – obeća on.
Prevrnem
očima i otpijem gutljaj svoje vode.
Očito misleći da
je tom tvrdnjom sada nešto
riješeno, on se pokuša našaliti. – Ovaj
razgovor – naše
uloge bi trebale biti obrnute, znaš to?
Ali
ignoriram ga, samo skočim na
noge i odem u spavaću.
Moram, ako ne želim da Tessa naiđe i
zatekne me kako joj davim oca.
Prevela: Andrea Marić
Primjedbe
Objavi komentar