"Watsone, lov počinje" - odjekuju Sherlockove riječi

DONOSIMO ODLOMAK IZ KUĆE SVILE U KOJEMU SE DR. WATSON SA SJETOM PRISJEĆA PUSTOLOVINA IZ BAKER STREETA I ZAPOČINJE PRIČATI NAJSENZACIONALNIJU PUSTOLOVINU U KARIJERI SHERLOCKA HOLMESA...
Često razmišljam o onom neobičnom nizu okolnosti što su dovele do moje dugotrajne povezanosti s jednom od najposebnijih i najsjajnijih ličnosti mojega doba. Da sam filozofski nastrojen, možda bih se pitao u kojoj je mjeri svatko od nas gospodar svoje sudbine, ili možemo li uopće predvidjeti dalekosežne posljedice ovoga ili onoga čina koji, kad se zbiva, možda djeluje posvema beznačajno.

            Primjerice, mene je za pomoćnog liječnika u Petoj northumberlandskoj mušketirskoj pukovniji preporučio moj bratić Arthur: vjerovao je da će mi to biti korisno iskustvo i ni po čemu nije mogao predvidjeti da ću mjesec dana poslije biti poslan u Afganistan. U to doba sukob koji će postati poznat pod imenom Drugi anglo-afganistanski rat nije ni počeo. A što ćemo s onim gazijom koji je kod Mainwanda jednim jedinim trzajem prsta odaslao metak koji će mi se zariti u rame? Toga je dana palo devet stotina britanskih i indijskih duša, i on je nesumnjivo namjeravao da i ja budem među njima. Nije međutim gađao dovoljno precizno, pa iako sam dobio gadnu ranu, spasio me Jack Murray, moj odani i dobrodušni bolničar, koji me uspio preko tri kilometra neprijateljskog teritorija donijeti natrag u britanske redove.

            U rujnu te godine Murray je poginuo kod Kandahara pa tako nikad neće znati da su me poslali kući kao invalida i da sam nekoliko susljednih mjeseci posvetio - što je slaba nagrada za njegov trud oko mene - pomalo rastrošnu životu na orubnicama londonskog društva. Pretkraj toga razdoblja ozbiljno sam pomišljao da se preselim na južnu obalu, do čega je nužno dovela kruta stvarnost mojih sve manjih i manjih novčanih sredstava. Čule su se i primjedbe da bi morski zrak mogao koristiti mojem zdravlju. Poželjnija bi alternativa bio jeftiniji smještaj u Londonu, te sam se zamalo nastanio kod nekog burzovnog mešetara u Euston Roadu. Dogovor nije uspio, pa sam istoga trena donio odluku. Selim se u Hastings: grad je možda manje živahan nego Brighton, ali je upola jeftiniji. Spakirani su osobni predmeti. Bio sam spreman za odlazak. 

             No tada dolazimo do Henrya Stamforda: nije mi bio prisan prijatelj, već znanac koji je radio u St Bart'su i asistirao mi pri operacijama. Da on prethodne noći nije pio do sitnih sati, ne bi imao glavobolju pa ne bi zbog nje odlučio uzeti slobodan dan iz kemijskog laboratorija u kojem je sada radio. Zastajkujući na Piccadilly Circusu, odlučio je prošetati Regent Streetom i u East India Houseu Arthura Libertya kupiti dar za suprugu. Čudno je to: da je išao drugim putom, ne bi se sudario sa mnom dok sam izlazio iz Criterion Bara a posljedica bi bila da ja možda nikad ne bih bio upoznao Sherlocka Holmesa.

            Naime, kao što sam negdje već napisao, upravo je Stamford predložio da se naselim u stan s čovjekom koji je, on bi rekao, analitički kemičar i koji s njim radi u istoj bolnici. Stamford me zatim predstavio Holmesu, koji je tada radio pokuse s izoliranjem mrljā od krvi određenom metodom. Prvi naš sastanak bio je čudnovat, smućujući i svakako vrijedan pamćenja... točan pokazatelj svega što će uslijediti.   

            Bila je to velika prekretnica u mom životu. Nikad nisam imao književnih ambicija. Dapače, da je tko natuknuo da ću postati pisac koga objavljuju, samoj bih se pomisli nasmijao. Mislim ipak da mogu reći, sasvim iskreno i ne laskajući sâm sebi, da sam stekao popriličan ugled zahvaljujući načinu na koji sam bilježio pustolovine velikoga čovjeka, i bila mi je nemala čast što su me pozvali da govorim na njegovu posljednjem ispraćaju u Westminsterskoj opatiji, koji sam poziv uljudno otklonio. Holmes se često rugao stilu moje proze, te nisam mogao odagnati osjećaj da bih, stojeći za govornicom, osjećao kako mi on stoji uz rame i s onu stranu groba blago ismijava sve što bih u toj prigodi možda rekao.

            Po njegovu uvjerenju ja uvijek preuveličavam njegove talente i izvanredne uvide do kojih je došao svojim genijalnim umom. Smijao bi se mojoj konstrukciji priče koja na kraju donosi rješenje kakvo je on, zaklinjao se, izveo već u prvim pasusima. Više no jednom optužio me za vulgarnu romantičnost i držao nimalo boljim od najamnih piskarala. Ali općenito mislim da je bio nepravedan. Sve vrijeme našega poznanstva nisam zamijetio da je Holmes pročitao jedno jedino prozno djelo - uz iznimku, doduše, najgorih primjeraka senzacionalističke književnosti - pa premda ne tvrdim da su moje moći opisivanja osobito velike, pripravan sam ustvrditi da su poslužile svrsi i da ni on sâm ne bi takvo što obavio bolje. Dapače, Holmes je to takoreći priznao kad se napokon latio pera i vlastitim riječima stavio na papir neobičan slučaj Godfreya Emswortha. Ta je zgoda prikazana pod naslovom Blanširani vojnik, pri čemu je po mojem sudu sâm naslov daleko od savršenstva, jer bi glagol blanširati bio zasigurno primjereniji za badem.       

            Kažem, za svoja sam književna pregnuća dobivao priznanje, ali, dakako, to nikad nije bilo u prvom planu. Zavojitim putovima sudbine što sam ih upravo ocrtao postao sam odabranik koji će na svjetlo dana iznositi nesvakidašnje pothvate najvećega privatnog detektiva na svijetu i oduševljenu čitateljstvu predstaviti čak šezdeset njegovih pustolovina. Dragocjenije mi je, ipak, bilo dugo prijateljevanje s tim čovjekom.

            Već je godinu dana otkako su Holmesa našli u njegovu domu u predjelu the Downs, ispružena i nepomična, taj veliki um zauvijek utišan. Kad sam za to doznao, shvatio sam da sam izgubio ne samo najbližeg druga i prijatelja nego i, umnogome, sâm razlog života. Dva braka, troje djece, sedmero unučadi, uspješna liječnička karijera i Odličje za zasluge koje mi je 1908. dodijelilo Njegovo Veličanstvo kralj Eduard VII. možda se smatraju ljudskim postignućima. Ali ja ih ne smatram takvima. Meni on i dan današnji nedostaje; kadšto, štoviše na javi, pričinja mi se da ih i dalje čujem, one poznate riječi: "Watsone, lov počinje." One su mi tek podsjetnik da nikad više neću zaroniti u tamu i kovitlavu maglu Baker Streeta sa svojim pouzdanim vojnim revolverom u ruci. Mislim na Holmesa, često, kako me čeka na drugoj strani one velike sjene koja nam svima mora doći, i uistinu čeznem da mu se pridružim. Sâm sam. Moja stara rana dodijava mi bez kraja i konca, a dok Kontinentom hara strašan i besmislen rat, zaključujem da više ne razumijem svijet u kojem živim.

            Zašto, onda, posljednji put uzimam pero da probudim uspomene koje je možda bolje zaboraviti? Možda su moji razlozi sebični. Moguće je da, poput tolikih staraca čiji je život iza njih, tražim svojevrsnu utjehu. Bolničarke koje se skrbe o meni uvjeravaju me da pisanje djeluje terapijski pa će priječiti da zapadam u turobna raspoloženja kakvima sam kadšto sklon. Ali postoji i drugi razlog.

            Čovjek s beretkom i Kuća svile bile su u nekim aspektima najsenzacionalnije pustolovine u karijeri Sherlocka Holmesa, ali je u to doba bilo nemoguće pisati o njima, a razlozi će postati više nego jasni. One su se nerazmrsivo ispreplele, što je značilo da se ne mogu ispripovjediti odvojeno jedna od druge. A ipak ih oduvijek želim staviti na papir, zaključiti Holmesov kanon. U tome sam nalik kemičaru koji traga za nekom formulom, ili možda sakupljaču rijetkih maraka koji se svojom zbirkom ne može ponositi u punoj mjeri jer znade da postoje dva-tri primjerka kojih nikako da se domogne. Nisam se kadar suzdržati. To se mora obaviti.

            Dosad je bilo nemoguće - i to ne samo zbog poznate Holmesove odbojnosti spram publiciteta. Ne, događaji koje kanim opisati bili su naprosto odveć monstruozni, odveć šokantni a da budu objavljeni tiskom. Takvi su još uvijek. Nije nimalo pretjerano natuknuti da bi razdrli svekoliko tkivo društva, a ja to ne mogu riskirati, osobito u ratnim vremenima. Kad ga dovršim, uz pretpostavku da imam snage za taj zadatak, dat ću da se rukopis spakira i pošalje u trezor banke Cox. and Co. na Charing Crossu, gdje su pohranjeni još neki moji privatni papiri. Dat ću upute da se taj paket ne smije otvarati stotinu godina. Nemoguće je zamisliti kakav će tada biti svijet, do kakvih će otkrića uznapredovati čovječanstvo, no možda će buduće čitateljstvo biti sviknutije na sablazan i pokvarenost negoli ono mojega doba. Njima zavještam posljednji portret gosp. Sherlocka Holmesa i

jednu dosad neviđenu perspektivu.           

            Ali dovoljno sam energije potratio na svoje preokupacije. Već sam trebao otvoriti vrata broja 221b u Baker Streetu i ući u sobu gdje su započele tolike pustolovine. Vidim ju, svjetiljka sjaji iza stakla, onih sedamnaest stepenica domahuju mi neka se uspnem s ulice. Da. On je tu, s lulom u ruci. Okreće se prema meni. Smiješi se. - Lov počinje...  

   

Više o novom romanu sa Sherlockom Holmesom doznajte OVDJE