JAVIER MARÍAS: Zaljubljivanja

JAVIER MARÍAS: Zaljubljivanja

Sa španjolskog prevela Simona Delić

                                                                      

                        Posljednji put kad sam vidjela Miguela Desverna, ili Devernea, bio je i posljednji put kad ga je vidjela njegova žena, Luisa, što je svakako čudno i možda nepravedno, jer je ona bila to, njegova žena, a ja sam, naprotiv, bila anonimus i nikada s njim nisam razmijenila ni riječi. Nisam čak znala ni kako se zove, doznala sam to kad je već bilo kasno, kad se pojavila njegova fotografija u novinama, na kojoj ga se moglo vidjeti izbodenog i u prnjama, i na rubu života, ako već i nije bio mrtav za svoju neprisutnu svijest koja mu se nikada poslije nije ni vratila: posljednje što je morao primijetiti jest da su ga napali bodežom bez povoda i razloga, dakle, potpuno suludo, i osim toga, za jednim napadom uslijedio je drugi, a nije mu ostavljena ni najmanja mogućnost da se spasi jer je netko odlučio ukloniti ga s ovoga svijeta i ukloniti ga bez odlaganja, jednom zauvijek. Prekasno za što, pitam se. Zapravo mi to nije poznato. A riječ je o tome da kad netko umre, mislimo kako je već kasno za bilo što, za sve — za iščekivanje nečega — i pomirimo se s time da čovjeka više nema. Tako je i s našim bližnjima, iako nam je teško i oplakujemo ih, i njihova nas slika prati u mislima dok hodamo ulicama i po kući, i dugo vremena vjerujemo kako se nećemo priviknuti. Ali otpočetka znamo — od trenutka kad umru — da više ne smijemo računati s njima, čak ni za najbeznačajniju stvar, za trivijalan poziv ili za kakvo glupo pitanje („Jesam li tamo ostavio ključeve auta?“ „U koliko sati djeci danas završava nastava?“), ne možemo računati ni na što. Ništa je ništa. Zapravo je to neshvatljivo, jer pretpostavlja da vjerujemo kako postoje pozitivna znanja, a to nije u skladu s našom prirodom: znanje da netko više nikada neće doći, niti će nam se obratiti, niti će napraviti prvi korak — ne bi li nam se približio ili udaljio — da nas pogleda, ili da odvrati od nas pogled. Ne znam kako tome pružamo otpor niti kako se uspijevamo oporaviti. Ne znam kako uspijevamo zaboraviti na sebe, nakon što je vrijeme prošlo, i udaljilo nas od njih, koji su ostali u miru.

                                   Ali vidjela sam ga u mnoga jutra i čula ga kako priča i kako se smije, gotovo svakoga jutra svih tih godina, rano, ne odveć rano, zapravo sam ja običavala doći na posao s malo zakašnjenja ne bih li barem nakratko provela vrijeme radeći kad i onaj par, ne s njim — da me se ne shvati krivo — nego s oboje, njih su me oboje smirivali i pružali mi zadovoljstvo, prije no što bih započela radni dan. Pretvorili su se gotovo u moju obvezu. Ne, riječi i nisu dovoljne za ono što nam pruža zadovoljstvo i mir. Možda u nekom praznovjerju, iako ni tamo: nije da sam ja vjerovala da bi mi dan mogao loše krenuti kad s njima ne bih zajedno doručkovala, želim reći s distance; samo bih bila neraspoložena ili ne toliko optimistična kad ih ne bih imala priliku viđati svakodnevno i upiti tu sliku urednog ili, ako baš hoćete, harmoničnog svijeta. Pa dobro, sliku majušnog djelića svijeta koji je nas nekolicina imala priliku vidjeti, kao što se već zbiva sa svakim isječkom ili sa životom, čak i s onim koji je najizloženiji oku javnosti. Nisam se željela zatvoriti na sate, a da ne vidim i ne promotrim, i to ne krišom, nego diskretno, ono posljednje što bih željela jest da osjete nelagodu ili nemir. I bilo bi neoprostivo otjerati ih, osim što bi to išlo meni na štetu. Tješilo me to što sam mogla udisati isti zrak, ili što bih bila dio njihova krajolika u prijepodneva — neprimjetna strana — prije no što bi se rastali do idućega objeda, vjerojatno, koji je možda već večera, i tako tijekom mnogih dana. Toga posljednjeg dana, kad smo ga ja i njegova žena vidjeli, nisu mogli zajedno večerati. Nisu čak ni ručali zajedno. Ona ga je čekala dvadeset minuta sjedeći za stolom restorana, začuđena, ali postojana, sve dok nije zazvonio telefon i njezin se svijet srušio, i nikada ga više nije čekala.

 Od prvoga dana zamijetila sam da su bračni par, njemu je bilo pedesetak godina, a ona je bila nekoliko godina mlađa, još uvijek nije napunila četrdesetu. Pričinjalo je pravo zadovoljstvo vidjeti kako se dobro slažu. Nakon sat vremena druženja, kad nikome više nije ni do čega, a ponajmanje je čovjek raspoložen za zabavu i smijeh, govorili su bez prestanka zabavljajući se i inspirirajući jedno drugo, kao da su se tek sad sreli, ili čak, kao da su se upravo upoznali, a ne kao da su zajedno izišli iz kuće, ostavivši djecu u školi, dotjeravši se istovremeno — možda i u istoj kupaonici — probudivši se u istom krevetu, a kao da je prvo što je ono drugo ugledalo, bio stari dobri lik supružnika, i tako dan za danom, već dugi niz godina, jer su djeca, koja su u dva navrata bila s njima, mogla biti u dobi od nekih osam godina djevojčica i u dobi od neke četiri godine dječak, koji je jako sličio svome ocu.

Ovaj je nosio neku vrstu otmjene, staromodne odjeće, a da nije ostavljao ni smiješan niti anakroničan dojam. Želim reći da je uvijek nosio odijela i solidne kombinacije, po mjeri sašivene košulje, skupe i otmjene kravate, marame koje su mu izvirivale iz džepa sakoa, ukrasnu dugmad na manšetama, cipele na vezanje koje su se sjajile — crne ili od antilopa; ove antilopne samo koncem proljeća, kad bi stavljao na sebe svijetla odijela — brižljivo manikirajući ruke. Usprkos svemu tome, nije ostavljao dojam umišljenog biznismena niti dosadnog pedanta. Izgledao je poput čovjeka kojemu odgoj ne dopušta da se na ulici pojavi odjeven drukčije, barem tijekom radnoga tjedna; na njemu je izgledala prirodno ta vrsta odjeće, kao da ga je otac naučio da se muškarac nakon određenih godina treba na taj način odijevati, ne obazirući se na mode koje učas zastarijevaju, i bez obzira na neugledno vrijeme u kojem živimo, koje se njega uopće ne treba ticati. Ostavljao je dojam prosječne uglađenosti, tako da na njemu nisam nikada otkrila nikakvu ekstravagantnu pojedinost: nije želio izgledati originalan, iako je tako pomalo izgledao u kontekstu one kavane u kojoj sam ga uvijek znala viđati u našemu bezobzirnom gradu. Dojam prirodnosti još je više dolazio do izražaja zbog njegove zacijelo srdačne i nasmiješene, ako ne i narodske osobnosti (nije se tako ponašao prema konobarima, primjerice, kojima se obraćao s poštovanjem i neuobičajenom ljubaznošću, a da nije zapadao u laskanje): zapravo je pomalo znao iznenaditi njegov čest grohotan smijeh, koji je znao biti skandalozan, iako ni u kojem slučaju nije bio na smetnju. Znao je kako se smijati, smijao se silom, iako iskreno i simpatično, nikada podilazeći niti afirmativno, nego kao da uvijek uzvraća na ono što ga istinski veseli, a mnoge su ga stvari uveseljavale, toga širokogrudnog čovjeka koji je znao prepoznati komičnu stranu situacija i odobravati dobre šale, barem one verbalne. Možda ga je njegova žena znala nasmijati, sve u svemu, neke nas osobe znaju nasmijati iako im to nije namjera, uspijevaju u tome prije svega zato što nas sama njihova prisutnost čini sretnima, pa se mi olako uspijevamo nasmijati, dovoljno je da ih vidimo i nađemo se s njima u društvu i dostatno je da ih čujemo, iako ne govore ništa što ne bismo već otprije znali ili čak namjerno krenu govoriti gluposti i budalaštine, koje nam se svejedno sviđaju. Činilo se kao da jedno za drugo predstavljaju taj tip osobe; pa iako su bili vjenčani, nikada ih nisam zatekla u nekom neprimjerenom ili namještenom raspoloženju, pa čak niti unaprijed promišljenom, kakav dojam ostavljaju neki parovi koji godinama žive zajedno i koji ponosno svima pokazuju koliko su i dalje zaljubljeni, kao da je riječ o nekoj zasluzi koja ih čini boljim ljudima, ili kao da je riječ o nekom ukrasu koji ih uljepšava. Činilo se kao da žele ostaviti simpatičan i ljubazan dojam, prije nekog službenog nastupa; ili kao da se toliko cijene i poštuju još otprije svojega braka, ili čak i prije no što su se upoznali, da bi u svakom slučaju izabrali jedno drugo spontano — ne iz bračne dužnosti, niti iz komocije, niti iz navike, pa čak niti iz odanosti — za kolegu, ili suputnika, prijatelja, sugovornika ili sudionika, sigurni da bilo što da se dogodi, ili da se zbude, ili bilo što da treba ispričati ili saslušati, uvijek će biti manje zanimljivo ili zabavno, u prisutnosti neke treće osobe. U njegovu slučaju – bez njezina društva; u njezinu slučaju – bez njega bi ju ugušila dosada. Postojao je među njima osjećaj sudioništva, a posebno sigurnosti.

Miguel Desvern ili Deverne imao je jako naočite crte lica i muževno ljubazan izraz lica, što ga je iz daleka činilo privlačnim i ja sam pretpostavljala da je neodoljiv u komunikaciji. Vjerojatno sam prije uočila njega nego Luisu, ili me je on obvezao da obratim pozornost i na nju, s obzirom na to da, ako sam i viđala ženu bez nazočnosti njezina supruga — on bi odlazio ranije iz kafića, a ona bi gotovo uvijek ostajala nekoliko trenutka dulje, katkad sama, s cigaretom u ruci, katkad s jednom ili s dvjema prijateljicama s posla ili s majkama s roditeljskih sastanaka ili s prijateljicama, koje bi se poneko jutro sjatile u zadnji čas, kad se on već bio spremao otići — supruga nisam vidjela nikada nasamo, bez nazočnosti žene. Što se mene tiče, ne postoji jedna njegova slika, nego njihova zajednička (zato ga u početku i nisam prepoznala u novinama, jer u njima nije bilo Luise). Ali ubrzo sam se zainteresirala za oboje, ako je to prava riječ.

Desvern je imao kratku, gustu i jako tamnu kosu, sa sjedinama samo na sljepoočnicama, koje su izgledale kovrčavije nego ostatak kose (da je njegovao zaliske tko zna, možda bi mu se pojavile nezgrapne kovrče). Pogleda je bio živahnog, smirenog i veselog, s bljeskom naivnosti ili djetinjastosti kad bi slušao drugoga, pogled pojedinca kojega život u biti veseli, ili koji nije spreman proživjeti život bez uživanja u svim onim mnogobrojnim njegovim zabavnim stranama, čak i usred poteškoća i nesreća. Točno je da se o njega i nisu obile sve one nedaće koje obično snalaze ljude, što mu je pomoglo sačuvati povjerljive i nasmiješene oči. Izgledalo je da su sure boje i kao da im ništa nije moglo promaknuti, kao da sve vide po prvi put, čak i one svakodnevne sitnice, poput onoga kafića na početku Avenije Príncipe de Vergara i konobara koji su radili u njemu, moj nijemi lik. Na podbratku je imao rupicu. Podsjećao me na prizor jednog filmskog dijaloga u kojemu jedna glumica pita Roberta Mitchuma ili Caryja Granta ili Kirka Douglasa, ne sjećam se baš točno, kako se uspijeva obrijati na tom mjestu, dok mu u isto vrijeme ovlaš dodiruje podbradak. Ja bih sa svoga stola priželjkivala pristupiti Desverneu i priupitati ga isto, i dotaknuti ga slučajno palcem ili kažiprstom. Uvijek je bio besprijekorno obrijan, uključujući i rupicu.

Oni meni nisu poklanjali posebnu pozornost, ili sam im se slučajno zatekla na putu. Naručili bi doručak za šankom i s posluženim doručkom otišli bi do jednog stola pokraj uličnih prozorskih stakala, dok sam se ja spremala doručkovati za jednim stolom u dnu lokala. U proljeće i ljeti svi bismo sjeli na terasu, a konobari bi nam posluživali pića s jednog prozora koji im je bio kraj šanka, što ih je poticalo na užurbanost i neprekidno pogledavanje, inače je bilo nemoguće udovoljiti narudžbama gostiju. I Desvern i Luisa katkad bi pogledali u mojem smjeru, iz čiste znatiželje, bez ikakve namjere i uvijek onako usputno. On mi nikada nije uputio nikakav insinuirajući, prijekoran ili umišljen pogled, takav bi pogled bio pun razočaranja, a ni ona nije nikada prema meni pokazala podozrivost, superiornost ili neljubaznost, to bi me oneraspoložilo. Sviđali su mi se i jedno i drugo, onako zajedno. Nisam na njih gledala s ljubomorom, to nikako ne, nego s olakšanjem što i u stvarnom životu postoji ono što za mene znači savršen par. A taj je dojam pojačavalo to što je Luisa izgledala potpuno različito od Desvernea, po pitanju stila i odjeće. Pokraj muškarca koji je tako pazio na svoj stil odijevanja očekivali biste ženu jednakih značajki, klasičnu i elegantnu, iako ne nužno predvidljivu, koja najčešće nosi suknju i cipele s potpeticom, odjeću modne marke Céline, primjerice, s naušnicama i s narukvicama koje su velike, ali koje otkrivaju dobar ukus. Naprotiv, ona je kombinirala sportski stil sa stilom koji ne znam bih li nazvala odvažnim ili nehajnim, u svakom slučaju nimalo nakinđurenim. Iste visine kao i on, bila je tamnoputa, poluduge kestenjaste, jako tamne, gotovo crne kose, i tek neznatno našminkana. Kad bi nosila hlače — često traperice — najčešće je uz njih nosila klasičnu jaknu i čizme ili cipele s ravnom potpeticom; kad bi na sebi imala suknju, cipele bi joj bile srednje potpetice i bez nekih osobitosti, gotovo identične cipelama koje su nosile mnoge žene pedesetih godina, ili bi ljeti nosila tanke sandale koje bi otkrivale stopala koja su izgledala sitna i profinjena za njezinu visinu. Nikada nisam vidjela da je nosila nakit i njezine su torbe bile ogromne. Izgledala je jednako simpatično i veselo poput njega, iako njezin smijeh nije bio tako zvučan; ali jednako se prostodušno smijala i možda srdačnije, otkrivajući svoje blistave zube zbog kojih je izgledala pomalo djetinje — vjerojatno se tako neizbježno smijala od svoje četvrte godine — ili bi joj se obrazi zaokružili. Izgledali su kao da imaju običaj napraviti zajedničku stanku, prije no što bi otišli na svoja pojedinačna radna mjesta, nakon uobičajene jutarnje strke kakvu proživljavaju obitelji s malom djecom. Bilo je to vrijeme koje su odvajali samo za sebe, da se ne bi razdvojili jedno od drugoga usred gužve i elokventnog razgovora, pitala sam se o čemu razgovaraju ili što si pričaju — kako to da imaju toliko pričati jedno drugome, liježu li na počinak i ustaju ujutro zajedno i obavješćuju li jedno drugo o svojim razmišljanjima i poslovima — njihov bi razgovor do mene dolazio samo u fragmentima, ili u obliku pojedinačnih riječi. Jednom prigodom, čuo sam ga kako ju naziva „princezom“.

Ako bih trebala to nekako formulirati, priželjkivala sam za njih sve najbolje, kao likovima iz nekog romana ili iz nekog filma za koje se čovjek otpočetka opredjeljuje znajući da će im se nešto loše dogoditi, da će nešto krenuti u krivom smjeru, ili ne bi bilo romana ili filma. U stvarnom životu, međutim, nije moralo biti tako i ja sam očekivala da ću ih svakoga jutra zateći istima, a da se ni jednom nije moglo dogoditi da ih zateknem nedoraslima samima sebi, bez inspiracije, nestrpljivima, zato što bi im ponestalo razumijevanja jedno za drugo, s nekim izrazom međusobne ljutnje ili ravnodušnosti. Predstavljali su kratak i skroman prizor koji me mogao oraspoložiti prije ulaska u izdavačku kuću i hvatanja u koštac s megalomanskim šefom i njegovim dosadnim piscima. Kad bi Luisa i Desvern poneki dan izostali, nedostajali su mi i teže bih se hvatala u koštac sa svojim radnim danom. U određenoj mjeri osjećala sam se kao njihov dužnik, a da to nisam ni znala niti namjeravala, svakodnevno bi mi pomagali i omogućavali da razmišljam o njihovu životu koji mi je izgledao besprijekoran, i to u tolikoj mjeri da sam se veselila što se ne mogu razuvjeriti ni bilo što drugo provjeriti, a tako da ne mogu ni izići iz svoje prolazne začaranosti (moj je život bio prepun mrlja, i uvijek bih ih postajala svjesna tek idućega dana, dok bih proklinjala u autobusu što sam tako rano ustala, to mi je bilo ubojito). Ja bih im rado bila ponudila nešto slično, ali to nije bio slučaj. Oni me nisu trebali, niti su vjerojatno trebali bilo koga drugoga, ja sam bila gotovo nevidljiva, izbrisana iz njihove sreće. Tek dva puta, kad bi on otišao, i kad bi kao i uvijek poljubio Luisu u usta — ona nikada nije dočekivala taj poljubac u sjedećem položaju, nego bi ustala da ga poljubi — uputio bi mi diskretan naklon glavom, gotovo da bi se naklonio, nakon što bi izdužio vrat i dignuo šaku da se oprosti od konobara, kao da sam ja jedan od konobara, iako žena. Njegova žena, promatrački, uputila mi je sličan pokret kad sam otišla — uvijek nakon njega i prije nje — ista dva puta kad i njezin muž. Ali kad sam im ja poželjela uzvratiti još diskretnijim naklonom, ni on ni ona više me nisu gledali i nisu me vidjeli. Bili su tako brzi, ili tako oprezni.

 

Dok bi ih čovjek gledao, ne biste znali reći tko su ni čime se bave, iako se nesumnjivo radilo o dobrostojećim ljudima. Možda i ne prebogatima, ali u svakom slučaju dobroga imovnog stanja. Hoću reći da ne bi osobno vodili djecu u školu da su bili jako bogati, a ja sam bila sigurna da su se oni upravo vratili iz škole prije no što će se zaustaviti u kafiću, možda im djeca pohađaju školu Estilo, koja je tamo blizu, iako u tom kvartu postoji nekoliko škola, sve su to preuređene vile El Viso, ili mali hoteli, kako ih se nekada zvalo, i ja sam pohađala produženi boravak u jednoj od takvih ustanova, u Ulici Oquendo, koja se nalazi nedaleko; da su bili jako imućni, zacijelo ne bi doručkovali u tom lokalu gotovo svakoga dana, niti bi odlazili na svoja radna mjesta oko devet sati, on nešto prije nje, ona ubrzo za njim, kako su mi potvrdili konobari kad sam se malo raspitala o njima, a isto mi je rekla i jedna moja kolegica iz izdavačke kuće, s kojom ću ubrzo prokomentirati morbidan događaj i koja se potrudila raspitati o njima, bez obzira na to što ih je poznavala jednako kao i ja, pretpostavljam da zlonamjerni ljudi koji vole ogovarati uvijek pronalaze načina da provjere što žele, osobito ako je vijest loša, ili ako je riječ o kakvoj nesreći, iako sami od toga nemaju nikakve koristi.

Jednoga jutra koncem srpnja nisu se pojavili, što nije bilo ništa neuobičajeno, zna se dogoditi, pretpostavljala sam da su na putovanju ili da su previše zauzeti da bi si priuštili taj predah u kojemu su očito jako uživali. Zatim ja nisam bila tamo gotovo tjedan dana jer me je šef poslao na nekakav glupi sajam knjiga u inozemstvo ne bih li ga zastupala i izmotavala se u njegovo ime, više nego bilo što drugo. Ni nakon što sam se vratila, nisu se pojavili, i to me uznemirilo, više zbog mene same, nego zbog njih, jer sam odjednom izgubila svoju jutarnju inspiraciju. „Kako jednostavno čovjek može ispariti“, pomislila sam. „Dovoljno je da promijeni posao ili da se preseli pa da čovjek više nikada i ne čuje za njega niti da ga ikada više vidi u životu. Katkad mu samo mogu promijeniti radno vrijeme. Kako su krhke spone koje su samo vizualne.“ Stoga sam se zapitala ne bih li možda ipak trebala s njima razmijeniti pokoju riječ, nakon što sam ih toliko dugo vremena doživljavala kao sretan par. Nisam im željela dosađivati niti im kvariti zajedničke trenutke, niti im, posve je jasno, nametati svoje prijateljstvo izvan kafića, to uopće ne bi došlo u obzir; nego im tek pokazati osjećaj simpatije i poštovanja, želju da ih nastavim svakodnevno viđati te da ja budem ta koja bi se trebala osjećati obavezna da se oprosti od njih, ako jednog dana budem otišla iz izdavačke kuće i ako se više ne budem kretala u njihovu kvartu, te da i njima stvorim osjećaj odgovornosti da tako postupe ako oni budu ti koji će se preseliti ili ako budu promijenili svoje običaje, jednako tako kao što nam neki trgovac iz kvarta javlja da će zatvoriti ili prodati trgovinu, ili kao što svaki čovjek običava javiti svima kad se seli na neko drugo mjesto. Barem smo svjesni da više nećemo viđati ljude svakodnevno, iako smo ih uvijek vidjeli iz daljine ili zato što smo ih trebali i uopće im nismo gledali u lice. Da, tako svi ljudi čine.

Tako sam se naposljetku ipak morala raspitivati kod konobara. Uzvratili su mi da je par, ako su dobro shvatili, otputovao na godišnji odmor. Zazvučalo mi je više kao pretpostavka nego kao činjenica. Bilo je malo rano za godišnji, ali neki ljudi ne vole biti u Madridu u mjesecu srpnju, kad vladaju paklene vrućine, ili su si možda Luisa i Deverne ipak mogli priuštiti dva mjeseca izvan Madrida, izgledali su dovoljno bogati i slobodni (možda su njihove plaće ovisile o njima samima). Iako mi je bilo žao što do rujna neću moći uživati u svojoj maloj jutarnjoj kavi, umirilo me saznanje da nisu u potpunosti i zauvijek nestali s lica moje Zemlje.

Sjećam se da sam tih dana naletjela na jedan novinski naslov koji je donio vijest o smrti nekog madridskog službenika od uboda nožem te kako sam tek letimično preletjela preko teksta upravo zbog ilustracije koja je pratila tekst: objavili su fotografiju muškarca kako leži nasred ulice na pločniku, bez sakoa, kravate ili košulje, a možda je i bio u košulji, ne sjećam se sad više, u svakom slučaju bio je neuredan, dok su ga ljudi iz hitne pomoći pokušavali reanimirati, spasiti mu život, a on je ležao u lokvi krvi naokolo, a bijela mu je košulja bila sva zakrvavljena, ili mi se samo tako učinilo. Kamera ga je tako snimila da mu se nije dobro vidjelo lice, a ja sam ga i onako tek letimično pogledala, ne podnosim ovu trenutačnu novinarsku pošast koja čitatelja ili gledatelja ne štedi i najbrutalnijih prizora — ili možda neki bolesni ljudi naručuju takve slike; ali nitko ne prosi ono što mu već nije poznato, ili rečeno — kao da opis riječima nije dovoljan i bez ikakvog obzira prema ugroženom pojedincu, koji se više čak ne može ni boriti niti se obraniti od pogleda kojima se ne bi nikada svjesno izložio, kao što se nikada ne bi izložio drugima u svojem kućnom ogrtaču ili u pidžami, neprihvatljivoga imidža. A kako snimiti mrtvoga čovjeka ili čovjeka na samrti — ako ga se ipak snimi, to je kao da još nije do kraja ni umro ili preminuo, i tada ga treba pustiti da doista umre te da iziđe iz vremena bez neželjenih iliti javnih svjedoka — nisam spremna sudjelovati u tom običaju promatranja koji nam se nameće, nemam volje promatrati ono na što nas prisiljavaju ili ono na što nas gotovo obvezuju da gledamo, niti se znatiželjno ili užasnuto svrstati među stotine tisuća onih čije glave razmišljaju dok gledaju, sa svojevrsnom potisnutom fascinacijom i najvjerojatnije s olakšanjem: „Nisam ja nego onaj drugi, ovaj kojega sada gledam. Nisam ja jer mu vidim lice koje nije moje. Pročitala sam njegovo ime u novinama, i sretna sam što nisam ja u pitanju, ni u kojem slučaju to nisam ja, to nije moje ime. Drugome je kucnuo čas, što li je samo učinio, u kakve li se samo probleme ili dugove uvalio, ili kakve li su ga užasne predrasude spopale da su ga tako pokosili. Ja se ni u što ne upuštam, niti si stvaram neprijatelje, ustručavam se od toga. Ili imam problema i svojih slabosti, ali nisu me još uhvatili. Nasreću, drugi je u pitanju, ali nisam ja ta koja je umrla i o kojoj sada svi čitaju, dakle, sigurnija sam nego što sam jučer bila, jučerašnja me je tragedija zaobišla. Ovoga je jadnika, nažalost, snašla nesreća.“ Ni u kojem trenutku nije mi palo na pamet povezati tu vijest s ugodnim i nasmiješenim čovjekom kojega sam svaki dan gledala kako doručkuje, a koji je, zajedno sa svojom ženom, posjedovao beskrajnu ljupkost koja bi me oraspoložila.