Jojo Moyes: Tu sam pred tobom

Jojo Moyes: Tu sam pred tobom

S engleskog prevela Petra Mrduljaš

2007.

Kad on iziđe iz kupaonice, ona je već budna, oslonjena o jastuke, lista turističke brošure koje su mu stajale pokraj kreveta. Odjevena je u jednu od njegovih majica, a duga kosa raskuštrana je tako da automatski priziva sjećanja na prethodnu noć. Zastane, uživajući u bljesku sjećanja i brišući kosu ručnikom.

Ona podigne pogled s brošura i napući usne. Vjerojatno je malo prestara za to, ali hodaju toliko kratko da je to još uvijek dražesno.

– Zar se baš moramo verati na planine ili visjeti iznad provalija? Ovo nam je prvi pravi zajednički odmor, a ovdje nema ni jednog jedinog putovanja koje ne uključuje skokove s nečega ili – pravi se da se stresla – nošenje flisa. 

Baci brošure na krevet i protegne ruke boje karamela iznad glave. Glas joj je promukao, svjedočeći o probdjevenim satima.

– A što kažeš na luksuzne toplice na Baliju? Mogli bismo se izležavati na pijesku… sati maženja i paženja… duge, opuštajuće noći…

– Nisam ja za takav odmor. Ja moram nešto raditi.

– Kao, bacati se iz aviona?

– Ne gunđaj dok ne probaš.

Ona se namrgodi.

– Ako nemaš ništa protiv, mislim da ću ipak nastaviti gunđati.

Košulja mu je lagano vlažna na koži. Prođe si češljem kroz kosu i uključi mobitel pa se lecne ugledavši popis poruka koje su se odmah probile na malen zaslon.

– Čuj – kaže. – Moram ići. Posluži se doručkom.

Nagne se nad nju da je poljubi. Miriše toplo, namirisano i strašno seksi. Udiše miris iz dubine njezine kose i nakratko zaboravi o čemu je razmišljao kad mu ona ovije ruke oko vrata i privuče ga krevetu.

– Svejedno putujemo za vikend?

On se nevoljko ispetlja iz zagrljaja.

– Ovisi o tome kako će se razvijati ovaj sporazum. Zasada je sve još u zraku. Postoji mogućnost da ću morati biti u New Yorku. Ali u četvrtak bismo u svakom slučaju mogli izaći na neku finu večeru, ne? Ti biraš restoran.

Posegne za kožnatom motorističkom opremom koja visi s unutarnje strane vrata.

Ona zaškilji prema njemu.

– Večera. S gospodinom BlackBerryjem ili bez njega?

– Molim?

– Uz gospodina BlackBerryja osjećam se kao treći kotač. – Opet napući usne. – Imam dojam da ti uvijek netko treći odvlači pozornost.

– Utišat ću zvono.

– Wille Traynore! – prekori ga. – Valjda postoji vrijeme kada ga možeš isključiti?

– Sinoć sam ga isključio, zar ne?

– Tek pod prijetnjom smrću.

On se široko osmjehne.

– Tako to sada zovemo?

Navuče kožnate hlače. Napokon se uspije otresti maštarija o Lissi. Prebaci motorističku jaknu preko ruke i na odlasku joj dobaci poljubac.

Na BlackBerryju ga čekaju dvadeset dvije poruke od kojih je prva stigla iz New Yorka u 3 i 42 ujutro. Neki pravni problem. Spusti se dizalom u podzemnu garažu, pokušavajući se putem uputiti u to što se tijekom noći događalo.

– Jutro, gospodine Traynor.

Zaštitar istupi iz svoje kućice. Zatvorena je sa svih strana premda ga ondje dolje ne treba štititi od vremenskih uvjeta. Will se katkad pita što radi unutra u sitne sate, zureći u nadzorne kamere i blistave odbojnike automobila od 60 000 funta koji se nikada ne zaprljaju.

Navuče kožnatu jaknu.

– Kako je vani, Mike?

– Grozno. Lije kao iz kabla.

Will zastane.

– Stvarno? Nije za motor?

Mike odmahne glavom.

– Ne, gospodine. Ako nemate čamac za napuhavanje ili želju za smrću.

Will neko vrijeme zuri u motor pa svuče motorističku opremu. Što god Lissa mislila, on nije muškarac koji se izlaže nepotrebnim rizicima. Otključa gornji spremnik za prtljagu na motoru i spremi opremu unutra, zaključa ga i dobaci ključ Mikeu, koji ga vješto uhvati jednom rukom.

– Ubaciš mi to kroz vrata, može?

– Nema problema. Da vam zaustavim taksi?

- Ne. Nema potrebe da se obojica smočimo.

Mike pritisne tipku za otvaranje automatskih garažnih vrata, a Will iziđe, podigavši ruku u znak zahvale. Rano jutro oko njega mračno je i olujno, a promet u središtu Londona već je gust i usporen premda je tek prošlo pola sedam. Podigne ovratnik i krupnih koracima zaputi se prema križanju, odakle će najlakše zaustaviti taksi. Ulice su skliske od kiše, a sivo svjetlo održava se u zrcalnoj površini kolnika.

U sebi opsuje kad ugleda druge ljude u odijelima kako čekaju na rubu nogostupa. Kada je cijeli London počeo ustajati ovako rano? Svi su došli na istu ideju.

Dok se pita gdje mu je najbolje stati, zazvoni mu mobitel. Zove Rupert.

– Stižem. Lovim taksi. – Ugleda taksi s uključenim narančastim svjetlom kako prilazi drugom stranom ulice i počne grabiti prema njemu, nadajući se da ga nitko osim njega nije ugledao. Pokraj njega protutnji autobus, a za njim kamion čije kočnice zaškripe i zagluše ga tako da mu promaknu Rupertove riječi. – Ne čujem te, Rupe – vikne da nadglasa prometnu buku. – Morat ćeš ponoviti. – Nakratko zarobljen na prometnom otoku, dok promet oko njega teče poput bujice, vidi sjaj narančastoga svjetla i podiže slobodnu ruku, nadajući se da će ga vozač ugledati usprkos gustoj kiši.

– Moraš nazvati Jeffa u New York. Još je budan i čeka te. Pokušavali smo te sinoć dobiti.

– U čemu je problem?

– Pravna začkoljica. Zavlače nas na dvije odredbe iz glave… potpis… spisi… – glas mu nadjača auto u prolazu, čije gume šište na mokrome kolniku.

– Nisam te čuo. – Taksist ga je ugledao. Usporava, pri tom prskajući suprotni nogostup sitnim kapima. Will ugleda i drugog muškarca koji razočarano odustaje od lagna trka, shvativši da će ga Will preteći. Kriomice likuje. – Gle, reci Cally da mi ostavi sve papire na stolu – viče. – Stižem za deset minuta.

Pogleda lijevo i desno pa pogne glavu i pretrči posljednjih nekoliko koraka preko ulice prema taksiju, s riječju 'Blackfriars' već na vrhu jezika. Kiša mu se uvlači između ovratnika i košulje. Kad stigne u ured, bit će promočen do kože premda je hodao tek kratko. Možda će morati poslati tajnicu po novu košulju.

– Moramo srediti ispitivanje boniteta prije Martinova dolaska…

Will podigne pogled začuvši škripu i grubo drečanje trube. Ugleda pred sobom blistavu, bočnu stranu crnoga taksija, čiji vozač već spušta prozor, a na rubu vidnoga polja nešto što ne može posve razabrati, nešto što mu se primiče nevjerojatnom brzinom.

Okrenuvši se, u djeliću sekunde shvati da se tom nečemu našao na putu i da se neće stići izmaknuti. Ruka mu se rastvori od iznenađenja, puštajući da BlackBerry padne na tlo. Začuje povik, koji je možda njegov. Posljednje što vidi jest kožnata rukavica, lice pod kacigom i šok u muškarčevim očima koji zrcali šok u njegovima. Odjekne eksplozija i sve se razleti.

Nakon toga, nema više ničega.

2009.

Autobusnu postaju od doma dijeli 158 koraka, ali možeš ih razvući na 180 ako ti se ne žuri, kao kad si, na primjer, u visokim platformicama. Ili možda u cipelama iz dobrotvorne trgovine rabljenom robom, koje imaju leptiriće na prstima, ali ne stežu petu, što objašnjava zašto si ih dobila za bagatelu od 1.99 funte. Skrenula sam za ugao naše ulice (68 koraka) i ugledala našu kuću − peterosobnu kuću u dvojnom objektu, u nizu dvojnih objekata s četiri ili pet soba. Tatin auto bio je pred kućom, što je značilo da još nije otišao na posao.

Iza mene je sunce zalazilo za dvorac Stortfold, čija je tamna sjena klizila nizbrdo poput rastopljena voska koji me želi preteći. Dok sam bila mala, igrali smo se da su naše izdužene sjene revolveraši u dvoboju, a naša ulica O. K. Corral. Da je ovo drukčiji dan, mogla bih vam ispričati sve što mi se dogodilo na ovome putu: gdje me tata učio voziti bicikl bez pomoćnih kotača, gdje nam je gospođa Doherty s nakrivljenom vlasuljom znala peći slatka peciva s grožđicama, gdje je Treena s jedanaest godina gurnula ruku u živicu i uznemirila osinjak tako da smo vrišteći trčale sve do dvorca.

Thomasov tricikl ležao je na puteljku pa sam ga, zatvorivši za sobom dvorišna vrata, odvukla pod trijem i otvorila kućna vrata. Toplina me udarila silinom zračnog jastuka. Mama ne trpi hladnoću pa drži grijanje uključeno cijele godine. Tata vječno otvara prozore, žaleći se da će nas sve otjerati na prosjački štap. Kaže da su nam računi za grijanje veći od BDP-a manje afričke zemlje.

– Jesi li to ti, dušo?

– Aha.

Objesim jaknu o klin, gdje se gura s ostalima.

– Koja ti? Lou? Treena?

– Lou.

Provirila sam kroz vrata dnevne sobe. Tata je potrbuške ležao na sofi, ruke gurnute duboko pod jastuke, kao da su mu progutali cijeli ud. Moj petogodišnji nećak Thomas čučao je i pozorno ga motrio.

– Lego-kocke. – Tata se okrene prema meni, sav crven od napora. – Nemam pojma zašto izrađuju tako sitne komade. Jesi li vidjela negdje lijevu ruku Obi-Wana Kenobija?

– Bio je na DVD-plejeru. Mislim da je zamijenio ruke Obi-Wanu i Indiani Jonesu.

– E pa, Obi-Wan sada navodno nikako ne može imati bež ruke. Moramo pronaći crne.

– Ne bih se zabrinjavala na tvojem mjestu. Zar mu Darth Vader ne odsječe ruku negdje u drugom filmu? – Pokažem obraz kako bi ga Thomas poljubio. – Gdje je mama?

– Na katu. Vidi ti ovo! Novčić od dvije funte!

Podigla sam pogled i začula poznatu škripu daske za glačanje. Moja majka, Josie Clark, nikada nije sjedila. Bilo je to pitanje časti. Događalo se da stoji na ljestvama pred kućom bojeći prozore i povremeno zastajući da nam mahne dok smo mi ostali večerali meso iz pećnice.

– Hoćeš mi pomoći pronaći tu vražju ruku? Već me pola sata tjera da tražim, a ja se moram spremiti za posao.

– Radiš noćnu?

– Da. Sad je pola pet.

Bacim pogled na sat.

– Zapravo, pola četiri je.

Izvuče ruku iz jastuka i zaškilji na ručni sat.

– Što onda radiš doma tako rano?

Neodređeno sam odmahnula glavom, kao da sam pogrešno shvatila pitanje, i otišla u kuhinju.

Djed sjedi na svojoj stolici pred kuhinjskim prozorom i proučava križaljku sudoku. Patronažna sestra rekla nam je da je to dobro za koncentraciju i da će mu pomoći da se usredotoči nakon moždanih udara. Vjerujem da sam jedino ja primjećivala kako on samo upisuje u polja prvi broj koji mu padne na pamet.

– Bok, djede.

Podigao je pogled i nasmiješio se.

– Jesi za čaj?

Odmahnuo je glavom i napola otvorio usta.

– Hladno piće?

Kimnuo je.

Otvorila sam hladnjak.

– Nema soka od jabuke. – Sjetila sam se da je sok od jabuke preskup. – Može Ribena?

Odmahnuo je glavom.

– Voda?

Kimnuo je i, kad sam mu pružila čašu, promrmljao nešto što je mogla biti zahvala.

U prostoriju je ušla majka, noseći golemu košaru netom složena rublja.

– Je li ovo tvoje? – Pokazala je par čarapa.

– Mislim da su Treenine.

– I meni se učinilo. Čudna boja. Mislim da su završile u pranju s ljubičastom pidžamom tvojega tate. Rano si se vratila. Ideš nekamo?

– Ne. – Napunila sam čašu vodom iz slavine i popila je.

– Dolazi Patrick poslije? Zvao je danas. Mobitel ti je bio isključen?

– Mm.

– Rekao je da vam pokušava uplatiti godišnji odmor. Tvoj otac kaže da je vidio nešto na televiziji o tome. Koje ti se ono mjesto svidjelo? Ipso? Kalipso?

– Skiathos.

 –Pa da. Morate pažljivo provjeriti kakav je hotel. Pogledajte na internetu. On i tata gledali su nešto o tome u vijestima za vrijeme ručka. Navodno je pola povoljnih smještaja na gradilištu, što ne doznaš dok ne stigneš. Tatice, jesi li za šalicu čaja? Je li te Lou ponudila čajem? – Pristavila je čajnik i dobacila mi pogled. Možda je napokon primijetila da ništa ne govorim. – Jesi li dobro, mila? Strašno si blijeda.

Pružila je ruku i opipala mi čelo, kao da mi je puno manje od dvadeset šest godina.

– Mislim da ne idemo na odmor.

Majčina se ruka ukipila. Promotrila me istim onim rendgenskim pogledom kao kad sam bila mala.

– Ti i Pat imate problema?

– Mama, ja…

– Ne želim se miješati. Samo, jako ste dugo zajedno. Prirodno je da povremeno bude trzavica. Mislim, ja i tvoj otac smo…

– Izgubila sam posao.

Moj glas zasjekao je muk. Riječi su ostale visjeti u zraku, ostavljajući oprljen trag u malenoj sobi dugo nakon što je zvuk zamro.

– Što?

– Frank zatvara kafić. Sutra. – Pružila sam ruku s pomalo vlažnom omotnicom koju sam zatečeno stezala cijelim putem kući. Svih 180 koraka od autobusne postaje. – Dao mi je plaću za tri mjeseca.

Dan je započeo kao svaki drugi. Svi koje poznajem mrzili su ponedjeljke ujutro, ali meni nisu smetali. Rado sam dolazila rano u Prhko pecivo, palila golem električni grijač vode za čaj u kutu, unosila kašete s mlijekom i kruhom iz stražnjeg dvorišta i čavrljala s Frankom dok smo pripremali lokal za otvaranje.

Voljela sam zagušljivu toplinu kafića ispunjenu mirisom slanine, male zapuhe svježeg zraka kad bi se vrata otvorila i zatvorila, tih žamor razgovora i, kad nije bilo gostiju, Frankov radio u kutu koji si je muklo pjevušio u bradu. Nije to bio šminkerski lokal − zidove su krasile fotografije dvorca na brdu, stolovi su još bili prekriveni linoleumom, a jelovnik se nije promijenio otkako sam počela ondje raditi, osim nekoliko izmjena u izboru čokoladica i dodatku kakao-šnita i čokoladnih mafina pladnju glaziranih peciva.

Ali najviše sam voljela goste. Sviđali su mi se Kev i Angelo, vodoinstalateri, koji su dolazili gotovo svakoga jutra i zezali Franka čije meso poslužuje. Sviđala mi se Gospođa Maslačak, tako zvana zbog čupa kuštrave bijele kose, koja bi od ponedjeljka do četvrtka dolazila pojesti jedno jaje i krumpiriće, besplatno pročitati novine i popiti dvije šalice čaja. Uvijek bih se potrudila pročavrljati s njom. Slutila sam da joj je to jedini razgovor u danu.

Sviđali su mi se turisti, koji su zastajali na usponu do dvorca ili silasku, bučni školarci, koji su svraćali nakon škole, stalni gosti iz ureda preko puta i Nina i Cherie, frizerke, koje su znale koliko kalorija sadrži svaka stavka na jelovniku Prhkog peciva. Nisu mi smetali čak ni neugodni gosti, kao što je riđokosa žena koja je vodila trgovinu igračkama i bar jednom tjedno tvrdila da joj je pogrešno uzvraćen novac.

Gledala sam kako veze započinju i završavaju za tim stolovima, djecu kako prelaze iz ruke u ruku rastavljenih roditelja, olakšanje obojeno grizodušjem u onih roditelja kojima se nije kuhalo i pritajeno zadovoljstvo umirovljenika što su dočekali topli doručak. Kroz lokal su prolazili svakovrsni ljudi i svi bi sa mnom izmijenili pokoju riječ, dobacujući šale ili komentare preko šalice kipućeg čaja. Tata je uvijek govorio da nikad ne zna što će mi sljedeće izletjeti iz usta, ali u kafiću to nije predstavljalo problem.

Franku sam se sviđala. Bio je prirodno šutljiv pa je govorio da lokalu pridajem živost. Bilo je to slično kao da sam šankerica, ali bez gnjavaže s pijancima.

A onda je tog poslijepodneva, kad je završila gužva u vrijeme ručka i lokal nakratko ostao prazan, Frank izašao iza kuhala, brišući ruke o pregaču i okrenuo mali natpis „Zatvoreno“ prema ulici.

– Čuj, Frank, već sam ti rekla. Dodatne usluge nisu mi uključene u osnovnu plaću.

Frank je, kako bi se tata izrazio, tetka do jaja. Podigla sam pogled.

Frank se nije smiješio.

– Ajoj. Opet nisam napunila soljenke, je li?

Uvrtao je kuhinjsku krpu objema rukama i nikada ga nisam vidjela obuzeta takvom nelagodom. Na trenutak sam se zapitala je li se tko požalio na mene, a onda mi je mahnuo da dođem sjesti.

– Žao mi je, Louisa – rekao je priopćivši mi novost. – Ali vraćam se u Australiju. Tati nije najbolje, a čini se da će dvorac otvoriti vlastiti bistro. Jasno je kamo to vodi.

Mislim da sam sjedila pred njim doslovno otvorenih usta. A onda mi je Frank pružio omotnicu i odgovorio mi na sljedeće pitanje prije negoli mi je uopće prešlo preko usana:

– Znam da nikada nismo imali službeni ugovor, ali želim te zbrinuti. Unutra ti je plaća za tri mjeseca. Zatvaramo sutra.

NASTAVAK ROMANA POTRŽITE U SVIM KNJIŽARAMA ILI NA WEBU http://www.profil-mozaik.hr