Kathleen MacMahon: OVAKO PRIČA ZAVRŠAVA

Kathleen MacMahon

OVAKO PRIČA ZAVRŠAVA

S engleskog preveo Saša Stančin

1. poglavlje

Bilo je to jednoga vlažnog jutra, u ponedjeljak, kad je Bruno Boylan napokon stupio na tlo zemlje svojih predaka.

Putovao je povratnom kartom koju je za četiristo dolara kupio nekoliko dana prije i to tako da nije morao izlaziti iz kuće. Trebalo je samo nekoliko klikova mišem i broj kreditne kartice od šesnaest znamenki. Nije dobio kartu, samo ispis koji su mu poslali elektroničkom poštom, zajedno s čarobnom šifrom. Nije bilo kašnjenja, presjedanja, nepovoljnih vremenskih uvjeta tijekom leta preko oceana. Ostao je budan kad su prolazila kolica s pićem i dijelio se obrok pa je onda malo čitao knjigu koju je ponio. Potom je popio tabletu Xanaxa i tako jednim potezom skratio vrijeme leta za nekoliko sati. Nije nosio puno prtljage. Samo mali ruksak i platnenu torbu, koje je ugurao u pretinac iznad sjedala. Ama baš ništa nije ukazivalo da bi se tu radilo o putovanju epskih razmjera.

Probudio ga je najavni ton razglasa. Kad je otvorio oči, ustanovio je kako se nalazi u krajnje nereprezentativnom položaju, leži sklupčan uza zid aviona lica stisnuta na spušteni kapak prozora. Uspravio se i sjeo pa spustio glavu na naslon sjedala. Opet je sklopio oči i sjedio nepomično, čekajući da se putnicima iz razglasa obrati ljudski glas.

Postao je svjestan kako mu je užasno neudobno. Boljela su ga leđa, koljena je bio tako čvrsto presavio da su prasnula kad ih je pokušao ispraviti. Od dugog sjedenja boljela ga je stražnjica. Trebao je na zahod. Oko njega su razbacani ležali otpaci kakvi ostanu iza putnika u avionu. Tanka deka na koljenima, slušalice sa zapetljanim kabelom u krilu. Knjiga koju je čitao sad se nalazila negdje pod njim, ali kako je sav utrnuo, uopće nije mogao osjetiti gdje ga žulja. Cipele su mu bile pod sjedalom. Uskoro će ih ipak morati potražiti i opet se obuti. Priuštio si je još jedan časak uživanja u luksuzu, izuven, dodirujući čarapama tepih zrakoplova.  

Novi najavni ton razglasa, a onda je putničku kabinu ispunio pilotov glas.

Bruno je mogao čuti samo isprekidane rečenice, no praznine je znao popuniti i sam jer je pretpostavio što im pilot govori. Uskoro će sletjeti. Nešto o vremenu u Dublinu, što nije uspio uhvatiti. Gurnuo je gore poklopac prozora i ugledao guste bijele oblake. Vidio je samo krilo zrakoplova, nepomično.

Okrenuo se malom plavom ekranu na naslonu sjedala pred njim. Animirana karta, koja je prikazivala samo obris istočne američke obale, golemo prostranstvo Atlantskog oceana, pa obrise Irske i Engleske u kutu desno gore. Dugački luk ocrtavao je putanju leta, točkasta crta završavala je u virtualnom avionu. A taj je model sad bio gotovo nad Irskom. Bio je tako nerealno velik da se činilo kako će uskoro prekriti cijelu zemlju.

Prebacio je misli u višu brzinu. Osjetio je neočekivani trenutak panike, mučan osjećaj da se trebao pripremiti za dolazak. A nije bio spreman. Nije smio zaspati, trebao je ostati budan cijelim putem. Trebao je prisustvovati svom putovanju. Sjetio se što su mu jednom rekli: Indijanci kad negdje stignu avionom ostanu sjediti na aerodromu jer vole dati priliku duhu da uhvati korak s tijelom. Odjednom mu se to učinilo posve logičnim. Tijelo i duh nisu mu bili u skladu pa mu je trebalo vremena da uhvati korak.

Slika na ekranu se izmijenila. Sad se vidjela gomila statističkih podataka. Vrijeme do slijetanja, 0:23 minute.

To vrijeme mora iskoristiti. Mora srediti misli.

Tri tjedna su prošla otkako je ostao bez posla, tri tjedna koja su mu se činila poput tri godine. Ili tri dana, tri sata. Nije baš imalo smisla, njemu se činilo kako je od tada prošao cijeli vijek, a opet je sve bilo tako svježe, još ga je peklo.

Bilo je mjesec dana do izbora. Iščekivanje je bilo neizdrživo. Čovjek je morao sam sebe uvjeriti da vrijeme teče kao i uvijek, da sve to samo što nije svršilo pa će se znati ishod.

I evo ga tu, visi u zraku između te dvije točke, 0:21 minutu do dolaska na cilj. Zamislio se kao čovječuljka na toj animiranoj karti, grubu licitarsku figuricu. Pratio je putovanje dugim lukom preko oceana. Upravo je prstom pratio putanju kad se iznenada, bez upozorenja, ekran zacrnio.

Razglas je opet oživio, u kabini su se upalila svjetla. Uključila su se svjetla za pojas i stjuardese su krenule zrakoplovom dijeleći useljeničke kartone. Bruno je pažljivo ispunio svoj karton kemijskom olovkom koju je dobio, iznenadno jarko svjetlo tjeralo ga je da neprestano trepće. Kad je bio gotov, ustanovio je da nema kamo odložiti karton. Ubacio ga je pod omotnicu knjige i držao je zaklopljenu u krilu.

Zrakoplov se počeo lagano spuštati kroz oblake, a Bruno se zgrbio uz prozor i pun nade gledao van, gdje se nije vidjelo ništa. Uspio je jedino nazrijeti kišu koja se slijevala s vanjske strane i prostrano sivo krilo aviona koje se probijalo kroz gusti, bijeli zrak. Nikako nije mogao razabrati koliko su blizu tla.

Iznenada se kroz prozor ukazalo zelenilo, mokra trava promicala je bjesomučnom brzinom, vidio je prugasti, crveno-bijeli čunjasti vjetrokaz i nisku, sivu zgradu pa začuo grozan zvuk dok su kotači nakratko udarili o tlo i odskočili u zrak. Nimalo uredno slijetanje, tijelo zrakoplova žestoko se zanjihalo prvo lijevo pa desno, prije nego što se uspjelo stabilizirati kad su uhvatile kočnice. Bruno se s obje ruke morao držati za naslon sjedala pred sobom da ne ispadne sa svog mjesta.

Dok je zrakoplov rulao prema zgradi terminala, osjetio je vrtoglavo uzbuđenje. Nakon svih ovih godina, napokon mu je uspjelo. Trideset godina od obećanja koje je dao uz samrtnu postelju, koje ga od tada nije prestajalo proganjati. I eto, sad ga je ispunio. Na časak mu se učinilo kako mirno može ostati u avionu i vratiti se natrag. Dok se nije sjetio da se nema čemu vratiti.

Kralježnica mu je zadrhtala kad se nagnuo da dosegne cipele na podu. Ugurao je slušalice u torbicu prednjeg naslona. Otkopčao pojas. Sjedio je, osjetio poriv da što prije opere zube.

Zrakoplov se zaustavio uz trzaj, pa se začuo bučan uzdah kad su se otvorila vrata. Ljudi su odmah poskakali i stali vaditi stvari iz pretinaca. Na trenutak bi zastali čekajući naredbu da krenu pa se vukli prolazom pognutih glava poput zatvorenika vezanih lancima u koloni. Bruno se prebacio do sjedala uz prolaz, uspravio se i protegnuo da dohvati svoju torbu. Onda se i sam u koloni uputio prema vratima. Klimnuo je glavom stjuardesi i iskoračio u plastični tunel kojim je zrakoplov spojen sa zgradom terminala. Krenuo je za drugim putnicima blagim usponom prolaza. Bilo je neke čudne utjehe u toj urednoj procesiji, kao da je na hodočašću.

Dok je prolazio kroz kutni spoj tunela, zaljuljalo mu se tlo pod nogama, kao da je na splavi. Od toga mu se zatresao trbuh. Sam se sebi učinio lakim poput balona. Skinuo je torbu s ramena i pustio da mu visi iz ruke, kao balast. Da nema torbe, pomislio je, mogao bi poletjeti u zrak.

Zrakoplovi slijeću preko Howtha.

Vedrim danima iz aviona se može vidjeti Dublinski zaljev. Luka Dun Laoghaire s lijeve je strane, Portmarnock s desne. Golemi prazan prostor pješčanog žala Sandymount između njih.

Sa žala se mogu promatrati avioni kako pristižu, bez prestanka dolaze tiho preko neba. Doimaju se kao da su daleko na pučini pa se primiču preko blage strmine Howth Heada i klize njenom južnom stranom. Onda bešumno nestanu dolje prema gradu.

Zrakoplovi su do te mjere sastavni dio krajolika da ih Addie rijetko uopće i primjećuje. A tako je i s dimom iz dimnjaka kod Poolbega, isto s trajektima koji se preko obzorja vuku prema Dun Laoghaireu. I oblacima, morskim pticama pa i samim morem. Addie ništa od toga ne primjećuje. Tako je zaokupljena vlastitim mislima da ništa drugo više ne primjećuje.

Na žalu je rođena, više-manje.

Bilo joj je pet dana kad su je donijeli kući. Majčine ruke iznijele su je iz auta, sićušan zamotuljak umotan u grimiznu deku od angorske vune, koja joj je prekrila čelo i uši. Majka se popela stepenicama do ulaznih vrata, zastavši na njihovu kraju kako bi se osvrnula prema moru.

Otac je već pridržavao vrata, zakoračio je u hodnik i pozivao majku da ga slijedi. Hajde, ženo, za boga miloga, rekao je. Smrznut ćeš se do kostiju vani.

Ali majka je još časkom zastala na stepenicama s Addie u naručju, gutajući hladni morski zrak. Nakon ljepljive vrućine u bolnici bio joj je kao mana s neba, nije ga se mogla nasititi. Jedino što tada nije shvaćala kako i njena tek rođena kćerkica isto tako udiše taj slani zrak, uvlači ga u svoja mala, spužvasta pluća. Malo joj je sigurno ušlo i u dušu.

Tako se Addie sada osjeća, kao da je taj žal dio nje same. Posebno mjesto kojem utječe, što je vjerojatno sprečava da ne poludi.

U ovo doba dana na žalu nema nikoga, ujutro su tu samo ona i njen psić. Oseka je i oblaci su nisko nad pijeskom, skoro da ih možeš osjetiti kako ti pritišću glavu. Po prognozi bi trebalo kišiti, ali kiši još ni traga ni glasa.

Addie ide ravno prema vodi. Već je prešla gotovo kilometar, a more i dalje nije ništa bliže, oseka je stvarno velika. Sve učestalije pojavljuju se lokve, pa ne ide dalje. Ne želi se smočiti. Dolaze hladni dani i trebala bi hodati u čizmama. Ali ona više voli tenisice. Jer kroz njih osjeća grudice pijeska. To joj daje osjećaj da stoji čvrsto na tlu, s tim tvrdim pijeskom pod nogama.

Cijeli život činilo joj se kao je svuda prati crni oblak. A u posljednje vrijeme kao da joj je već stalno nad glavom. Dok je žalo jedino mjesto gdje joj se čini kako mu može pobjeći, ostaviti ga za sobom.

Tu na žalu može razgovarati sama sa sobom. Može pjevati uz svoj iPod i nitko je neće čuti. Ako želi, može i vrisnuti, što ponekad i čini. Vrisne, a onda se nasmije sama sebi zato što je vrisnula. Tu na žalu može razmišljati o svemu što se dogodilo, može događaje do mile volje premetati po glavi. Može dati oduška suzama samosažaljenja. Osjeća grižnju savjesti što plače pred psom, ali joj je poslije puno bolje, gotovo da se osjeća zadovoljnom.

Pas kopa po pijesku tražeći nešto čega nema. Kujica prednjim šapama prekopava vlažni pijesak i baca ga unatrag kroz stražnje noge. Iza nje je već nastala oveća hrpica i donji joj je dio trbuha prljav, ali to kao da joj nimalo ne smeta. Addie stoji i gleda psa koji se sav predao tom besmislenom zadatku. Pusti je na miru, neka je, pomisli, vidi je kako je sretna.

Addie zabaci glavu pa pogleda u nebo. Proučava ga, kao da nešto traži. Padne joj na pamet da bi rado putovala u svemir, pa odozgo promatrala svijet. Ako bi ga mogla vidjeti izvana, možda bi bolje sagledala svoju situaciju.

Okrene se prema obali. Čak i s ove udaljenost može razabrati kuću. Svijetlo siva, u nizu prljavih pastela. Tri velika prozora koja gledaju prema moru, dva na katu, jedan u prizemlju.

On sad vjerojatno sjedi za onim u prizemlju. Odavde ga ne može vidjeti, ali zna da je tamo. Zna i da on može vidjeti nju, da je brižno prati pogledom. Zbog toga joj se ne vraća kući.

Prelazi preko izbornika na iPodu koji je izvadila iz džepa. Treba joj nekoliko trenutaka da nađe ono što traži. Izabere pjesmu pa zakoči uređaj da se izbornik ne pomakne kad bude vraćala player u džep. Potom zabaci ramena, podigne glavu prema vjetru i čeka da počne.

Glazbeni komad za sopran, što ona nikako nije. Ali je to ne sprečava da se pridruži izvedbi. Pjeva iz srca, zamišljajući kako je u punoj harmoniji s glazbom u slušalicama.

I know that my redeemer liveth . . .

Ne zna sve riječi, ali nema veze, toliko joj godi pjevanje. Dijelovi koje zna često se ponavljaju.

I know that my redeemer liveth . . .

Pjeva zabačene glave, zatvorenih očiju.

Nema nikoga tko bi je mogao čuti, a i da ima, bilo bi joj svejedno. Kujica se na pjevanje uopće ne obazire. Navikla je.

Addie korača natrag prema obali, a kujica joj se mota oko nogu. Za njom ostaje crno, srdito nebo, kiša može svaki čas. Crtu obzorja prekinuo je nezgrapan teretni brod. Ne miče se, tek onemogućava pogled. Iz dimnjaka mu se i dalje izvija dim, oblak dima ocrtava se na crnom nebu. Signalna svjetla zrakoplova bljeskaju.

A tamo iza Howth Heada, iz oblaka se spušta još jedan avion, slijeće lagano prema dublinskoj zračnoj luci.

Kad je došao do granične kontrole, Bruno se odjednom osjetio prestarim za ovo u što se upustio.

Odavno nije nikamo putovao, pa je zaboravio koliko je putovanje fizički zahtjevno. Noge ga jedva drže, grlo mu je suho, a crijeva krule.

„Razlog putovanja?“

„Izbjeglica, iz političkih razloga“, rekao je Bruno u trenutku ludila.

Lik ga je pogledao izvijenih obrva. Pa nije valjda da ih tako mlade primaju u policiju, nije mu moglo biti više od dvanaest. Imao je jarko crvenu kosu, boje mrkve. Dakle, nije to tek stereotip.

Bruno je došao pameti.

„Šalim se“, dodao je. Pokušao je ispasti koliko toliko šarmantan dok se zavjerenički naginjao prema kabini. Odjednom je postao svjestan reda koji je iza sebe stvorio.

„Malo sam se dramatičnije izrazio“, objasnio je. „Došao sam na odmor. Koji će potrajat dok ne prođu izbori. Vidite, petog studenog.“

Pokazao je ispis svoje karte, no lik se nije ni potrudio pogledati. Proučavao je Brunino lice.

„Ajde“, rekao je.

Podigao je žig i spustio ga blagim udarcem na list putovnice. Zatvorio je putovnicu i pružio je Bruni. Polako, kao da mu se nikamo ne žuri.

„Znate što“, dodao je. „Ako su ovi još na vlasti nakon izbora, javite mi se, pa ćemo vam bez problema dati azil.“

Bruno nije bio siguran je li to dobro čuo.

„Bez uvrede“, dodao je mladi policajac, jer se iznenada zabrinuo da nije pretjerao.

„Ma nema problema.“

Bruno je pak pao u iskušenje da još nešto kaže, ali se suzdržao. Gurnuo je putovnicu u džep jakne, podigao priručnu torbu i pomaknuo se.

Dok je čekao prtljagu kod pokretne vrpce, osmijeh mu se i dalje nije skidao s lica. Ma vidi ti to. Ako se doma našališ s policajcem iz odjela za useljeništvo, odmah vade gumene rukavice.

No, to ga je navelo na razmišljanje. Kad je ugledao putnu torbu kako puzi prema njemu, već se sam sa sobom dogovorio.

Ako pobijede republikanci, ne vraćam se.

*

Kiša je počela baš kad je okretala ključ u vratima suterena. Pljusak, iznenadan, jak. Utrčala je unutra i zalupila vrata za sobom. Kujica se uvukla u zadnji čas.

„Lola, još par sekundi i pokisle bismo do kože!“

U posljednje je vrijeme sve više razgovarala sa psom. Ponekad bi se uhvatila kako s Lolom vodi cijeli razgovor. Što ne može slutiti na dobro.

Lola se nadvila nad praznu zdjelice za vodu, stajala nad njom u iščekivanju mašući repom. Addie je uzela zdjelicu i napunila je vodom iz slavine pa je Lola počela bučno piti ispraznivši cijelu posudu u nekoliko sekundi.

Onda je Addie nalila vodu u električni čajnik i uključila ga pa se naslonila na pult dok voda ne uzavri.

Bacila je pogled na zidni sat i vidjela da još nema ni deset. Pred njom je stajao cijeli dan, cijelo jutro pa onda još cijelo poslijepodne, da ne spominje cijelu večer. Odjednom to više nije mogla podnijeti, nije imala pojma kako će sve to izdržati.

Dok je stajala naslonjena na kuhinjski pult, pojavio se tračak optimizma. Uhvatila se za mogućnost da ode posjetiti Dellu, mogla bi joj poslati SMS i predložiti da se nađu na kavi. Neku vedru poruku, da ne zvuči molećivo. Ali se onda sjetila da je danas dan kad Della ide u knjižnicu, prijavila se da pomaže u školskoj knjižnici. Neće moći na kavu. Addie osjeti kako joj se steže grlo kao da će zaplakati. Opet je zinuo ponor očajanja.

Dođe li vam kad da si nešto učinite? To je bilo jedino što je zanimalo ženu iz psihološke pomoći. Htjela se zaštititi od odgovornosti, bojala se da se Addie ne ubije, a nju onda pozovu na odgovornost. Stalno ju je to zapitkivala, dođe li vam da si nešto učinite i Addie je odgovarala niječno, iako se radilo o prijesnoj laži.

Koliko joj puta na dan to padne na pamet? Češće nego dvaput, rjeđe nego pet puta, koliko je prsta na ruci. Padne joj na pamet, pa razmišlja što je u tome sprečava. Lola, na primjer. Otac. Della i djevojčice. Mogućnost da stvari okrenu nabolje.

Bljesne joj to glavom pa onda opet nestane. Zna da to ne dolazi u obzir. Naprosto se hvata za kvaku vrata za koja već zna kako stoje zaključana.

Lola sjedi pred njom na podu, elegantno je podignula glavu, netremice promatra Addie svojim tragičnim pogledom španijela.

„Nemoj“, moli je Addie, a glas joj pukne. „Samo ćeš me rasplakati. Nemoj me rasplakati.“

Spusti se na koljena pa nježno zagrli malenog, mokrog psića, stisne glavu životinji na leđa. Zatvori oči pa se osloni na kujicu. Lola je od toga zateturala pa se ispravila da može podnijeti težinu gospodaričina tijela. Rezak miris vlažnog pijeska, slanih školjki i stvorenja koja u njima žive. Addie se morala odmaknuti. Ustala je, baš u trenutku kad je čajnik zakuhao i isključio se.

Sitna pobjeda, povratila je ravnotežu. Skuhala si je kavu i zagrijala malo mlijeka u mikrovalnoj. Ostavila je upravo toliko toplog mlijeka za još jednu šalicu, toliko si je planirala dopustiti. Odnijela je šalicu do stola pa sjela. Pijuckala je vrelu kavu punu mlijeka, gledala kroz vrata na terasu kako kiša pada po dvorišnom vrtu. Usredotočila se samo na kavu i kišu, nastojala ne misliti ni na što drugo.

Baš se spremala ustati i natočiti si još jednu šalicu kad je začula udarce po stropu. Jedan, dva, tri kratka udarca, signal da mu nešto treba.

Natjerala se da ostane sjediti cijelu minutu, prije nego je otišla gore do njega.

Ispred aerodromske zgrade bio je red za taksi. Skupine ljudi u ljetnoj odjeći, preplanule od sunca, gurale su kolica natovarena velikim koferima. Pušili su gotovo svi. Bruno se osjetio užasno sam, kao da tu nimalo ne pripada.

Kad se našao na čelu reda, redar ga je pozvao.

„Koliko?“

„Samo ja“, odgovorio je Bruno kao da se ispričava.

Otvorio je vrata taksija, ubacio torbe pa sjeo za njima. Zavalio se na sjedalu, s osjećajem olakšanja što je putovanje bilo pri kraju. Časak poslije shvatio je da se taksist okrenuo prema njemu. Gledao ga je, iščekujući.

Nešto mu je govorio, ali ga Burno nije razumio. Teško je razabirao naglasak.

„Oprostite?“

„Rekao sam da nisam vidovit. Morat ćete mi reći kamo idemo.“

„A, to“, veselo će Bruno. „Sandymount. Možemo li do Sandymounta?“

Nagnuo se u razmak među sjedalima.

„Znate li kakav hotel ili privatni smještaj u Sandymountu?“ upitao je. „Negdje bih odsjeo.“

Vozač ga pogleda u retrovizoru.

„Bilo gdje u Sandymountu?“

„Ima li tamo plaža? Možda ima nešto blizu plaže?“

Vozač ga je i dalje promatrao. „Ajde“, rekao je. Nije baš zvučao kao da je zadovoljan odgovorom.

„Imam tamo rodbinu“, dodao je Bruno. Ali taksist nije pokazivao zanimanje.

Sandymount. To je sve čega se sestra sjećala. Napisala mu je toponim na komadiću papira, a on ga je prepisao na poleđinu omotnice vodiča. „Živjeli su baš na plaži“, ispričala mu je sestra. Ali više od toga nije se mogla prisjetiti. Nije bilo nikakve garancije da i dalje tamo žive.

Potražit će ih u telefonskom imeniku, čim stigne. A ako ih nema u imeniku, može se raspitati. Netko će ih već poznavati. Čak i ako su se preselili, možda će mu dati adresu, možda će netko znati kako da dođe do njih. Dok je taksi jurio kroz grad, Bruno je u glavi vrtio razne scenarije. Išao je redom i smišljao što će u kojem slučaju učiniti. Jedino što nije pretpostavio jest mogućnost da ga neće htjeti vidjeti. To mu uopće nije palo na pamet. 

Taksi je zavio oko malog pješačkog otoka. Onda su se vozili preko širokog, ružnog mosta. Bruni zdesna, rijeka je vijugala cijelim gradom. Niske, sive zgrade nanizale su se na obje obale mirne, sive vode. Kad se okrenuo ulijevo, ugledao je lađe. Brodove za kružna putovanja i teretne brodove naslonjene na mol, male jahte nesigurno ukotvljene po sredini rijeke. Iza njih, pomislio je, mora biti more.

Taksi se zaustavio u redu za mostarinu. Nastala je tišina pa je shvatio da se čuje radio. Uživao je u naglasku spikerice koja je čitala vijesti. Nagnuo se naprijed da uživa u njenu glasu. Bruni je to bio glas iz prošlosti.

„Najnovije ankete pokazuju kako demokratski kandidat Barack Obama povećava prednost pred republikancem Johnom McCainom u najvažnijim izbornim jedinicama. U državi Ohio, čiji su birači na posljednjih jedanaest izbora odlučili pobjednika, senator Obama ima tri postotna boda prednosti pred senatorom McCainom. Predsjednički kandidati večeras će odmjeriti snage u drugoj po redu televizijskoj debati.“

Bruno se osmjehnuo.

Pazi da nećeš pobjeći od toga.

Naravno, kad se pogleda unatrag, to je tako očigledno. Teško je i zamisliti da je moglo ispasti drugačije.

Kad ga sad vidiš kako sjedi za stolom u Ovalnom uredu, a dugu je ruku savio ispred sebe radi sad već slavnog, ljevorukog potpisa. Kad vidiš tu vitku konturu kako izlazi iz unutrašnjosti zrakoplova Air Force One, dlanova podignutih prema kamerama, a do njega je ljupka supruga, izgleda kao da mu je tu i mjesto. Teško je zamisliti nekoga drugog.

Kad upališ vijesti i po stoti put čuješ kako su cijene nekretnina u slobodnom padu. Kad ih čuješ kako predviđaju da će recesija biti dublja nego što se očekivalo, da će više koštati, nije da si baš iznenađen. Jer se sad čini posve jasnim da je uvijek i moralo na to izaći. Čini se da su stvari došle na svoje mjesto.

Ali se moraš sjetiti kako prije, prije nitko nije imao pojma kako će sve to svršiti.