Anita Amirrezvani JEDNAKA SUNCU odlomci



1.       odlomak: (Pari i Džavaher)

Pari je odlučila posjetiti ujaka i zamoliti ga da joj pomogne spasiti preostale prinčeve. Kao čuvar pečata, sad je bio na jednome od najviših položaja u zemlji.
“Više ne možemo misliti na sebe ili razbijati glavu o tome što se priliči”, rekla je Pari strogo. Nisam shvaćao na što misli sve dok nije zavukla ruku u obližnju škrinju i pružila mi žensku odjeću: crn čador i veo za lice.
“Čim iziđemo iz palače, moraš skinuti turban i pokriti se ovim.”
“Iziđemo iz palače?”
“Idemo potajno do Šamhalove kuće. Ako se prerušimo, neće morati priznati da nas je vidio.”
“Ali to je zabranjeno!
“Džavaheru, nemamo izbora.”
Ako nas uhvate, ja ću biti kažnjen što sam joj dopustio da iziđe. Riskirao sam ne samo posao nego možda čak i glavu. Ali Pari je imala pravo: kakve koristi od naših života ako Ismail pobije svu svoju braću, a možda i sestre?
“Kraljevno, kako mislite izići?”
“Slijedi me.”
Tako smo se brzo kretali kroz haremske vrtove da se činilo da joj se zrak miče s puta. Slijedio sam je do udaljenoga kuta dvorišta okružena glatkim zidovima, previsokim da bi se itko mogao popeti preko njih. Na moje veliko iznenađenje, nestala je u gustu grmlju. Iza njega ležao je stari paviljon u kojemu su se nekoć možda održavali piknici, ali sad je bio u raspadu i obrastao korovom. Pari je zakoračila u prostoriju u paviljonu popločenu žutim i zelenim pločama; neke su od njih bile okrhnute. Sagnuvši se, odmaknula je veliku, tešku ploču sa sredine poda, dašćući od napora. Široki je otvor vodio u skriven prolaz.
Ajab![1]” rekoh. Znači tako su ona i Marjam uspjele otići do Roma. Ništa u vezi s njom nije bilo predvidljivo.
Sišli smo u vlažan prolaz, a ja sam opet navukao ploču na otvor. Nastavili smo kroz mrak sve do visokih drvenih vrata, koja je Pari otključala ključem veličine moje šake.
“Nemam svjetiljku”, rekla je, “ali dobro poznajem put. Drži se za rub moje marame da se ne izgubiš.”
Zaključala je vrata za nama. Tunel je bio hladan i tih kao grob.
“Nikad ne smiješ reći ni riječi o ovome”, rekla je.
“Obećavam”, odgovorio sam, ushićen što mi je vjerovala dovoljno da mi oda svoj tajni izlaz.
Dugo smo hodali do sljedećih vrata. I njih je otključala, a zatim smo ušli u drugi prolaz, zakoračili na odmorište i nastavili po zemljanome podu sve dok nismo izišli u drugu oronulu zgradu u malome gaju u jednome od rijetko posjećenih parkova blizu Promenade kraljevskih pastuha.
Navukao sam čador i stavio veo, držeći ga ispod brade. Kroz rijetko tkanje vela vidjelo se van, ali osjećao sam se kao da sam slijep. Trudio sam se oponašati Parin graciozni hod.
“Hodaš kao muškarac”, prigovorila mi je. “Hodaj sitnim koracima, ne tako dugačkim. Kreći se kao sjena oblaka.”
Stisnuo sam noge i pokušao hodati onako kako sam vidio da žene rade. Brzo smo hodali niz pokrajnju uličicu u četvrti gdje je živio Šamhal. Muškarci su nam se cerili i dobacivali proste prijedloge od kojih sam se osjećao neobično prljavo. Je li tako biti žena, uvijek na milost i nemilost pogledima i jezicima? Nedostajala mi je uobičajena ugodna anonimnost.

2.       odlomak (Pari i ujak)
“Šamhale! Što je postalo od tebe?”
“Preživljavam najbolje što znam. To je sve što čovjek može u ovakvoj situaciji.”
“To je ružan život.”
Široko lice kao da mu se još proširilo od ljutnje. “Misliš? Mnogo je manje ružno od drugih mogućnosti.”
“Što želiš reći?”
“Želim reći da ja svakodnevno savjetujem Ismaila, da se zalažem za popustljivost i milostivost. Pokušavam utjecati na njegove odluke ukazujući mu na dobre primjere. A što ti radiš?”
“Nije mi dao priliku da išta učinim.”
“Upravo tako. Prema njemu si se ponašala s prijezirom. Oglušila si se o njegove zapovijedi. Nisi se ni potrudila postati mu osoba od povjerenja. Posljedica toga činjenica je da nemaš ama baš nimalo utjecaja.”
Parino je lice postalo grimizno. “Zaslužila sam bolje.”
“Zašto?”
“Zbog svega što znam. Zbog toga tko mi je bio otac. Zato što sam u vladanju bolja od njega.”
“Sve je to istina, ali nije nam od pomoći. Preklinjao sam te da mu se pokloniš i pokažeš poniznost. Ali nisi htjela pristati na kompromise pa si sad potpuno nemoćna.”
“Barem nisam kukavica. Borim se za ono u što vjerujem.”
“Krasne su to riječi”, reče on. “Vjerojatno će zvučati još bolje kad ih uobličiš u stihove. Ali kakve koristi od riječi? Sad kad te najviše trebamo, ti ne možeš dobiti ni dopuštenje da posjetiš vlastitoga brata.”
“Drago mi je da pognute glave ne izvršavam njegove zapovijedi, kao ti. Koliko će još ljudi otpraviti u smrt dok ti budeš stajao i gledao?”
“Onoliko koliko je potrebno dok ću u međuvremenu pokušavati utjecati na njega koliko mogu, a prilagoditi se situaciji kad me ne bude htio slušati.”
“Što ako se probudiš i iznad sebe ugledaš njegove ljude s užetom u rukama?”
“Znat ću da sam učinio koliko sam mogao.”
Pari je bila tako očajna da se objema rukama udarila po glavi. “Kao da pokušavam navesti štakora da se prestane hraniti na zahodima!”
“Ti si ta koja jede govna!” zaurlao je Šamhal tako glasno da su mi zubi zavibrirali od njegova glasa. “Što ako ga pokušaš maknuti i probude te isti ti ljudi s konopcem u ruci?”
“Barem bih umrla znajući da sam učinila sve što je bilo u mojoj moći da mu se oduprem.”
Naglo je ustala i omotala se čadorom.
“Kćeri moje sestre, čekaj malo. Svi bi ti bili zahvalni da ga uspiješ ukrotiti.”


3.       odlomak (Pari i Džavaher)
“O, Bože blagi na nebesima”, molila je dok smo hodali ulicom, “preklinjem Te, budi milostiv prema svome djetetu. Savjetuj me kako da postupim jer sam izgubljena. Mračna su vremena, mračnija no ikad. Gazali je napisao da bez pravičnosti nema ničega – nema odanosti, nema građanstva, nema napretka, a na kraju ni države. U opasnosti smo da izgubimo sve. O, Gospode, pokaži svojoj sluškinji zraku svjetla u njezinoj najmračnijoj noći!”
Ponavljao sam njezinu molitvu kad smo ulazili u park, sišli u prolaz i zatim brzo hodali kroza studen. Laknulo mi je što više nismo na ulici, gdje se moglo dogoditi da nas netko otkrije. Neometano smo izišli iz oronuloga paviljona, odbacili čadore i kroz haremske vrtove nastavili prema njezinoj kući. Kad smo ušli u njezine odaje, kraljevna je sjela, izgledajući potreseno. Njezin vlastiti ujak! Bio je to najveći udarac od svih dosad.
“Kome da se sad obratimo? Mirzi Salmanu?”
Osmijeh joj je bio umoran i poražen. “On je čovjek od pera i nije u prvome redu moćnika. Njega kizilbaši neće poslušati.”
Prvi put u nekoliko mjeseci pogled joj ništa nije skrivao. Ono što sam u njemu vidio podsjetilo me na očaj zatvorenika kojega vode na pogubljenje. Ruke su joj ležale u krilu, dlanova okrenutih gore, malene, nježne, s izblijedjelim šarama od kane. Nakratko ih je pogledala.
“Bojim se”, šapnula je.
Zaprepastila me bolna iskrenost njezina priznanja. Duboko u srcu probudila mi je želju da se žrtvujem za nju. Imao sam snage i srčanosti za trojicu muškaraca i zakleo sam se da ću učiniti sve što mogu da je zaštitim.


4.       odlomak (Pari, Marjam i Džavaher)
Nakon što sam Masud-alija poslao u krevet, odlučio sam se javiti na dužnost u Parine odaje jer ionako sam već bio budan. U jednoj od čekaonica zatekao sam dvije žene koje su čekale kraljevnu, a uz njih nije bilo nikoga od njezina osoblja. Kako su nemarni postali tijekom slavlja! Jedna od žena imala je naborano lice, s borama koje su joj se zrakasto širile od očiju i usta, a leđa su joj bila pogurena. Druga je imala prosijede obrve i kosu. Obje su bile odjevene u skromnu pamučnu odjeću, ali nešto na njima ostavljalo je dojam određene drskosti.
“Tko ste vi?” upitao sam.
“Želimo vidjeti kraljevnu”, odgovorila je ona pogrbljena grobnim glasom. “Samo nam ona može pomoći.”
“Trebamo novac, krov nad glavom, nešto za jelo i njezin blagoslov. I malo nakita ne bi bilo naodmet”, dodala je njezina sjedokosa družica.
Obje su prasnule u smijeh i tad sam shvatio da sam nasamaren. Ta prosijeda bila je Pari.
“Kraljevno, kakva preobrazba!”
“To je Marjamino djelo. Ona je sašila odjeću i obojila nam kosu i lica. Zatim smo otišle u romski logor i gledale kako žene plešu. Kako divne glasove imaju, kako im je šarena odjeća!”
Romski logor? Da Ismail otkrije da su se iskrale, skratio bi ih za glavu. Ali kako su uopće izišle iz palače? Sva vrata koja vode iz harema strogo su čuvana.
“Sljedeći put napravit ću vam romsku haljinu s perlicama i kovanicama”, obećala je Marjam, s mangupskim sjajem u očima.
“Ako mi se svidi, možda i zaplešem za tebe”, uzvratila joj je Pari, zadirkujući i ona nju.
“Je li vas itko prepoznao?” upitah, za slučaj da se ukaže potreba za alibijem.
“Nitko!” Pari je bila ushićena. “Čak smo došle dovoljno blizu da izbliza pogledamo njihovu robu pa smo se neumorno cjenkale za nekoliko ogrlica.”
“Da nismo, odmah bi znali da nešto nije u redu”, dodala je Marjam.
“Kako su različiti životi tih romskih žena – u usporedbi s nama one su kao ptice”, reče Pari.
Obje su bile zarumenjelih obraza. Nikad ih prije nisam vidio tako bezbrižne i tako sretne.
“Zar su dvorski stražari okrenuli glave?” upitao sam u nevjerici, i dalje pokušavajući dokučiti kako su pobjegle. Ženama nije dopušteno napuštati harem, osim pod točno definiranim uvjetima. Smiju pratiti šaha kamo god ih on poželi odvesti – u neku od drugih palača, u lov ili na piknik. Uz dopuštenje i pratnju, starije žene smiju otputovati u posjet obiteljima svojih sinova. O ostalim se slučajevima odlučuje već kako se ukaže potreba za tim.
“Ah, Džavaheru! Pa ne možeš očekivati da ću ti otkriti baš sve svoje tajne”, odgovorila je Pari, zabacivši glavu sa sijedom kosom.
Pri pogledu na izraz moga lica, Marjam je opet prasnula u smijeh.




[1] Usklik kojim se izražava čuđenje

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja

Tisja Kljaković Braić: U MALU JE UŠA ĐAVA

Anna Todd: POSLIJE SVEGA: PAD