Mario Vargas Llosa: “Pripovjedač priča”
Novi naslov u biblioteci VELIMIR VISKOVIĆ BIRA ZA VAS
Vargas Llosa u ovome romanu,
objavljenom 1987. godine, prepleće dva narativna toka. U jednom, autobiografski
pripovjedač na izložbi u Firenci vidi fotografiju Machiguenga Indijanaca koje
je posjetio prije dvadeset godina. Retrospekcijom se vraća u prošlost u doba
studentskoga prijateljevanja sa Saúlom Zuratom, koji je kasnije nestao negdje u
Amazoni. Taj se pripovjedni niz prepleće s poglavljima u kojima se pripovijeda
o kozmologiji Machiguenga Indijanaca, njihovim običajima i kulturi. U romanu,
koji su kritičari prepoznali kao egzemplarno djelo magijskog realizma, Mario
Vargas Llosa znalački miješa zbilju i fikciju, mitsko i fantastično, pri čemu
“magijsko-realistička” nije samo čudesna zbilja Amazone i amazonskih
Indijanaca, nego i sama narativna elaboracija. Nasljedujući antropološku
tradiciju latinoameričkog romana, vješto uplećući autobiografske
elemenate u fikciju, Vargas Llosa u ovom romanu problematizira i uklapanje
Indijanaca (lingvističko, političko) u službenu hispanofonu kulturu Perua.
Mario Vargas Llosa rođen je 1936.
godine u gradu Arequipa u Peruu. Djetinjstvo provodi u Boliviji i Peruu gdje
završava formalno obrazovanje, Filozofski i Pravni fakultet. Ne nailazi na
potporu obitelji u svome profesionalnome, pa ni u privatnom izboru, pa je prisiljen
obavljati niz različitih poslova da bi sebi i obitelji omogućio preživljavanje.
Godine 1959. odlazi u Španjolsku na doktorat na Komplutsko sveučilište u
Madridu, a nakon stjecanja titule doktora nastanjuje se u Parizu. Počinje
objavljivati priče, a 1964. vraća se u Peru, razvodi od prve žene i odlazi na
terensko etnografsko istraživanje u prašumu gdje prikuplja građu o Amazoni i
amazonskim narodima. Njegov opsežan opus obuhvaća dvadesetak romana (npr. Grad
i psi, 1963; Zelena kuća, 1966; Razgovor u katedrali, 1969; Pripovjedač
priča, 1987; Pohvala pomajci, 1988, Lituma u Andama, 1993; Don
Rigobertove bilježnice, 1997, Jarčevo slavlje, 2000; Raj iza
drugog ugla, 2003.), brojna esejistička (npr. García Márquez: povijest
deicida, 1971; Između Sartrea i Camusa, 1981) i autobiografska
djela, pripovijesti i priče (Izazov, 1957., Poglavari, 1959.),
drame (Bijeg Inke, 1952). Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost
2010. godine.
Sa
španjolskog prevela Simona Delić
Primjedbe
Objavi komentar