Mirjana Krizmanić: Više nego normalno kod nas je stigmatizirano

Mirjana Krizmanić: Više nego normalno kod nas je stigmatizirano  

Knjigu Više nego normalno Dale Archera prevela je s engleskog jezika Mirjana Krizmanić, naša najuglednija psihologinja, autorica najpopularnijeg hrvatskog psihološkog priručnika Tkanje života i niza drugih priručnika. Prof. Krizmanić prihvatila je prijevod knjige Dalea Archera u želji da njegov pristup upoznaju kolege psiholozi i šira publika.

U povodu skore promocije knjige Više nego normalno na Interliberu, Mirjana Krizmanić odgovorila je na nekoliko pitanja o osobinama različitima od „normalnog“, o pretjeranoj psihijatrizaciji i stigmi koja se kod nas još uvijek veže za mentalne bolesti.

* Uvodni dio knjige Više nego normalno autor je posvetio današnjem stanju u psihijatriji. Koliko je stanje u američkoj psihijatriji slično stanju kod nas? Možemo li očekivati destigmatizaciju mentalnih poremećaja u zemlji gdje stigmu nosi već i odlazak psihijatru?

- Stanje u američkoj psihijatriji razlikuje se od stanja u našoj psihijatriji u nekoliko aspekata. S jedne strane, u Americi je normalno otići po pomoć psihijatru, čak i zbog sitnica zbog kojih mi ne bismo potražili niti pomoć prijatelja. S druge strane, takva popularnost psihijatrije vrlo lako dovodi do pretjerane psihijatrizacije životnih problema, protiv čega se ovaj autor upravo i bori.

* Koncept kontinuuma osobina koje se smatraju psihijatrijskim poremećajima mogao bi donijeti olakšanje stigmatiziranim osobama koje se neopravdano smatraju „drukčijima“ i manje su prihvaćene u društvu. Je li takav pristup kod nas primjenjiv?

- Pojam kontinuuma osobina koje se smatraju psihijatrijskim poremećajima mogao bi donijeti olakšanje stigmatiziranim osobama, kad bi, za početak, bio prihvaćen i od manje-više svih psihijatara. Sumnjam da će se to kod nas uskoro dogoditi,  a naročito ne sada kad i kod izlazi sljedeći DSM (Dijagnostičko-statistički priručnik). Kod nas su još stigmatizirani svi različiti, pa to još više otežava situaciju mentalno bolesnih osoba.

* Na više mjesta autor se upućuje čitatelja kako si može olakšati život ako prepozna osobine koje mogu postati njegova prednost. Knjiga je, dakle, namijenjena laicima. Kako bi, po Vašem mišljenju, na ovu knjigu mogli reagirati stručnjaci, dakle psiholozi i psihijatri? Je li u dogledno vrijeme moguća revizija DSM-a na način koji predlaže autor? 

- Knjiga ovog autora namijenjena je i stručnjacima i laicima. Laicima bi  trebala  olakšati prepoznavanje vlastitih prednosti koje im pružaju neke osobine ličnosti, 

a psihijatre potaknuti da te osobine, kad nisu vrlo izražene, ne proglašavaju poremećajima. DSM koji se u knjizi spominje, a primjenjuje i kod nas, sasvim sigurno neće i uskoro  biti revidiran, jer je upravo 13. svibnja ove godine izašlo novo i prošireno izdanje.

* Autor je pri izradi upitnika osam osobina zatražio pomoć psihologa. Koliko kod nas psihijatri koriste pomoć psihologa? Zašto se npr. kognitivno-bihevioralne tehnike, koje spominje i autor ove knjige, kod nas češće ne primjenjuju u liječenju psihijatrijskih oboljenja?

- Autor je kod izrade svojih upitnika zatražio pomoć psihologa, jer je, opravdano, smatrao da sam ne zna dovoljno o konstrukciji psihologijskih mjernih instrumenata u koje spadaju i upitnici. Svakako mislim da je suradnja između psihijatara i psihologa danas mnogo bolja nego što je bila prije 20 godina. O primjeni bihevioralno-kognitivnih tehnika ne može se govoriti općenito, jer se one i ne mogu koristiti za sve psihijatrijske poremećaje. Pretpostavljam da njihova primjena ponajviše ovisi o tome plaća li tu uslugu HZZO ili ne.

* Koliko je za sve nas važno da prihvatimo vlastite osobine i iskoristimo njihov maksimum, ali i da prihvatimo onog drugog i vidimo u njemu mogućnosti koje može razviti? Može li ostvarivanje pojedinačnih potencijala otvoriti mogućnosti za kreativni razvoj cijelog društva?     

- Nije lako prepoznati ili otkriti osobine ljudi s kojima smo u kontaktu, a još je mnogo teže spoznati vlastite osobine. Mi sami sebe uvijek "vidimo iznutra", pa znamo i motive svojih postupaka ili mislimo da znamo, a sve je to često pogrešno, jer sami sebi neke motive i ne priznajemo. Obrnuto često vrijedi za druge, jer im pripisujemo motive koje možda uopće nemaju ili ne prepoznajemo njihova očekivanja i ciljeve, što također čini dio njihove ličnosti.
Sumnjam da ostvarenje pojedinačnih potencijala može otvoriti mogućnost za razvoj kreativnosti cijelog društva. Rijetko su kad uopće "cijela društva" kreativna - to su uvijek pojedinci. A društva se razlikuju po tome koliko tu kreativnost podržavaju, potiču i cijene.