Umjetne suze, Milko Valent, odlomak

Zrcala

Zrcala uopće nisu poremećena. To je vrlo hrabar zaključak. I predvidljiv. Ja nikad nisam bio konvencionalan u svojim mislima. Prezirem misliti tuđom glavom, iako se trudim razumjeti i tuđa mišljenja. Mnoga ne razumijem, zapravo većinu njih. I opet, a to je već prokletstvo, ili tek loša šala, uvijek se moram vratiti vlastitom mišljenju, bolje reći svojim rasutim mislima. Ne, zrcala nisu poremećena. Ona su uvijek ista, nepromijenjena, istodobno ravnodušna i istinoljubiva. Naivni realisti naivno bi rekli - neutralna. Pravi je problem u nesposobnosti ljudi održati koncentraciju na jednoj djelatnosti. Simptomi tog problema bili su jasno vidljivi u zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća, da bi u prvom desetljeću 21. stoljeća sposobnost koncentracije bila već bitno smanjena. Točnije rečeno: smanjena sve do razine patološkog poremećaja. Većina ljudi pati od kratkoće koncentracije te nije u stanju posvetiti dovoljno vremena onome što vidi, osobito ne onome što vidi u zrcalima. Ono što u brzini ili na brzinu vidi u zrcalima, dakle nekoncentrirano, za većinu su noćne more koje su, doduše, labavo povezane sa stvarnim životom, ali nisu stvarne. No ta nekoncentrirana većina ipak čvrsto vjeruje da su noćne more stvarne smatrajući zrcala duboko poremećenim. Tako se zbilo da je nekoncentrirana većina na jednom zrcalu vidjela noćnu moru u kojoj bog u punom sjaju božanske moći stvara svijet, na drugom zrcalu noćnu moru u kojoj je bog već vidno tužan, premoren i depresivan počinio samoubojstvo, jer više nije mogao podnositi površnost i krhkost svijeta koji je stvorio, a na trećem zrcalu noćnu moru u kojoj je bog umro prirodnom smrću. Međutim, ni jedno ni drugo ni treće nije se uopće dogodilo. Nije se dogodilo nikad. Zrcala nisu nimalo poremećena ili lažna. Ona su istodobno istinoljubiva i ravnodušna, ali nipošto nisu neutralna kako to s nepravom misle realisti. Ravnodušnost i istinoljubivost rezultat su rada i velikih napora, a zrcala su iznimno zaposlene i itekako aktivne površine. U spomenutom slučaju "smrti boga" zrcala pokazuju golu istinu: na njima nema ničega, nikakve slike; na njima se zrcali bliješteća praznina, dakle jasna istina da bogovi uopće ne postoje. Zrcala uvijek pokazuju samo ono što postoji, ma kako to bilo lijepo ili ružno. Zrcala najčešće odražavaju i lijepo i ružno istodobno. To oboje, vidljivo u isti mah, što već dugo gledamo u zrcalima, jest psihotični realizam svijeta koji se neprekidno zbiva.

Toaletni listić 66

Zrcalo je alat za vježbe iz elementarne matematike i uzaludnosti. Rast iskustva sa zrcalom moguć je samo u prolaznosti koju, zapravo, nitko od nas ne želi. Bio sam dječak. Ali već u toj dobi osjećao sam ljepotu rizika, zaljubio sam se u opasnost. Drhtao sam od mnogih uzbudljivih prostora otkrivanja. Gledao sam se u zrcalu. Svakodnevno. Moje lice sjajilo je od uzbuđenja. Bio sam dječak. Gledao bih se u zrcalu svaki dan vježbajući tako narcisoidnost prvog učvršćenja identiteta. Nisam se mogao zasititi lika koji sam trajno zavolio. Tada još nisam znao za priču o Narcisu. Pukim slučajem izbjegao sam kraj te tužne priče. Bio sam dječak. Zrcalo je bilo moja strast. Otac je pokušao spriječiti tu ovisnost o zrcalu. Tjerao me od zrcala riječima: "Marko, odmakni se već jednom od tog stakla. Vani te čekaju prijatelji. Žele se igrati s tobom." Poslušao bih ga, ali svoj lik u zrcalu nisam mogao zaboraviti čak ni za vrijeme igre.

Bio sam dječak. Tad još nisam znao razlikovati oblike retorike i razne tipove narativa. Izgarao sam od naivne dobrohotnosti i povjerenja u ljude. Nisam znao ni to da se ljudi siromašni duhom opijaju prividno gustim narativima, gustim sokovima praznine. Bio sam dječak. Tek mnogo kasnije shvatio sam da je ta nestvarna gustoća u svojoj biti samo opsesivna želja za čudom, žudnja za nečim onostranim koje ne postoji, koje vjerojatno i ne može postojati. Takva je žudnja paradoksalna, ona cvjeta u tjeskobi i strahu. Njezine depresivne latice podsjećaju na uvelu orhideju nakon glamuroznog vjenčanja. Ta žudnja za čudom, za nečim onostranim, pokušava kompliciranim rečenicama i začudnim sklopovima smisla nadoknaditi očit izostanak smisla, bolan nedostatak onog onostranog. Ljudi koji osjećaju da im nedostaje metafizika upravo su oni s viškom metafizike. To je metafizika uzaludnih pokušaja. Tragična plitkost uma utapa se ustreptala srca u nepostojećoj dubini. Sintaksa prenemaganja i hinjene dubine samo je još jedan od brojnih oblika trivijalnosti koja nas i u ovoj epohi preplavljuje. Taj oblik trivijalnosti, to banalno indiskretno smeće banalnosti neuspješno se skriva u malim oazama hinjene tankoćutnosti i agresivne pristojnosti. Ti tako pristojni i tankoćutni ljudi mogu se na neko vrijeme odvojiti od tekućih poroka današnjice, iako im se na ovaj ili onaj način uvijek vraćaju. A mjesto ispunjenja želje nastanjuje krhkost njihove teške praznine. Svaka praznina boli. Praznina izaziva strašnu bol. Ljudi ispunjeni prazninom nužno moraju posegnuti za nekim stimulansom, za porokom. Umjesto alkohola, duhana i opijata ti prividno senzibilni ljudi, obuzeti konzumerističkom groznicom za onostranim, troše mitove, laži i predrasude te dramatiziraju banalne sitnice svog života kao da su one doista značajne, kao da imaju onostrani uzrok. To čine jer su opijeni sadržajima koji su nepostojeći, uzaludni. Njihovo mjesto za opsesivni šoping dirljivo je imaginiranje nestvarnog. Zgađen takvih stanjem svijeta već je Artaud osjetio poriv za kritikom takvih ljudi te je na jednom mjestu sažeto rekao: "Ljudi su zvijeri. Književnost je isprazna." Dopuštam mogućnost da je Artaud u žaru opravdane ljutnje malo pretjerao u drugom dijelu iskaza.

Odavno su prošli dani dječaštva. Ipak, zadržao sam sposobnost divljenja i sposobnost kritičkog čuđenja. Odrastao sam uz zrcalo jer sam bio fasciniran gledanjem vlastita lika. Bilo je to sporo, ali temeljito odrastanje. To odrastanje još nije završeno. U svakom svojem pogledu, koje uputim zrcalu, vidim samo jedan zaustavljeni trenutak, samo jedan odlomak života koji upućuje na odgođenu smrt. Slično fotografiji i zrcalo zaustavlja jedan trenutak života, uprizoruje smrt tog trenutka, u konačnici i smrt gledanog subjekta. U tu smrt čovjek u zrcalu gleda sam, a u fotografiji ta smrt viđena je kroz objektiv fotoaparata. Ali za razliku od jednokratne fotografije zrcalo umnožava naizgled isti trenutak onoliko dugo dok je gledatelj zrcala živ.

***

Taksi je spor. Nikad se nisam vozio u sporijem taksiju. Izgleda da se protjecanje vremena usporava u gravitacijskom polju nekad voljenih ljudi koje čovjek mora napustiti. Jako sam volio Tinu. Ali morao sam je napustiti. Njezina energija ljubavi prema meni još uvijek je jaka, dopire i u ovaj spori taksi. U takvom taksiju svijet izgleda nekako drukčije, čini se kao svijet koji šapćući objavljuje istine o samome sebi. Zanimljiva je istina o nepostojanju zrcaljenja s druge strane zrcala. Jasno, ne postoji nikakvo zrcaljenje, to je dezinformacija. Ne postoji ništa s druge strane zrcala. S druge strane zrcala postoji samo tama, ništa se ne može vidjeti. Iza zrcala ne postoji ništa i baš ništa nije moguće. Nema ničega iza zrcala. Jedini prostor postojanja jest prostor ispred zrcala. U zrcalu se možemo gledati, procijeniti odjeću na sebi i svoj izgled, možda popraviti čuperak kose na frizuri i slično. Domišljate metafore o zrcalima samo su lagane igre dokona uma. I ne može se proći kroz zrcalo. To je gorka istina. Moram se naviknuti na tu istinu kao i na činjenicu da zrcala nisu poremećena. Srce psihoze u nama je, a ne u zrcalu. Oko uragana nalazi se u nama, a ne u zrcalu. Zjenica ciklona stanuje u našim tamnim zjenicama. S druge strane zrcala jest samo crnilo, nepronična tama koja omogućuje gledanje s prednje strane na kojoj se zrcali svjetlo. Draga mala Alisa (Alice) samo je jedan kratkoročno i dugoročno lijep san senzibilnoga ljubitelja djece kojega neki, zamisli, optužuju čak i za pedofiliju. Nevjerojatno! Na kraju će se u ovoj sramnoj civilizaciji dogoditi i to da čovjek više neće smjeti voljeti djecu pa možda, štoviše, ni vlastitu. Mislim da to nije tako loše, nipošto nije, jer će mnoge roditelje hipokrite osloboditi potrebe i dužnosti lažnog pokazivanja ljubavi prema djeci, osobito ono degutantno koristoljubivo izražavanje osjećaja za rođendane i blagdane, osobito za Božić. Draga Alisa. Tome snu, njezinu snu, treba se uvijek vraćati zbog užitka u iluziji da si još uvijek dijete, a ne zbog moguće autorove namjere da Alisa posluži kao zrcalna poetička igra jezika, jezičnih apsurda i paradoksa. Tome snu ipak se treba vraćati i zaljubiti se u malu Alisu u sebi, zaljubiti se u lijepu bajku o zemlji čudesa kao i u svakodnevno čudo događanja svijeta. Ali, nažalost, zrcalo je bešćutno, nemilosrdno, neumoljivo. Ono zrcali kratkotrajnu ljepotu mladosti, ali i očiglednu ružnoću starosti te poremećenost ljudi, njihovu uzaludnost, njihovu sadržajnu besadržajnost. Zrcalo usput zrcali i besadržajnu sadržajnost banalnih događaja, a u velikom broju slučajeva zrcali razne mitske varijacije individualne i kolektivne samoće. Zrcala nisu prozirna kao staklo, zato i mogu odslikavati sve što se nađe u njihovu vidokrugu. Nasreću, zrcalo se može uništiti, ono se može razbiti. S vremenom je teror slike u svijetu postao vidljivo dominantan. Stoga teror slike treba teroristički razoriti, terorom odgovoriti na teror. Kad razbiješ zrcalo, doživjet ćeš slobodu i vidjeti oko sebe razorene stare i nove mitove koji na samrti uzdišu za starim dobrim vremenima. Ali prije nego što razbiješ zrcalo, pogledaj što nudi retrovizor automobila, to jest zrcalni izvještaj o ekstatičnom stanju koje se zbiva u sporom taksiju ove sunčane nedjelje. U tom usporenom taksiju potpuno sam se pogubio. Možda sam se čak i razbolio. Čelo mi je postalo vruće.

Ulomak iz romana Umjetne suze