Nora Roberts: SADA I ZAUVIJEK, prva knjiga trilogije Hotel Boonsboro, odlomak

Jedva prije malo više od godine dana zgrada je propadala u mraku, a sada sjaji. Za manje od godine dana bit će okićena girlandama i obasjana svjetlom. Nevjerojatno, što se sve može dogoditi u godinu dana.

            Clare je ovdje, s njim. Mogao se vidjeti s njom i za godinu dana. Zapravo, drugo nije mogao niti zamisliti.

            „Beck? Možeš li doći na trenutak?“

            Kvragu, je li tamo ostavio razbacanih stvari? Ako jest, morat će joj nekako skrenuti pozornost, pomislio je i usput ponio njezinu čašu. „Nisam imao vremena za...“ Zašutio je, uglavnom zato što je progutao jezik.

            Clare u svjetlosti svijeća.

            Razmještene uokolo po sobi svjetlucale su mekim, romantičnim sjajem  i prožimale zrak cvjetnim mirisom. Maknula je prekrivač s postelje i nagomilala jastuke kao poziv. S njom u sredini, pomislio je. Opuštena kosa svjetlucala je u prigušenu svjetlu oko golih ramena. Tijelo – glatka koža, delikatne obline, prijevoji bokova, bujna prsa.

            Nije bio siguran kako žene nazivaju ono što je imala na sebi – korzet je zvučalo preobično i zastarjelo.

            Bio je zaveden trenutačno i nepovratno.

            „Mislila sam da ti neće smetati ako se raskomotim.“

            „Ostavila si me bez daha.“

            „Nadala sam se tomu. Dođi ovamo i ostavi mene bez daha.“

            Odložio je čaše i prišao krevetu. Prešao je vrhovima prstiju preko njenih ramena, niz ruke, opet gore. „Znaš, mislim da ću dječacima morati donijeti cijelu štenaru.“

            Nasmijala se, a on joj je zatvorio usta poljupcem. I ostavio je bez daha.

            Toliko je željela osjetiti to, ovaj živi, intenzivan trenutak. Trenutak u kojemu se drži kao penjač na stijeni prije nego što je želja i uzbuđenje ne zavitlaju u bezglavi pad.

            Priljubila se uz njega želeći se upiti u njega kao što se on upio u nju. Odvesti ga tamo gdje je ona već bila odvedena.

            Noćas, cijelu noć, dat će sve od sebe u proslavu spoznaje da može voljeti.

            Cijela noć, pomislila je ponovno, samo za užitak.

            Pritisnula je obraz uz njegov pa se odmaknula. „Lijepo je...“, rekla je otkopčavajući mu košulju, „...imati toliko vremena. Vremena za otezanje.“

            „Samo mi reci, nosiš li uvijek tu stvar ispod odjeće?“

            Podignula je pogled, tajanstven kao i njen osmijeh. Pitao se znaju li žene da taj pogled može muškarca pretvoriti u roba.

            „Dok sam se odijevala, uživala sam u pomisli da ću, kad dođem ovamo, svući haljinu.“ Spustila mu je košulju s ramena. „I pozvati te. I uživala sam zamišljajući kako ćeš me vidjeti, poželjeti.“

            „Želim te svaki put kad te vidim. Želim te i kad te ne vidim. Jednostavno te želim, Clare.“

            „Možeš me imati. I uživam u tome što to znam.“

            Povukla je zatvarač na hlačama, a Beckett je osjetio treperenje u trbuhu.

            „Otezanje je izazov kad žena izgleda kao što ti izgledaš.“

            „Pomoći ću ti s tim. Lezi ovamo. Danas si teško radio.“ Lagano ga je gurnula.

            Pomislio je da će umrijeti – ali bar će umrijeti kao sretan čovjek.

Legao je na leđa. Ona se prebacila preko njega i opkoračila ga. Zabacila je kosu i položila mu ruke na ramena.

„Osjećam napetost u mišićima.“ Masirala ga je nježno po tijelu krećući se prema vratu. „I ovdje.“

Preplela je prste s njegovima, nagnula se naprijed i utopila ih oboje s poljupcem.

Pitao se kako se tijelo istodobno može tako potpuno opustiti i biti tako divlje uskomešano. Smirivala ga je, uzbuđivala, opuštala svaki čvor napetosti i istodobno izazivala novu, dok mu je prelazila usnama preko čeljusti, vijugala sporim, svilenkastim poljupcima niz vrat.

„Moram te dodirnuti.“

„Hoćeš“, promrmljala je. „ Uskoro.“ Ali zadržala je prepletene prste s njegovima i nastavljala ga dražiti usnama prelazeći mu preko prsa, i polagano, ubitačno, do trbuha.

To je dar, pomislila je, ta lijena gozba na njegovu tijelu. Dar za njih oboje. Bilo je tako dobro osjetiti ga pod sobom, upoznavati oblik njegova tijela, miris, okus njegove kože.

Priuštiti si, gostiti se kako želi, koliko želi. Što je više uzimala, to je apetit postajao sve veći.

Snažne ruke, snažna leđa, a ipak, drhtao je pod njom. Dah mu se ubrzao; mišići su se napeli. Za njom. I to je, također, bio dar.

Dovela ga je do ruba, držala ga tamo dok je svaki teški udah pekao kao vatra. Onda se uspravila, dovela mu ruke na svoja prsa prekrivena prozirnom crnom čipkom.

Izvila je leđa, konačno mu dopuštajući da je dodirne. I uzdahnula od užitka dok ju je obavijala treptava svjetlost svijeća.

Napipao je kvačice. Prisilio se da ne žuri, da ne podere tanku svilu i čipku, i pažljivo je  otkopčavao jednu po jednu. I promatrao noć kako klizi s njene kože, i otkriva sve više i više.

Zrak je pulsirao, težak od mirisa voska i cvijeća. U umirućemu svjetlu ponovno ga je gurnula natrag i oslonila se rukama na njegova ramena.  Promatrajući ga, uzela ga je u sebe. Ispustila je zvuk nalik jecaju. Opet je preplela prste s njegovima i počela se pomicati.

Ljuljala se gotovo lijeno, pogleda prikovana uz njegove oči sve dok nije vidio ništa osim nje, osjećao ništa osim nje. Samo Clare.

Vrijeme se rastegnulo u dugim, sporim otkucajima. Još jedanput ga je dovela do ruba, držala ga tamo, beskrajno dugo. Držala ga je, a onda potonula s njim u smrvljenu tminu.

***

Ujutro je on preuzeo inicijativu i donio doručak u krevet. To nije bilo pečenje sa svim prilozima, ali znao je kako pripremiti relativno pristojan omlet.

Na njezin iznenađeni pogled poželio je da joj je mogao ponuditi nešto više od jaja sa sirom.

„Ti jedeš pitu za doručak?“

„To je voće.“ Sjeo je preko puta nje kako bi je mogao gledati dok jede. „Dansko pecivo je prihvatljivo za doručak. Zašto onda ne bi bila i pita od jabuka?“

„Nemoj podijeliti tu logiku s klincima. Bože, sjedim u krevetu, pijem kavu i jedem doručak. Ovo mora biti paralelni svemir.“

„Ako uključuje ovu pitu, i ja želim živjeti tamo. Što imaš u planu za danas?“

„Pun program. Moram pomoći ocu u vrtu. Zatim, na putu kući, kratko skretanje do tržnice. Nešto posla s papirima, nekoliko sitnica koje treba obaviti po kući. I tako dalje. A ti?“

„Papiri i kupnja. Ali radije bih proveo cijeli dan s tobom.“

„Mogli bismo se naći sutra navečer. Pojest ćemo nešto u Vesti prije nego što odemo moljakati za slatkiše.“

„Dogovoreno. Doći ću po vas.“

Odmahnula je glavom i uzela zadnji zalogaj omleta. „Nakon što ih pokupim iz škole i odvedem kući, moramo se presvući u kostime. Zatim idemo do mojih roditelja po prvu rundu slatkiša. Tamo ćemo se preko Skypea javiti Clintovim roditeljima kako bi vidjeli dječake u punoj ratnoj spremi. Nadam se da ćemo stići do Avery oko pet sati i konačno pojesti neku konkretnu hranu.“

„Dobro, onda se vidimo tamo.“

Nije ju želio pustiti, ali nije mu se činilo ispravnim oteti joj vrijeme koje je trebala posvetiti roditeljima. A rekao je Owenu da će pokušati stići u radionicu do podneva.

Ali je mislio o njoj nakon što je otišla. I cijelo vrijeme tijekom vožnje do kuće.