Samantha Shannon: SEZONA KOSTIJU

Samantha Shannon: SEZONA KOSTIJU

S engleskog preveo Saša Stančin

Vlak je prošao tri stanice, bez ikakvih incidenata. Upravo sam dovršila poglavlje, kad su se pogasila svjetla, a vlak zaustavio. Shvatila sam što se događa djelić sekunde prije drugog putnika. Sjeo je vrlo uspravno.

“Pretražit će vlak.”

Pokušala sam nešto reći, da potvrdim njegovu bojazan, ali jezik mi je otežao poput kamena.

Isključila sam tablet. U tunelskom zidu otvorila su se vrata. Na zaslonu Nixieja u vagonu ukazao se natpis SIGURNOSNA UZBUNA. Znala sam što slijedi: dva Podčuvara obavljaju rutinske kontrole. Par je uvijek imao svog šefa, što je obično bio medij. To mi je bila prva racija, ali sam znala kako jako malo vidovnjaka uspije proći pregled.

Srce mi je skliznulo u pete. Pogledala sam starijeg putnika, nastojala mu procijeniti reakciju. Bio je medij, ali ne naročito jak. Nikad nisam mogla točno objasniti kako znam, naprosto, moja antena bi se nekako okrenula i rekla mi to.

“Moramo sići s vlaka.” Ustao je. “Što si ti, dušo? Prorok?”

Nisam progovarala.

“Znam da si vidovnjak.” Uhvatio je kvaku na vratima.

“Daj, dušo, nemoj sjediti. Mora postojati nekakav izlaz.” Otro je obrvu rukavom. “Od svih vražjih dana kad sam mogao naletjeti na rutinsku kontrolu - jedini dan - ”

Nisam se micala. Nije se imalo kamo pobjeći. Prozori su blindirani, vrata zaključana - a nas dvoje nismo imali dovoljno vremena.

Dva snopa baterijskog svjetla obasjala su vagon. Sjedila sam gotovo nepomično. Podčuvari. Sigurno su osjetili kako u vagonu ima vidovnjaka, inače ne bi ugasili rasvjetu. Znala sam da nam mogu vidjeti aure, ali su najprije htjeli otkriti o kojoj se vrsti vidovnjaka radi.

Sad su bili u vagonu. Prizivač i medij. Vlak je nastavio putovanje, ali se rasvjeta nije upalila. Prvo su prišli muškarcu.

“Ime?”

Ispravio se. “Linwood.”

“Razlog putovanja?”

“Bio sam u posjetu kćeri.”

“Posjet kćeri. Siguran si, mediju, kako ne putuješ na kakvu seansu?”

Ovi su tražili kavgu. “Imam potvrdu iz bolnice. Kćer mi je jako bolesna”, rekao je Linwood. “Dopušteno mi je da je posjećujem svaki tjedan.”

“Nećeš ti nju više nikad posjetiti, ako samo još jednom otvoriš gubicu.” Okrenuo se da se izdere na mene: “Ti. Gdje ti je iskaznica?”

Izvadila sam je iz džepa.

“A dozvola za putovanje?”

Pružila sam i nju. Neko vrijeme ju je pregledavao.

“Radiš u 4. kvartu?”

“Da.”

“Tko je izdao ovu dozvolu?”

“Bill Bunbury, moj šef.”

“To vidim. Ali moram još nešto vidjeti.” Uperio mi je bateriju u oči. “Ne miči se.”

Ostala sam nepomična.

“Ne vidi duhove”, komentirao je. “Onda si sigurno proročica. A na takvo što nisam već neko vrijeme naletio.”

“Proroka sa sisama nisam vidio od četrdesetih”, rekao je drugi Podčuvar. “Ovoj će se baš razveseliti.”

Nadređeni se osmjehnuo. Imao je po jedan kolobom u svakom oku, što je bio znak da uvijek može vidjeti duhove.

“Mlada damo, na tebi ću se strašno obogatiti”, rekao mi je.

“Samo da još jednom provjerim te oči”.

“Nisam proročica”, rekla sam.

“Naravno da nisi. Sad začepi gubicu i podigni kapke.”

Većina vidovnjaka me držala za proročicu. Nije nas bilo teško zamijeniti, jer su aure bile slične - u stvari, bile su iste boje.

Policajac mi je prstima na silu podigao kapak. Dok mi je špalt lampom pregledavao zjenice, tražeći nepostojeće kolobome, drugi putnik pokušao je pobjeći kroz otvorena vrata. Sve je zadrhtalo kad je duha - svog anđela čuvara - zavitlao na Podčuvare.

Prateći Podčuvar kriknuo je kad je anđeo tresnuo u njega i od svih osjetila mu napravio kajganu.

Prvi Podčuvar bio je prebrz. Prije nego se itko uspio pomaknuti, već je prizvao špulu poltergeistova.

“Ne miči se, mediju.”

Linwood nije obarao pogled. Omalen muškarac četrdesetih godina, mršav i žilav, smeđe kose sa sjedinama iznad sljepoočica. Nisam mogla vidjeti ’geistove - zbog špalt lampe nisam u stvari vidjela gotovo ništa - ali sam zbog njih bila preslaba da bi se mogla pomaknuti. Brojala sam do tri. Nikada nisam vidjeli da bi netko kontrolirao jednog poltergeista, kamoli trojicu. Niz vrat mi je kliznuo hladan znoj.

Dok se anđeo namještao za novi napad, poltergeistovi su počeli kružiti oko Podčuvara. “Pođi s nama bez otpora, mediju”, rekao je, “pa ćemo šefove zamoliti da te ne muče.”

“Samo vi radite svoj posao, gospodo.” Linwood pogine ruku. “Kad su anđeli uz mene, nikog se ne bojim.”

“Svi vam tako kažu, gospodine Linwood. A kad vide Tower, nekako zaborave što su govorili.”

Linwood zavitla anđela vagonom. Sudar nisam mogla vidjeti, ali mi je opržio sva osjetila. Prisilila sam se da ostanem na nogama. Prisutnost tri poltergeista crpila mi je svu energiju.

Linwood je bio jak na jeziku, ali sam znala kako ih i on osjeća, mučio se da učvrsti svog anđela. Dok se prizivač trudio staviti poltergeistove pod nadzor, drugi Podčuvar je recitirao trenodiju: niz riječi koji je duhove tjerao u konačnu smrt i slao ih u područje izvan dosega vidovnjaka. Anđeo je zadrhtao. Nisu ga mogli odagnati ako ne znaju kako se točno zove, ali dok god jedan od njih bude izgovarao čarobne riječi, anđeo će biti preslab da štiti svog domaćina.

Krv mi je šumila u ušima. Grlo mi se stisnulo, prsti utrnuli.

Ako ostanem postrani, oboje će nas baciti u pritvor. Već sam se vidjela u Toweru, kako me muče, pod vješalama . . .

Danas neću umrijeti. Dok su se poltergeistovi skupljali da nasrnu na Linwooda, nešto mi se desilo s vidom. Približila sam se Podčuvarima. Umovi su im pulsirali odmah do mojeg, dva bila energetskih prstena. Čula sam kako mi je tijelo tresnulo na tlo.

Namjeravala sam ih samo dezorijentirati, tako da dobijem dovoljno vremena za bijeg. Mogla sam računati na element iznenađenja, jer su me bili ispustili iz vida. Proroci su se za napad morali služiti špulom. Ja nisam.

Preplavio me mračan strah. Duh mi je izletio iz tijela, ravno u prvog Podčuvara. Prije nego što sam i sama shvatila što radim, tresnula sam u njegovu onirosferu. Nisam se tek sudarila s njom - probila sam je, prošla kroz nju. Izbacila sam mu duh u eter, ispraznila tijelo. Kolega mu nije stignuo ni udahnuti, već ga je snašlo isto. Duh mi se vratio pod kožu, a u glavi eksplodirala bol. U životu nisam osjetila ništa tako bolno, kao da mi noževi probadaju lubanju, kao da mi se užarilo moždano tkivo, toliko da nisam ništa vidjela, nisam se mogla ni pomaknuti ili misliti. Kao kroz maglu, bila sam svjesna ljepljivog poda vagona pod glavom.

Što god da sam to upravo učinila, nisam imala ni najmanju namjeru skoro ponoviti.

Vlak se stresao. Sigurno ćemo uskoro stati na sljedećoj stanici. S mukom sam se pridigla na laktove, mišići su mi zadrhtali od napora.

“Gospodine Linwood?”