Cecelia Ahern: Godina u kojoj sam te upoznala
Cecelia
Ahern: Godina u kojoj sam te upoznala
Prevela:
Petra Mrduljaš
Najveća slava nije u tome da nikada
ne padnemo
nego da nakon svakog pada ustanemo.
Konfucije
1.
Imala
sam pet godina kada sam doznala da ću umrijeti.
Nikada
mi nije ni na pamet palo da neću živjeti vječno, zašto i bi? Nitko nije ni
usput spominjao moju smrt.
Smrt
mi nije bila posve strana: umiru zlatne ribice, što sam doznala iz prve ruke.
Umiru ako ih ne hraniš, ali umiru i ako ih previše hraniš. Psi umiru kada
istrče pred jureći automobil, miševi umiru kada ih čokoladne dražeje namame u
mišolovku u garderobi ispod našeg stubišta, zečevi umiru kada pobjegnu iz
kaveza i padnu u ralje zlih lisica. Njihova smrt nije me posebno uznemirila.
Već sam kao petogodišnjakinja znala da su to sve redom dlakave životinje što
čine gluposti koje ja nemam nikakvu namjeru učiniti.
Stoga
me izuzetno uznemirilo kada sam doznala da će me svejedno snaći smrt.
Prema
mojem izvoru, budem li imala „sreće“, dočekat ću smrt kao djed. Stara. Smrdeći
po dimu lule i prdežu, s komadićima rupčića zalijepljenim za čekinje iznad
gornje usne od puhanja nosa. S crnilom pod noktima od vrtlarenja, očiju
požutjelih kutova koje su me podsjećale na pikule iz ujakove zbirke što ih je
moja sestra znala cuclati i gutati tako da bi joj otac morao pritrčati, primiti
je oko struka i stezati dok pikula ne izleti. Stara. Sa smeđim hlačama
podignutim preko struka sve do mlitavih, sisatih prsa koja otkrivaju mek trbuh
i jaja natiskana s jedne strane šava na hlačama. Stara. Ne, nisam željela
umrijeti kao djed, ali moj izvor tvrdio je da je umrijeti star najbolje što ti
se može dogoditi.
Da
mi je smrt neizbježna, doznala sam od starijeg bratića Kevina na dan djedova
pogreba dok smo sjedili u travi na kraju njegova duga vrta s plastičnim čašama
limunade u rukama, podalje od ožalošćenih roditelja koji su izgledali kao kukci
balegari tog najvrućeg dana u godini. Trava je bila načičkana maslačcima i
tratinčicama, i bila je mnogo viša nego obično, jer je djeda posljednjih
nekoliko tjedana bolest onemogućavala u dotjerivanju vrta. Pamtim da me
rastužilo što baš toga dana, kada je vrt trebalo predstaviti susjedima i
prijateljima u punome sjaju, on nije bio dotjeran do savršenstva kojemu je djed
težio. Sigurno mu nije smetalo što ga nema među nama − nikada nije volio mnogo
govoriti − ali bilo bi mu barem stalo da sve učini svečanim, nakon čega bi se
povukao nekamo slušati pohvale, daleko od svih, možda s kata uz otvoren prozor.
Bio bi se pravio da mu je svejedno, ali bilo bi mu stalo i na licu bi imao
zadovoljan smiješak da mu se slaže uz travom zamrljana koljena i crne nokte.
Netko, neka starica s perlicama krunice čvrsto ovijenim oko zglobova prstiju,
rekla je da u vrtu osjeća njegovu nazočnost, ali ja je nisam osjećala. Bila sam
sigurna da ga nema. Izgled vrta toliko bi ga uzrujao da to ne bi mogao
izdržati.
Baka
bi prekidala tišine rečenicama kao što su: „Njegovi suncokreti bujaju, pokoj mu
duši“ ili „Nije doživio da petunije procvatu“. Na to je moj bratić Kevin,
pametnjaković, promrmljao: „Pa da, njegov je leš sada gnojivo.“
Svi
su se smijuljili, svi su se uvijek smijali Kevinovim štosovima zato što je
Kevin bio kul, zato što je Kevin bio najstariji, pet godina stariji od mene, i
u zreloj dobi od deset godina govorio je zločeste i okrutne stvari koje se
nitko drugi od nas ne bi usudio reći. Čak i kad nam nije bilo smiješno, smijali
bismo se jer smo znali da ćemo se u protivnom i sami naći na meti njegove
okrutnosti, što se meni dogodilo baš toga dana. U toj rijetkoj prilici nije mi
bilo smiješno što djedovo mrtvo tijelo ispod zemlje pomaže petunijama da se
razrastu niti mi se to činilo okrutnim. Vidjela sam u tome svojevrsnu ljepotu.
Ljupko ispunjenje i pravdu. Upravo bi to djedu bilo najdraže, sada kada njegovi
prsti debeli kao kobasice više ne doprinose cvatu njegova dugog, prelijepog
vrta koji je bio središte njegova svemira.
Upravo
sam zbog djedove ljubavi prema vrtlarenju dobila ime Jasmine. Upravo je jasmine
donio mojoj majci kada ju je došao posjetiti nakon mojega rođenja: stručak
cvjetova koje je ubrao s drvene rešetke što ju je sam zakucao, obojio u crveno
i postavio uz sjenoviti stražnji zid kuće, umotane u novine sa smeđim užetom
tako da se tinta s nedovršene križaljke u Irish
Timesu razlijevala od kišnice
zaostale na rezovima. Nije to bio ljetni jasmin koji svi poznajemo s luksuznih
mirisnih svijeća i skupih osvježivača zraka. Ja sam bila zimska beba pa je u
njegovu vrtu rasla pregršt zimskog jasmina sa sitnim, žutim, zvjezdastim
cvjetićima, razvedrujući sumornu, sivu zimu. Ne mislim da je djed razmišljao o
simbolici tog cvijeća niti znam je li bio posebno počašćen kada me majka
nazvala po cvijetu koji je donio. Mislim da je to smatrao čudnim imenom za
dijete, imenom primjerenim samo za prirodne biljke u njegovu vrtu, a ne za
osobe. Budući da je nosio ime Adalbert, po svetcu koji je bio misionar u
Irskoj, i krsno ime Mary, nije bio navikao na imena koja nisu biblijska.
Prethodne zime majci je donio ljubičasti vrijesak kada je rodila moju sestru pa
je ona stoga nazvana Heather. Bio je to prostodušan dar kada se rodila moja
sestra, ali tjera me da se zapitam je li kanio utjecati na moje imenovanje.
Kada sam to istražila, ustanovila sam da je zimski jasmin bliski srodnik
zimskog vrijeska, koji također dodaje boju zimskim vrtovima. Ne znam je li to zbog
njega i njegova vladanja, ali oduvijek sam se nadala da su šutljivi ljudi
upućeni u magiju i znanja koja nedostaju manje suzdržanim ljudima, da to što ne govore znači da im se glavom motaju
važnije misli. Možda njihova prividna jednostavnost krije tajni mozaik zamršenih
misli kao što je želja djeda Adalberta da dobijem ime Jasmine.
Kevin
je u vrtu to što se nisam nasmijala njegovoj šali o smrti pogrešno protumačio
kao neodobravanje, a nije postojalo ništa čega se više grozio i bojao pa je
svoj mahniti pogled preusmjerio na mene i rekao: – I ti ćeš umrijeti, Jasmine.
Sjedili
smo u krugu od šestero u kojem sam ja bila najmlađa, a moja sestra vrtjela se
nekoliko koraka dalje uživajući u vrtoglavici i padanju. Oko gležnja sam imala
vjenčić od tratinčica, a u grlu tako golemu knedlu da nisam bila sigurna jesam
li progutala jednog od divovskih bumbara koji su se rojili oko cvjetnoga
švedskog stola oko nas, i polako sam probavljala vijest o smrti koja me očekuje.
Ostali su bili šokirani time što mi je rekao, ali umjesto da skoče u moju
obranu i poreknu tu groznu, zloslutnu objavu, uprli su u mene tužne poglede i
kimnuli. Da, istina je, složili su se
pogledom. Umrijet ćeš, Jasmine.
Kada
sam nadugo utihnula, Kevin je to pobliže objasnio, dodajući sol na ranu. Neću
samo umrijeti, nego ću prije toga još i svakoga mjeseca do kraja života
dobivati nešto što se zove mjesečnica i što neopisivo boli. Tada sam doznala i
kako nastaju djeca, iz prilično detaljnog opisa koji mi je bio toliko gnusan da
poslije tjedan dana nisam mogla pogledati roditelje u oči, a na koncu je sve
začinio viješću da ne postoji Djed Mraz.
Takve
stvari pokušaš zaboraviti, ali takve stvari ja nisam mogla zaboraviti.
Zašto
spominjem tu epizodu svojega života? E pa, u njoj ja počinjem. U njoj sam nastala ja kakvu znam i kakvom me svi
znaju. Moj je život počeo u petoj godini. Spoznaja da ću umrijeti usadila mi je
nešto što nosim do dana današnjeg: svijest o tome da je, usprkos tome što je
vrijeme beskonačno, moje vrijeme
ograničeno, moje vrijeme istječe.
Shvatila sam da moj sat i nečiji tuđi sat nisu isti. Nećemo ga oboje provesti
na isti način, ne možemo ga na isti način doživjeti. Troši svoje kako želiš,
ali mene ne uvlači u to: ja ih nemam na bacanje. Ako želiš nešto učiniti, učini
to odmah. Ako želiš nešto reći, reci to odmah. I što je najvažnije, to moraš
učiniti sam. Ovo je tvoj život, ti si
taj koji će umrijeti, ti si taj koji će ga izgubiti. Stoga sam navikla biti u
pokretu, provoditi planove u djelo. Djelovala sam u ritmu od kojeg sam često
gubila dah u takvoj mjeri da gotovo nisam nalazila vremena sresti se sa samom
sobom. Često sam se ganjala i možda se rijetko dala uloviti; bila sam brza.
S
druženja na travi te večeri štošta sam ponijela kući, ne samo tratinčice koje
su mi bile spletene oko zapešća i gležnjeva i upletene u kosu dok smo ulazili u
kuću za suncem opaljenim žalobnicima koji su se počeli razilaziti. Na srcu mi
je ležao velik strah, ali ubrzo sam ga odagnala, kako to samo petogodišnjaci
mogu. Smrt sam zamišljala kao djeda Adalberta Maryja pod zemljom, koji još
njeguje svoj vrt premda više nije ovdje, što me ispunjavalo nadom.
Žanješ
što si posijao, čak i u smrti. Stoga sam se posvetila sijanju.
Primjedbe
Objavi komentar