James Dashner: LABIRINT 2 KROZ SPALJENU ZEMLJU

James Dashner: LABIRINT 2 KROZ SPALJENU ZEMLJU

Prostorija je utonula u tišinu. Thomas je znao da bi trebao biti uznemiren zbog apsurdne tvrdnje da im je dosad bilo lako; to ga je trebalo prestraviti, a tek ono o manipuliranju njihovim mozgovima! No zapravo je toliko želio čuti što će im čovjek sada reći da su mu te riječi samo prozujale glavom.

Štakorski je čekao čitavu vječnost, a tada se polako vratio u naslonjač i nagnuo naprijed kako bi opet sjeo za stol. „Možda mislite, ili to možda tako izgleda, da mi samo testiramo vašu sposobnost preživljavanja. Površno gledano, Kušnja Labirinta greškom bi se mogla tako shvatiti. No vjerujte mi, ne radi se tu samo o preživljavanju i o volji za životom. Oni su samo dio eksperimenta. Čitavu priču nećete shvatiti sve do samoga kraja.

Sunčeve baklje uništile su mnoge dijelove Zemlje. Nakon toga bolest kojoj nije bilo slične u povijesti čovječanstva uništila je ljude na Zemlji – ta bolest zove se Baklja. Vlade svih nacija, onih preživjelih, surađuju po prvi put. Udružile su snage da stvore ZLOPAK – grupu koja se bori protiv novih svjetskih problema. Vi ste velik dio te borbe i imate sve moguće razloge da surađujete s nama jer, žao mi je što vam to moram reći, svi ste već zaraženi tim virusom.”

Brzo je podigao ruke da sasiječe žamor koji je krenuo. „Dosta, dosta! Ne trebate se brinuti; Baklji treba neko vrijeme da se primi i da počnu simptomi, ali na kraju ovih Kušnji vaša nagrada bit će lijek i nikad nećete iskusiti… razorne posljedice. Znajte, nema puno ljudi koji si mogu priuštiti lijek.”

Thomas je nagonski podigao ruku prema grlu, kao da bi bol u njemu bila prvi znak da je dobio Baklju. I predobro se sjećao što im je ona žena nakon Labirinta ispričala u spasilačkom autobusu o tome kako ti Baklja uništi mozak, kako te polako tjera u ludilo i oduzima sposobnost osjećanja osnovnih ljudskih emocija, poput suosjećanja ili empatije, kako te pretvori u nešto gore od životinje.

Pomislio je na Bolesnike koje su vidjeli kroz prozore spavaonice i odjednom poželio otrčati u kupaonicu, izribati ruke i očistiti usta. Tip je bio u pravu – svi su oni imali sve razloge koje su trebali da prođu kroz tu sljedeću fazu.

„No dosta predavanja o povijesti i gubljenja vremena”, nastavio je Štakorski. „Mi vas sada poznajemo. Sve vas. Nije bitno što ja kažem ni što stoji iza misije ZLOPAK-a. Svi ćete učiniti što god bude trebalo. Mi u to nimalo ne sumnjamo, a radeći to što tražimo od vas, spašeni ste jer ćete dobiti taj lijek koji toliki ljudi očajno žele.”

Thomas je čuo kako Minho gunđa pored njega i zabrinuo se da će opet ispaliti neku bahatu primjedbu. Ušutkao ga je prije nego što je to stigao učiniti.

Štakorski je spustio pogled na neurednu hrpu papira u otvorenom fasciklu, podigao jedan od njih i preokrenuo ga pa letimično preletio preko njegova sadržaja. Nakašljao se. „Druga faza, Kušnje Zgarišta, službeno započinje sutra u šest sati ujutro. Ući ćete u ovu prostoriju i na zidu iza mene vidjeti Teletrans. Vama će Teletrans izgledati kao svjetlucavi sivi zid. Svi do jednoga morate proći kroz njega u roku od pet minuta poslije punog sata. Da ponovim, otvara se u šest sati i zatvara pet minuta kasnije. Jeste li razumjeli?”

Thomas je sleđeno buljio u Štakorskog. Gotovo ga je obuzeo dojam da gleda snimku, da stranac nije uistinu ondje. Ostali Poljanaši zacijelo su se jednako osjećali s obzirom na to da mu nitko nije odgovorio na to jednostavno pitanje. Što je uopće bio Teletrans?

„Sasvim sam siguran da me svi čujete”, rekao je Štakorski. „Jeste… li… razumjeli?”

Thomas je kimnuo; nekoliko dječaka oko njega promrmljalo je tihe aha i da.

„Dobro.” Štakorski je odsutno podigao još jedan list papira i preokrenuo ga. „U tom trenutku započet će Kušnje Zgarišta. Pravila su vrlo jednostavna. Pronađite put do otvorenog prostora, a potom se krećite ravno prema sjeveru sto šezdeset kilometara. Dođite u sigurno utočište u roku od dva tjedna i završit ćete Drugu fazu. U tom trenutku, i tek u tom trenutku, bit ćete izliječeni od Baklje. Radi se točno o dvama tjednima počevši od sekunde kad prođete kroz Trans. Ako ne uspijete, nakraju ćete umrijeti.”

U prostoriji su trebali buknuti argumenti, pitanja, panika, no nitko nije niti pisnuo. Thomasu se činilo da mu se jezik osušio kao stari hrapavi korijen.