Kate Mitchell: OKOVANO SRCE, odlomak

Kate Mitchell: OKOVANO SRCE, odlomak

Ustao je kao hipnotiziran i krenuo je prema njoj. Uhvatio ju je za ruke. Kad je ustala, zagrlio ju je. Neko je vrijeme samo tako stajao. Bože, silno mu je nedostajala, toliko jako da sve prošle mjesece kao da nije ni živio.

Nije mogao razmišljati. Ništa mu nije bilo važno, ni taj trenutak, ni prošlost ni budućnost, ništa osim činjenice da je ona pored njega, da je na mjestu koje je samo nju čekalo.

Odmaknuo se i spustio je usne na njezine. Zajecala je od strasti koja ju je obuzela. Poznavao je njezino tijelo, svaku njegovu reakciju. Željela ga je onoliko koliko i on nju. Morao je ugasiti plamen koji je mjesecima tinjao u njemu.

Nitko osim nje to nije mogao učiniti. Samo je ona mogla izazvati to ludilo u njemu, tijelo mu pretvoriti u vulkan, zamutiti um i samo uz nju je izgarao od sreće.

- Budi moja. – Joško je prošaputao pod naletom strasti. - Samo moja. – posesivnost je govorila iz njegove nutrine.

Lenka ništa nije rekla. Prepustila se poljupcima, čaroliji trenutka. Opet je bila sigurna u njegovim rukama, osjetila kako se tope njezine barijere, oslobađaju se zatomljeni osjećaji koje je skrivala u sebi.

- Jesi li moja? – Joško je govorio ljubeći je.

- Da, samo tvoja. – uzvratila je u jednom dahu. Poželjela je zaustaviti taj trenutak u kojem su opet zajedno, da opet bude tamo gdje je sve ovo vrijeme željela biti.

Uzeo ju je u naručje i odnio u njezinu sobu. Gledajući je u oči, zavukao joj je ruku ispod majice i posegnuo za kopčom njezina grudnjaka. 

Dopuštala mu je, odobravala, tijelom kretala ususret svakoj njegovoj kretnji. Promatrajući tijelo koje je stvoreno da bi on uživao u njemu, opčinjenost je uzimala maha.

Želja je postajala toliko snažna da je tražila oslobađanje okova suzdržavanja. Odmaknuo se načas kako bi joj dopustio da ga oslobodi odjeće. Prepustio se njezinim rukama, ne odajući koliko je prošlih mjeseci sanjao kako ga dodiruju. Svaki dodir njezinih ruku vodio je u blaženstvo kakvo je uzalud tražio negdje daleko od nje.

Vrijeme je stalo u kovitlacu osjećaja. Milovao je svaki milimetar njezina tijela, vodio je prema vratima raja. Kad su zajedno doživjeli najljepšu životnu ekstazu, vrijeme je stalo, samo su osjećaji tekli.

Gledajući njezino lice u ekstazi vidio je ono što prije nije, vidio je koliko ga voli. Djela, riječi, sve je to bilo nevažno prema tom izrazu lica. Ono je sve reklo. Povjerenje koje je osjetio još je više pojačao njegovo uzbuđenje i predao joj se bez ostatka.

Kad im je disanje postalo mirnije, Lenka nije imala snage pogledati prema Jošku. Ugrizla se za usnu. Pobogu, što je to učinila? Povukla je plahtu i prekrila se njome. Nikad se pred Joškom nije sramila, ali taj trenutak obuzeo ju je stid.

- Što se događa? – Joško je sjeo i rukom prošao kroz kosu.

Pokušao je posegnuti za njom, ali ona je uzmaknula. Usne su joj se tresle od suza koje su joj navrle na oči, od jecaja koji su provaljivali na površinu, zarobljeni u njezinu tijelu.

- Oprosti, ovo… - otrla je suze rukom i iskočila iz kreveta.

- Što? – Joško se začudio - Što želiš reći? – ustao je i počeo se odijevati.

Ništa nije shvaćao. Pratio je i nju kako se odijeva. Ono što je vidio, zbunilo ga je. Lenkino lice je bilo uplakano. Zašto? Zar je prepuštanje emocijama tako djelovalo na nju? Ili je žalila zbog svojeg postupka?

- Lenka! – Joško je krenuo prema njoj.

Odmahnula je glavom. Ponašala se kao da je u šoku, kao da ni sama ne vjeruje da se dogodilo ono što jest. Zašto stid zbog takvog postupka? Zar je žalila što su ponovno podijelili ono što su oboje osjećali? Ugasla strast još je ostavljala trag na njezinu licu.

- Ovo… nije se smjelo dogoditi. – rekla je kruto. 

Ustao je kao hipnotiziran i krenuo je prema njoj. Uhvatio ju je za ruke. Kad je ustala, zagrlio ju je. Neko je vrijeme samo tako stajao. Bože, silno mu je nedostajala, toliko jako da sve prošle mjesece kao da nije ni živio.

Nije mogao razmišljati. Ništa mu nije bilo važno, ni taj trenutak, ni prošlost ni budućnost, ništa osim činjenice da je ona pored njega, da je na mjestu koje je samo nju čekalo.

Odmaknuo se i spustio je usne na njezine. Zajecala je od strasti koja ju je obuzela. Poznavao je njezino tijelo, svaku njegovu reakciju. Željela ga je onoliko koliko i on nju. Morao je ugasiti plamen koji je mjesecima tinjao u njemu.

Nitko osim nje to nije mogao učiniti. Samo je ona mogla izazvati to ludilo u njemu, tijelo mu pretvoriti u vulkan, zamutiti um i samo uz nju je izgarao od sreće.

- Budi moja. – Joško je prošaputao pod naletom strasti. - Samo moja. – posesivnost je govorila iz njegove nutrine.

Lenka ništa nije rekla. Prepustila se poljupcima, čaroliji trenutka. Opet je bila sigurna u njegovim rukama, osjetila kako se tope njezine barijere, oslobađaju se zatomljeni osjećaji koje je skrivala u sebi.

- Jesi li moja? – Joško je govorio ljubeći je.

- Da, samo tvoja. – uzvratila je u jednom dahu. Poželjela je zaustaviti taj trenutak u kojem su opet zajedno, da opet bude tamo gdje je sve ovo vrijeme željela biti.

Uzeo ju je u naručje i odnio u njezinu sobu. Gledajući je u oči, zavukao joj je ruku ispod majice i posegnuo za kopčom njezina grudnjaka. 

Dopuštala mu je, odobravala, tijelom kretala ususret svakoj njegovoj kretnji. Promatrajući tijelo koje je stvoreno da bi on uživao u njemu, opčinjenost je uzimala maha.

Želja je postajala toliko snažna da je tražila oslobađanje okova suzdržavanja. Odmaknuo se načas kako bi joj dopustio da ga oslobodi odjeće. Prepustio se njezinim rukama, ne odajući koliko je prošlih mjeseci sanjao kako ga dodiruju. Svaki dodir njezinih ruku vodio je u blaženstvo kakvo je uzalud tražio negdje daleko od nje.

Vrijeme je stalo u kovitlacu osjećaja. Milovao je svaki milimetar njezina tijela, vodio je prema vratima raja. Kad su zajedno doživjeli najljepšu životnu ekstazu, vrijeme je stalo, samo su osjećaji tekli.

Gledajući njezino lice u ekstazi vidio je ono što prije nije, vidio je koliko ga voli. Djela, riječi, sve je to bilo nevažno prema tom izrazu lica. Ono je sve reklo. Povjerenje koje je osjetio još je više pojačao njegovo uzbuđenje i predao joj se bez ostatka.

Kad im je disanje postalo mirnije, Lenka nije imala snage pogledati prema Jošku. Ugrizla se za usnu. Pobogu, što je to učinila? Povukla je plahtu i prekrila se njome. Nikad se pred Joškom nije sramila, ali taj trenutak obuzeo ju je stid.

- Što se događa? – Joško je sjeo i rukom prošao kroz kosu.

Pokušao je posegnuti za njom, ali ona je uzmaknula. Usne su joj se tresle od suza koje su joj navrle na oči, od jecaja koji su provaljivali na površinu, zarobljeni u njezinu tijelu.

- Oprosti, ovo… - otrla je suze rukom i iskočila iz kreveta.

- Što? – Joško se začudio - Što želiš reći? – ustao je i počeo se odijevati.

Ništa nije shvaćao. Pratio je i nju kako se odijeva. Ono što je vidio, zbunilo ga je. Lenkino lice je bilo uplakano. Zašto? Zar je prepuštanje emocijama tako djelovalo na nju? Ili je žalila zbog svojeg postupka?

- Lenka! – Joško je krenuo prema njoj.

Odmahnula je glavom. Ponašala se kao da je u šoku, kao da ni sama ne vjeruje da se dogodilo ono što jest. Zašto stid zbog takvog postupka? Zar je žalila što su ponovno podijelili ono što su oboje osjećali? Ugasla strast još je ostavljala trag na njezinu licu.

- Ovo… nije se smjelo dogoditi. – rekla je kruto.