Nora Roberts: Šapat sjene, odlomak

Nora Roberts: Šapat sjene, odlomak

BILO JE TO DOBRO DRUŠTVO. KANILA JE DA POPITI JEDNO PIVO, zadržati se malo s njima, a tada krenuti kući, uključiti perilicu i pripremiti brzu večeru od ostataka u smočnici. A sad je već bila na drugom pivu i na piti od piletine.

Ostavit će svoj kamionet ondje gdje je, kod Branne, i otići iz paba kući pješice. Ubaciti rublje u perilicu, napraviti popis za tržnicu i za sebe i za svoju majku. Rano leći, i ako uspije dovoljno rano ustati, mogla bi ubaciti još rublja u perilicu i završiti s tim.

Otići na tržnicu u vrijeme stanke za ručak. Navratiti do majke nakon posla, pomogao joj Bog, da obavi svoju dužnost. Još joj nekoliko puta spomenuti ideju o preseljenju k Maureen.

Connor je ubode prstom u rebra. „Previše misliš. Pokušaj se prepustiti trenutku. Iznenadit ćeš se.“

„Pita od piletine u pabu može me iznenaditi?“

„Dobra je, zar nije?“

Ona ponovno zagrize u pitu. „Dobra je. A što ti kaniš učiniti u vezi s Alice?“

„Molim?“

„Alice Keenan, koja ti šalje signale o svojoj neutaživoj pohoti preko cijelog paba poput onih prometnika sa zastavicama .“ Zamahala je rukama da mu pokaže.

„Lijepo lice, to svakako. Ali ne za mene.“

Na Mearinu se licu pojavi izraz nevjerice te pogleda sve za stolom. „Čujete li vi to? Connor O’Dwyer kaže da lijepo lice nije za njega.“

„Znači, želi prsten na svom prstu, zar ne?” upita Fin, zabavljajući se. „To, sigurno, želi, a kako je to više nego što joj mogu dati, nije red da se igram s njom. Ali lijepo lice ima.“

Nagne se prema Meari. „Ali da se ti malo priviješ uza me, poljubiš me, ona bi pomislila, što se tu može, zauzet je, i prestala bi čeznuti za mnom.“

„Morat će čeznuti, kao što i druge budalaste žene čine.“ Stavila je u usta još malo piletine. „Moja su usta trenutačno zauzeta.“

„Jednom si ih pritisnula na moja.“

„Stvarno?” Iona odgurne svoj tanjur ustranu i nagne se naprijed. „Ispričaj nam sve.“

„Bilo mi je samo dvanaest godina.“

„Skoro trinaest.“

„Skoro trinaest je dvanaest.“ Pretvarala se kao da će ga ubosti vilicom. „I bila sam radoznala.“

„Bilo je lijepo.“

„Kako sam to mogla zaključiti?“ usprotivila se Meara. „Bio je to moj prvi poljubac.“ „Aah.” Iona duboko uzdahne. „Prvi nikad ne zaboraviš.“ „Njemu nije bio prvi.“

Connor se nasmijao i povukao Mearu za pletenicu. „Ne, nije bio, ali nisam ga zaboravio, zar ne?“

„Ja sam imala jedanaest godina, bila sam napredna”, reče Iona. „Zvao se Jessie Lattimer. Baš je bilo slatko. Odlučila sam da ću se vjenčati za njega jednog dana, živjeti na farmi i da ću cijele dane jahati konje.“

„I što se dogodilo s tim Jessiejem Lattimerom?“ Boyle je želio znati.

„Poljubio je neku drugu i slomio mi srce. Onda se njegova obitelj preselila u Tucson, ili Toledo. Nešto što počinje na T. Tako da ću se sada udati za jednog Irca.“ Nagnula se i poljubila Boylea. „I cijele dane jahati konje.“

Oči su joj zablistale kad je Boyle prepleo svoje prste s njezinima. „Tko je bio tvoj prvi, Branna?“

U trenutku kad su riječi bile izgovorene, žaljenje zatamni njezin blistavi pogled. Znala je. Naravno da je znala i prije nego što je Branna pogledom okrznula Fina.

„I meni je bilo dvanaest. Nisam mogla dopustiti da me moja najbolja prijateljica pretekne, zar ne? I kao Connor Meari, i Fin je njoj bio pri ruci.“

„Da, zbilja jest“,  veselo se složi Connor, „pobrinuo se da bude na istom mjestu gdje i ti svaki Božji trenutak.“

„Ne svaki, jer to nije bio i njegov prvi poljubac.“

„Malo sam vježbao.“ Fin se ljuljao na svojem stolcu, držeći pivo. „Jer sam želio da tvoj prvi poljubac bude za pamćenje. U sjenovitoj šumi“,  promrmljao je, „jednog toplog ljetnog dana. A zrak je mirisao na kišu i rijeku. I na tebe.“

Nije gledala u njega, niti on u nju. „Tada je munja sijevnula, udarila  iz neba ravno u zemlju.“ Sjećala se. Oh, i te kako se sjećala. „Zrak je zadrhtao od munje i grmljavine koja je uslijedila. Trebali smo znati.“

„Bili smo djeca.“

„Ali ne zadugo.“

„Rastužila sam te“,  tiho reče Iona. „Oprosti.“

„Nisam tužna.” Branna odmahne glavom. „Malo nostalgična za nevinošću koja se topi brže od snježne pahulje na suncu. Ne možemo sad biti nevini, možemo li, s tim što se dogodilo. I što će se ponovno dogoditi. Stoga… ulijmo malo viskija u čaj i uživajmo u trenutku, kao što moj brat voli reći. I glazbe nam treba večeras, što kažeš na to, Meara? Pjesma ili dvije večeras, jer samo bogovi znaju što donosi sutrašnji dan.“

„Idem po pabovsku violinu.“ Connor ustane, pogladi sestrinu kosu dok se dizao od stola. I bez riječi, pruži joj utjehu koju je trebala.

Meara je ostala duže nego što je kanila. Neko razumno vrijeme za razmišljanje da li da opere rublje ili napravi popise za tržnicu već je davno prošlo. Iako ga se pokušala riješiti, Connor je inzistirao da je otprati kući.

„Glupo je, doista. Treba mi manje od pet minuta do kuće.“

„Znači, neće mi oduzeti mnogo vremena. Lijepo je od tebe što si ostala – Branni je to trebalo.“

„Ona bi isto učinila za mene. A i meni se raspoloženje popravilo, premda rublje nije oprano.“

Koračali su tihom ulicom, penjući se uzbrdo. U pabovima je još bilo živahno, ali prodavaonice su bile odavno zatvorene i nijedan jedini automobil nije prošao cestom.

Vjetar je ojačao, kovitlajući zrak. Osjetila je miris suncokreta iz tegle za cvijeće na nekom prozoru i gledala iskričavu svjetlost zvijezda kroz pramenove oblaka.

„Jesi li ikad razmišljao o tome da odeš nekamo drugamo?“ upitala ga je. „Da živiš negdje drugdje? Da ne moraš raditi to što ovdje treba napraviti?“

„Ne, nisam. Ovamo pripadam. Ovdje je ono što želim i gdje to želim. A ti, jesi li ti o tome razmišljala?“

„Nisam. Imam prijatelje koji su otišli u Dublin, ili Galway City, Cork City, čak i u Ameriku. Nekad sam znala pomisliti da bih i ja to mogla učiniti. Slati majci novac i otići nekamo drugamo, doživjeti avanturu. Ali nikad to nisam željela onoliko koliko sam željela ostati ovdje.“