Rosie Kugli intervju

Rosie Kugli: Muškarci i žene podjednako žele ljubav

Ljubavni roman "Tajna prijateljice noći" bila je prekretnica za autoricu Rosie Kugli, jer je prije njega bila poznata kao autorica antiljubavnog romana Moderna bajka" i po kolumnama na ženskim poratalima u kojima je raskrinkavala svakodnevne ljubavne varke i licemjerje u ljubavnim igrama. Za nezaposlenu pravnicu pisanje ljubavnog romana bio izazov i eksperiment, koji se pokazao uspjelim, jer je "Tajna prijateljice noći" vrlo dobro prihvaćena i popraćena odličnim recenzijama. Rosie Kugli dobrodošlo je pojačanje reprezentacije hrvatskih autorica ljubavnih romana, koje sve samouvjerenije osvajaju čitateljsku publiku.

* Vaš ljubavni roman „Tajna prijateljice noći“ odlično je prihvaćen, donosi uvjerljivu atmosferu i zanimljive likove iz polusvijeta. Imate li ideju za sljedeći roman? Možete li čitateljicama odati kamo nas vodite u svojem novom romanu i s kakvim ćete nas likovima upoznati?

- Kada sam prošlo ljeto pisala „Tajnu prijateljice noći“ zamišljala je kao ljetno štivo i eto, želja mi se ostvarila!  Sada se posvećujem novom romanu. Bit će to obiteljska saga. Radnja se vrti oko ostarjelog slikara, koji broji zadnje dane i shvaća da ne može otići prije no što dovrši posljednje poglavlje i zapečati knjigu života. Mlada novinarka koja je odabrana da napravi veliki intervju uoči retrospektive slikarovih djela, ne shvaća kako to da je baš njoj, dodjeljen tako ambiciozan zadatak. Život postaje filmsko platno na koje um projicira vrela i užarena sjećanja, a mlada žene protiv svoje volje biva uvučena u prošlost koji slaže nevjerojatan mozaik događaja. "Život naplaćuje dugove bez obzira kakvim se riječima i dokazima branili. Djela su ono koja govore više od svake obrane, jer istina čuči u svakom čovjeku, ta najtajanstvenija stvar koja živi u svakom muškaracu i ženi, kao duboka i vječna vatra koju nije moguće ugasiti... "

* Prema vašim iskustvima s ljubavnim romanom, medijima i s kolumnama u ženskim revijama, primjećujete li da se publika zaželjela domaćih autorica? 

- Definitivno. Smatram da je tržište zasićeno stranim autorima, a domaći su poput ljetnog povjetarca koji unose nove, ali čitateljima  dobro poznate elemente, situacije, mjesta, poveznice. Da sam na pravom tragu svjedoče mi brojna pisma i pozivi ljudi koji čitaju moje romane i knjige. Oduševljeno mi pričaju kako su se prepoznali u nekim situacijama, ili se s lakoćom mogu identificirati sa određenim likom. Jedan me gospodin sumnjičavo pitao odakle crpim inspiraciju, jer “sljemenska epizoda“ identična je njegovoj. "Kako ste samo pogodili?", želio je znati.

* Ljubavni roman „Tajna prijateljice noći“ napisali ste nakon antiljubavnog romana „Moderna bajka. Vjerujete li danas u ljubav i sretne završetke?  Mogu li i u Hrvatskoj bajke postati stvarnost?

- Zauvijek, i još tome sretno? Danas? Pa ne znaš što će biti za godinu dana, a kamoli za deset godina! Malo je smiješno obvezivati se na tako nešto pogotovo u ovo doba sveopćeg konzumerizma i zamijenjivosti! Garancije nema. Zauvijek sretno postoji samo u bajkama. A bajke smo, nažalost, odavno prerasli. Istina je često razočaravajuća, upravo su zato mnogi skloni idealiziranju, pretjerivanju. Više se i ne čudim kad čujem da se na planetu Ljubavi situacija dramatično promijenila, a  „najdraža dušica“ gotovo preko noći preobrazila u bolesnog psihopata.

Činjenica da više od polovice brakova završava razvodom, govori da kolektivno nismo ovladali vještinom suživota. Tako da se slažem s tvrdnjom da drugi brak predstavlja pobjedu nade nad iskustvom. Gledajući propale brakove koji su sve brojniji, teško mi je naći razlog za optimizam, no unatoč poraznim statistikama ja i dalje vjerujem u ljubav. A dok ona ne dođe, pisat ću ljubavne romane!

* Vjeruju li današnji muškarci u ljubav? Imaju li želju i potrebu usrećiti ženu svog života i imati nekoga pored sebe? Kako pokazuju ljubav?

- Ljubav nije samo emocija, ljubav je pozitivna sila, povod za sve dobro i pozitivno. Svaki izum, svako otkriće i svako stvaralaštvo je proizišlo iz ljubavi prema nečemu ili nekome. S druge strane, nedostatak ljubavi je povod za sve negativno, za svu bol i patnju. Muškarci, baš kao i žene podjednako žele ljubav. Sreća udvoje... sretni su oni koji žive taj san! Priče o ljudima koji su se uspjeli pronaći i odabrati jedno drugo uvelike ističu snažnu seksualnu privlačnost, kemiju kombiniranu s požudom, povjerenjem, istim pogledima na život itd. Naravno, kad smo pronašli ženu ili muškarca svog života, nema toga na što se nećemo obvezati, obećat ćemo i Mjesec i zvijezde. Olako se razbacujemo izjavama volim te, voljet ću te do smrti, dok nas smrt ne rastavi, zauvijek tvoj, nikad te neću prevariti, samo ti......itd.

Razbacujemo se obećanjima, riječima, a kad se euforija slegne... život priča drugu priču.

Rascijep između onoga što radimo i pustih obećanja na koje se zaklinjemo nije samo mjera licemjerstva, jer često vjerujemo dobronamjernim izjavama. Bilo da smo ih mi dali, ili nam je netko drugi obećao raj. No nas ne definiraju riječi već postupci. Istinska ljubav zahtijeva hrabrost otvaranja prema drugoj osobi. Koga od nas nije povrijedila osoba kojoj smo, pogrešno prosuđujući, samo na temelju praznih obećanja, poklonili povjerenje?

* Kako komentirate učestale vijesti o obiteljskom nasilju i zlostavljanju u braku? Koji su, po vašem mišljenju, uzroci obiteljskog nasilja? Što bi društvo moglo učiniti kako bi ograničilo zlostavljanje? Je li ključ edukacija žena ili muškaraca? Ili i jednih i drugih? 

- Nikad neću zaboraviti jedan petak, mjeseca lipnja 2005. Često sam nosila igračke i odjeću, u Dom za nezbrinutu djecu, gore u Nazorovu. Sjećam se da sam prošla pored mladog para s malim djetetom. Osim njih, u parku iza Doma nije bilo nikoga. Nakon kojih deset, petnaest minuta, začuli su se hici... znala sam da se dogodilo nešto strašno. Nepovratno. Zavaladala je panika. Užas... Pred očima djeteta, taj je muškaraca s nekoliko hitaca usmrtio svoju suprugu, a zatim je i u sebe opalio nekoliko hitaca. Mlada žena, zvala se Jelena, imala je samo 25-godina. Preminula je odmah, a ubojica tek nakon dolaska policije.

Tragičnu smrt majke dvogodišnjeg dječaka mogle su spriječiti državne institucije koje je mlada žena nebrojeno puta pozivala u pomoć tražeći zaštitu za sebe i svoga sina. Zvjerski ubijena mlada žena, žrtva je sustavnog zlostavljanja svoga supruga, o njegovim prijetnjama da će ubiti i nju i dijete više je puta obavještavala nadležne institucije.  Institucije su zakazale i to ne samo u slučaju ove mlade majke. Da su institucije zakazale nemalo puta i da je nasilje i zlostavljanje u braku svjedoče nebrojene tragične priče (a da ne pričam o tzv.“tamnoj brojci“).

Čini mi se da se uz sve centre, tribine, forume, stučne službe, medijske natpise – naravno čast iznimkama - još uvijek premalo čini i da su institucije i stručne službe zbog svoje letargije, neefikasnosti i sramotnog nemara itekako odgovorne za tragedije koje se dešavaju, nebrigu oko zlostavljanja i žrtava obiteljskog nasilja.

Posebno me smeta što se malo govori i zna o psihičkom nasilju koje je puno snažnije i razornije od fizičkog. Psihičko nasilje izuzetno je teško dokazati, jer na površini se ne vidi ništa ili gotovo ništa. Nema tragova nasilja, izbijenih zubi, rana modrica. svjedoka, policijskih zapisnika. Psihičko nasilje ne ostavlja dokaze. Nema dokaza o paklu stvarnosti koja se podnosi. To je čisto nasilje i zato smatram da mi kao društvo imamo veliku odgovornost. Edukacija i prevencija... I još više edukacije i prevencije jer kad se tragedija dogodi, obično je puno prekasno.