HUGH LAURIE: VRLO KOMPLICIRANA TRGOVINA
HUGH LAURIE: VRLO KOMPLICIRANA TRGOVINA
Jedan
Vidjeh čovjeka jutros
Koji
umrijeti nije htio...
P. S.
Stewart
Recimo da nekome morate slomiti ruku.
Desnu ili lijevu, nebitno. Poanta je da je trebate
slomiti, jer u protivnom… ne, ni to nije bitno. Recimo tek da neće biti dobro ukoliko je
ne slomite.
E sad, moje pitanje glasi: hoćete li tu ruku slomiti
brzo – krc, ups, žalim
slučaj, daj da ti pomognem
s improviziranom udlagom – ili ćete
cijelu stvar razvući
na dobrih osam minuta, svako malo postupno pojačavajući pritisak dok bol ne postane ružičasta i zelena i vruća i hladna i sve u
svemu urlajuće
nepodnošljiva?
Točno
tako. Naravno. Ispravno, jedino ispravno jest završiti s time što je brže moguće. Slomi ruku, polij je
rakijom, budi uzoran građanin.
Nema drugog odgovora.
Osim ako.
Osim osim osim
ako.
Što
ako mrzite osobu kojoj ta ruka pripada? Mislim stvarno, stvarno je
mrzite.
To je stvar
koju sad moram razmotriti.
Kažem
sada, misleći
na tada, misleći
na trenutak koji opisujem; neznatan trenutak, tako prokleto neznatan, prije
nego što će mi zapešće doseći šiju,
a lijeva će mi se nadlaktica slomiti na bar dva, a
moguće i više, labavo spojena
komada.
Jer, gledajte, ruka o kojoj govorimo je moja. Nije
neka apstraktna, metaforička
ruka. Kost, koža,
dlačice, mali bijeli ožiljak na vrhu lakta
zarađen na rubu grijalice u
osnovnoj školi
– sve to pripada meni. A sad je došao trenutak kad moram uzeti u obzir mogućnost da me čovjek koji stoji iza
mene, steže
mi ručni zglob i gura ga uzduž moje kralježnice s gotovo
seksualnom pažnjom
mrzi. I to mislim stvarno, stvarno mrzi.
Ne žuri
mu se.
Preziva se Rayner. Ime nepoznato. Bar ga ja ne znam,
a stoga, po svoj prilici, ni vi.
Pretpostavljam netko, negdje, valjda zna kako se
zove – valjda ga je krstio tim imenom, zazivao
ga njime na doručak,
učio ga kako da ga napiše – netko
drugi je to ime izvikivao u kafiću nudeći piće ili ga mrmljao tijekom seksa, ili ga
je pak upisao u okvir na obrascu za životno osiguranje. Sve su to stvari koje
su zasigurno radili. Samo mi ih je teško zamisliti.
Rayner je, po mojoj procjeni, bio deset godina
stariji od mene. Što
je sasvim OK. Ništa
tome ne fali. Imam dobre, tople, nerukolomne odnose s mnogim ljudima koji su
deset godina stariji od mene. Ljudi koji su deset godina stariji od mene
uglavnom su divljenja vrijedni. Ali Rayner je i osam centimetara viši od mene, 25 kilograma
teži i barem osam puta,
kako god se mjerne jedinice za nasilje zvale, nasilniji. Ružniji je od javne garaže, s velikom golom
lubanjom prepunom udubina i izbočina kao neki balon pun alata, s
plosnatim štemerskim
nosom, evidentno u njušku
uguranim nečijom
lijevom rukom, ili možda
čak stopalom, a koji se širio u asimetričnu deltu punu meandara
ispod grube ploče
čela.
A, Bože svemogući, kojeg li čela! Cigle, noževi, boce i razumni
argumenti su se, u svoje vrijeme, neškodljivo odbijali od ove masivne čeone ploče, ostavljajući tek slabašna uleknuća među dubokim i široko razmaknutim
porama. Mislim da su to bile najdublje i najšire razmaknute pore koje sam ikad vidio
na ljudskoj koži,
što me je navelo da se
prisjetim pruga za vježbanje
golfa u Dalbeattiju krajem dugog, suhog ljeta '76. godine.
Pomičući se bočno, shvaćamo da su Raynerove uši bile jednom davno
odgrizene i ispljunute natrag na glavu, jer mu je lijevo uho definitivno bilo
naopačke, ili izvrnuto na
krivu stranu, što
god, svakako nešto
što vas tjera da se neko
vrijeme zabuljite prije nego vam sine, "aha, pa to je uho".
A povrh svega, ako još niste
shvatili, Rayner je na sebi imao crnu kožnu jaknu iznad crne dolčevite.
No naravno da ste to skontali. Rayner je bio takav
lik kojem bi, i kad bi bio sav umotan u finu svilu te imao orhideju iza oba
uha, nervozni prolaznici i dalje prvo dali sav svoj novac, a tek se poslije
pitali jesu li mu uopće
išta dugovali.
Ja mu, igrom slučaja, ništa nisam dugovao. Rayner spada među ono malo ljudi kojima
apsolutno ništa
ne dugujem, i da su se stvari među nama bolje odvijale, možda bih mu čak predložio da si on i kolege
izrade posebnu kravatu kao znak pripadanja tom probranom društvu. Možda s kariranim uzorkom.
Ali, kao što rekoh, stvari među nama nisu baš dobro stajale.
Jednoruki instruktor borilačkih vještina zvan Cliff (podučavao je goloruku borbu,
a imao je samo jednu ruku – da, znam, život
je ponekad takav) jednom mi je rekao da je bol nešto što zadaješ sam
sebi. Drugi ti ljudi nešto
naprave – udare te ili izbodu ili ti pokušaju slomiti ruku – ali bol si stvaraš sam. Dakle – rekao je Cliff koji je
proveo dva tjedna u Japanu i stoga se smatrao pozvanim naplaćivati ovakva sranja –
samo o tebi ovisi hoćeš li zaustaviti vlastitib bol. Cliffa je
tri mjeseca kasnije, u tučnjavi
u pubu, ubila pedesetpetogodišnja
udovica pa sumnjam da ću
ikada biti u prilici razuvjeriti ga.
Bol je događaj. Događa ti se, a nosiš se s njim kako god možeš.
Jedino što je zasad bilo na mojoj strani jest činjenica da nisam ni pisnuo.
Nema to veze s hrabrošću, da se razumijemo, jednostavno nisam
stigao do toga. Do tog trenutka Raymond i ja smo se odbijali o zidove i namještaj u znojnoj
testosteronskoj tišini,
sa samo ponekim groktajem kojim smo oboje davali do znanja da se još dobro držimo. Ali sad, s ne više od pet sekundi prije
nego što se onesvijestim ili kost napokon pukne – sad je bio savršen trenutak za uvođenje novog elementa. A
zvuk je jedino što
mi je palo na pamet.
Stoga sam duboko udahnuo kroz nos, izvinuo se kako
bih se što više približio njegovu uhu, na
trenutak sam zadržao
dah, a onda ispustio ono što
japanski borci zovu kiai – vi biste to vjerojatno nazvali strašno glasnim zvukom i ne
biste bili u krivu – urlik takvog zasljepljujućeg, šokantnog, koji-je-to-kurac-bio
intenziteta da sam sâm sebe prilično prestrašio.
Primjedbe
Objavi komentar