Jules Moulin: ALLY HUGHES SE PONEKAD SEKSA

Jules Moulin: ALLY HUGHES SE PONEKAD SEKSA

Ključni vikend

Na koncu je za sve što se dogodilo zapravo bio kriv Harry.

Harry Goodman je obećao pomoći profesorici Hughes oko nekih kućanskih poslova. No, isto to joj je obećao i prošlog petka, i onog petka prije toga.

Sve se to događalo u Novoj Engleskoj i u punom je jeku bila sezona bejzbola 2004. Soxi su se približavali osvajanju devedeset i četiri boda, što je bio njihov šezdeset i četvrti rekord tog proljeća. Pet mjeseci kasnije, u listopadu, pomeli su i Cardinalse i osvojili prvenstvo nakon osamdeset i šest godina.

Harry je odrastao u južnom dijelu Bostona i za njega je to bilo vrlo stresno razdoblje. Govorio je tada da osjeća kako se stvari mijenjaju, da osjeća kako se ta promjena približava. Kako će od sada na život gledati kao pobjednik, kako se, nakon tog uspjeha, okreće prema nesigurnoj budućnosti...

Tako je većinu svojeg vremena počeo provoditi smirujući živce u Mulliganovoj krčmi.

Ally se išuljala kroz stražnja vrata kod Robinsona i pobjegla od svoje šefice, doktorice Priscille Patricie Meer.

Krenula je prema istoku, iza Mencogga, Bracketta i Patridgea. Kad je stigla do Ulice Brown, skrenula je lijevo i ponadala se da će ući i izaći iz Pembroke Halla prije nego što je Priscilla sustigne ili je nazove.

Imala je samo jednog. Jednog studenta, koji se zvao Jake Bean. I to je bilo to. Nakon toga je namjeravala kući, gdje se trebala naći s Harryjem.

A Jake je, nakon predavanja, više nije uspio uhvatiti. U toj velikoj gužvi, među studentima koji su žurili stepenicama prema dolje, Ally je skrenula desno umjesto lijevo, a Jake je skrenuo lijevo umjesto desno i izašao na prednja vrata, hodajući prema Brownu Ulicom Waterman. Onda je skrenuo na sjever i ugledao je na Ulici Meeting. “Profesorice Hughes!” Vikao je glasno koliko je mogao. “Profesorice!”

Ally je, pak, grabila stepenicama gore, prema Pembrokeu, s ruksakom koji joj se ljuljao na ramenu i s mobitelom na uhu. Razgovarala je s nekim policijskim pomoćnikom u postaji East Providence. “Znači to nisu ti. Ti koje ste pokupili? To su neki drugi?” Bila je zbunjena.

“Doktorice Hughes! Profesorice!” vikao je Jake s druge strane ulice.

Ally nestane u zgradi. Nije ga čula. Iako je svakog semestra držala dva kolegija, koja su ujedno bila najpopularnija u cijelom kampusu pa u predavaonicama gotovo da nikad nije bilo slobodnog mjesta, nije stizala uživati u svojoj doktorskoj tituli, niti statusu asistentice.

Neki od njezinih studenata kasnili su sa seminarskim radovima. U utorak ju je Yoko nazvala u suzama. “Profesorice, bolesna sam!”

“Yoko? Gdje si ti?” Yoko joj se nije javljala kad ju je nekoliko puta nazvala.

“Ne mogu ustati!”

“Willma mi je rekla...”

“Moji papiri su sa mnom. Ponijela sam sve svoje papire zabunom u Omahu!”

“Ti si – kod kuće?”

“Oprostite, to je ispalo tako blesavo! Tako sam glupa!”

“Prestani. Molim te.”

“Takav sam idiot.”

“Smiri se. Molim te. Pošalji mi sve to poštom. Je li ti majka tamo?”

“Poštom?”

“Ispravit ću ja do kraja što bude trebalo. Nije problem. Ipak se radi o tvojem zdravlju.”

Yoko je na trenutak zastala. “Ozbiljno?”

“Ozbiljno. Može li mama to poslati još danas? Ekspresno? Ne košta više od deset, dvadeset dolara.”

“Mama!” Yoko je viknula i onda se opet vratila na telefon. “Pričekajte.” Nakon toga opet: “Mama!”

“Yoko?”

“Da, profesorice?”

“Koliko ti je toga ostalo?”

“Dvadeset i jedna stranica...”

Ally uzdahnu. Dvadeset i jedna stranica... to je značilo da će upravo toliko sati provesti nad tim papirima dok ih bude ispravljala. Barem toliko. Uzdahnula je. “Ti to meni postavljaš pitanje ili iznosiš konstataciju?”

Yoko je dizala intonaciju kako se rečenica približavala kraju kao da postavlja pitanje, iako to nije činila. To joj je bio običaj. Tako je samo željela pokazati da je nesigurna iako nije bilo tako. U svojoj je klasi na Yaleu bila najbolja.

“Dvadeset i jednu stranicu ima cijeli rad, no ostalo ih je samo devet za ispravljanje.”

Ally se nasmiješi. “Devet.” To neće biti problem. “Dobro, pošalji. I ozdravi.”

“Profesorice!” viknuo je opet Jake kad je upao u zgradu. Dotrčao je stepenicama na kat.

Ally je zatvorila vrata svog kabineta i zaključala se. Odložila je ruksak i krenula prema svojem pisaćem stolu kako bi skupila sve papire iz Omahe.

Kasnila je na sastanak s Harryjem, no i on je uvijek kasnio. I to ne samo po nekoliko minuta. Harry je znao kasniti po dva sata. Kad bi se pojavio i ako bi se uopće pojavio. “Dakle, oni su i dalje vani? Jesam li se dobro izrazila? Jesu li oni i dalje na slobodi?”

Bila je to glavna vijest u novinama Brown Daily Herald: “Banda pljačkaša poharala susjedstvo”.

Dva tjedna prije dogodilo se nekoliko provala u ulici gdje je Ally stanovala, na par kilometara od kampusa. Tri pljačke dogodile su se usred noći, u tri ujutro; trojica provalnika u skijaškim maskama, niski, naoružani. Netko ih je iz susjedstva primijetio kako unose stvari u kamionet.

Ally je zamolila Harryja da dodatno osigura stražnja vrata i završi sve poslove koje je započeo još u ožujku.

“Sve što si započeo”, izričito mu je napomenula kad se o tome povela riječ.

I sad je došao taj vikend. Harry je trebao doći k njoj u jedan, a ona će se zavući u svoju radnu sobu i ocjenjivati.

Voljela je taj svoj unajmljeni stan, u viktorijanskom stilu, iako se u njemu sve raspadalo. Već je šest godina plaćala Harryju da mijenja crijep, prazni oluke i zatvara pukotine na prozorskim oknima. Bila je sigurna da sve to, zapravo, trune u nepovrat, ali dala je sve od sebe da prostor bude topao te da se ona i Lizzie ondje osjećaju dobro. Nije to hotel s pet zvjezdica, odgovarala bi na primjedbe svoje majke, ali tu su se lijepo smjestile i učinile ga svojim domom.

Međutim, pomisao na ta tri oniža tipa, s crnim maskama... to je bilo puno gore od pukotina po prozorima i oluka.

Njoj nisu imali bogzna što ukrasti. Sobe su bile pune staroga namještaja što su gu odasvud dovukli, starih drvenih stolova, stolaca, kreveta i ormarića, uglavnom kupljenih u staretinarnicama ili od Vojske spasa u Newportu i Bostonu.

Prekinula je vezu kad je Jake pokucao na vrata. Preplašila se i naglo okrenula. Je li to već Meerica? “Da? Tko je?” viknu.

“Jake Bean!”

Zvao ju je u ponedjeljak i dogovorili su se da se nađu na dvadeset minuta u vrijeme njezinih konzultacija kako bi porazgovarali o pismenom ispitu koji nije prošao.

Došla je do vrata i otvorila. Kad ga je ugledala, malo je ustuk­nula. Iznenadila se. “Vi ste Jake?”

“Imamo dogovoreno.”

“Da, naravno!” Zakoračila je u stranu kako bi ga propustila unutra. “Nismo se nikada formalno upoznali.” Zatvorila je vrata. Jake se okrenuo i pružio joj ruku.

“Oprostite. Imam dvjesto studenata, tako da nisam uvijek u stanju spojiti lice s imenom.”

Ally je bila uvjerena da je Jake Bean bio neki visoki plavi momak koji se uvijek smješkao i sjedio na predavanjima sasvim naprijed.

Nije mogla vjerovati. Dakle, ovo je Jake.

Jake Bean je onaj koji je uvijek sjedio straga?

Nisu nikada razgovarali, no taj mladić koji je uvijek bio straga već joj je tri godine privlačio pozornost.

Izgledao je poput onog pjevača koji je išao s njom u školu u Exeteru ili možda u Andoveru. Mladić koji se sviđao svim curama na Brownu. Zvao se John Mayer ili Meyer ili Moyer, s onom svojom pjesmom koja je svima lako ušla u uho, Body is Wonderland. Jake mu je bio sličan, ustvari, bio je još zgodniji. On kao da je bio njegov malo okretniji dvojnik. Pomalo neotesan, zaigran, no ipak čvrst, bio je jedna od verzija tog tipa, samo nešto ušminkaniji.

“Profesorice Hughes, molim vas. Nikad nisam propustio niti jedno vaše predavanje. Možete li malo popustiti? Zaista vas molim.”

Ally baci pogled na njegov pisani rad. “Možemo li o tome malo porazgovarati?” upita ga susretljivo, no tada zazvoni telefon. Pogledala je broj na zaslonu. “Oprostite, moram se javiti. Pričekajte malo.” Nakon toga se okrenula prema telefonu i podigla slušalicu. “Harry?” Neko je vrijeme slušala što joj Harry govori, a onda je izgubila strpljenje. “Harry? Vi to meni ozbiljno? Pa, ovo je već treći put, Harry. Čekam vas uzalud već treći put ovaj mjesec... Možete li doći i popraviti...” Na trenutak je zastala kako bi čula drugu stranu. “Ne? Dobro. Nemojte, Harry. Nemojte me više nazivati. Zbogom, Harry.” Spustila je slušalicu i uzdahnula.

“Je li sve u redu?”

“Ne, nije”, reče Ally. “Moja će kći za četiri dana navršiti deset godina i kupila sam joj novi, veliki krevet na kat, a ovaj majstor, Harry, već me tri puta zeznuo.”

“Imate kćer?”

“Da”, reče ona.

“Aha.”

Ally se nasmijala. “Takav je moj život!”

Sada je već bila ljuta. Lizzie je moli taj novi krevet već dvije godine. Neko je vrijeme štedjela i napokon kupila krevet, kao poklon za rođendan. Bio je u dijelovima, skrivenim po kutijama u podrumu već tjednima, i čekao da ga se sastavi.

I trebala joj je nova brava na stražnjim vratima. I htjela je učvrstiti prozore u prizemlju.

Trebalo joj je puno toga.

I dalje je vrtjela glavom lijevo-desno dok je spuštala Jakeov rad u krilo i posezala za olovkom. “Morat ću pronaći... nekoga drugog.”

“Zar to ne može sastaviti vaš suprug?”

Ally podigne pogled načas prema njemu. Bilo je to sasvim normalno pitanje, no zadiralo je u njezin privatni život. “Nemam supruga. Živim sama, sa svojom kćeri.”

“Mogu vam ja to srediti.”

“Što?” Već se fokusirala na njegov rad, ono što je Jake napisao o Anaïs Nin.

“Taj krevet.”

“Hvala.” Ally digne pogled. “Oprostite, molim?”

“Moj brat i ja se bavimo tim poslovima. Sklapanje i izrada polica, IKEA, one velike kuće za lutke. Znate li koliko vještine – i talenta – treba da bi se sastavio lift kuće za lutke koji doista radi?”

“Znam”, nasmiješi se Ally. “Upamtila sam ga dobro!” Lizzie je imala Barbienu kuću snova. “No, da se vratimo na početak vašeg rada... Dio koji mi se čini zapravo... pseudoznanstveni.”

Jake odluta pogledom pokraj Ally, kroz prozor, i zadrži se na stablima u parku. Bilo mu je neugodno. “Ne pišem baš dobro”, reče. “To je, zapravo, vrlo loše.”

“Ne bih rekla. Lijepo ste to zamislili. Većinu toga. Ali sve zajedno je predugačko i u jednom trenutku mijenjate ton. Isprva se koristite ovim lažnim, vrlo akademskim tonom.” Podigla je pogled. “Zašto?”

Jake slegnu ramenima. “Da bi zvučalo pametnije.”

“To nije potrebno, dovoljno ste pametni. No, taj se ton kasnije mijenja.” Ally prelista do četrnaeste stranice. “Ovdje ste ga promijenili i potpuno zaboravili na Anaïs Nin. Tu ste se potpuno odmaknuli od teme i sljedećih četrdeset stranica pisali koješta.”

“Ponijelo me.”

“Prilično vas je daleko odvelo. Tantrički seks, Britney Spears?”

“Da, žao mi je.”

“Pogledajte ovaj dio”, reče mu i pokaže na jedan odlomak. Počela je čitati naglas. “U pop-kulturi starije žene su zapostavljene, no meni se čini da su one mrak.” Pogleda ga. “Mrak?”

“Pa, kad meni jesu.”

“Ali mrak u seminarskom radu?”

“Rekli ste da pišemo i ono što sami mislimo”, reče on. “Ja to zaista mislim.”

“Ili, kako ovdje stoji: Bolestan seks je hamburger, a sveti je seks debeli odrezak koji se topi u ustima. U svakom slučaju neobično, ali što to znači?”

“Znači da je ljubav nužna”, objasni Jake.

“Ljubav je nužna da bi meso bilo dobro?”

“Da bi seks bio dobar, kao i bilo što drugo. Profesorice Hughes, mogu li još nešto dodati?”

“Izvolite.” Ally se nasloni u svojem stolcu.

Jake se nagnu naprijed. “Uvijek se radi o rasponu. Kvalitetni uzgoj mesa ili masovni, uzvišeni seks ili onaj prostački. A, ako mene pitate, Anaïs Nin je bila negdje na jebenom dnu. Oprostite na izravnosti.”

“Riječ jebeno nije izravna, nego prostačka.”

“Kako je uopće netko kao Anaïs Nin zaslužio da bude okosnica vašeg seminara?”

“Slažem se s vašom ocjenom.”

Jake se iznenadi. “Slažete se?”

Ally uzdahnu. “Pozvali su me u pomoć. Profesorica koja inače drži ovaj seminar na studijskoj je godini, bavi se pitanjem odnosa spolova u slobodno vrijeme, kod osamdesetogodišnjaka u Grčkoj i Italiji...”

Jake se nasmiješio.

“I onda na red dođe onaj koji je nisko u hijerarhiji. Zamolili su me da preuzmem seminar jer su znali da moram pristati. Još uvijek se moram dokazivati.” Tu je zastala. “Popila sam previše kave. Rekla sam dovoljno.”

“Ona je bila vražja, vražja lažljivica.”

“Tko?”

“Nin. Nije li...”

U tom je trenutku netko pokucao na vrata, četiri puta. Tako je kucala samo Priscilla Meer. Ally se ukoči. Četiri se udarca ponove.

“Evo me!” reče Ally, ustane sa stolca i nasmije se samoj sebi. Priđe vratima i otvori ih. “Zdravo, Priscilla.”

“Ostavila sam ti poruku”, reče Meerica uzrujano. “Gdje su radovi koje si ocijenila?”

“Još malo”, reče Ally. “Dobit ćeš ih u ponedjeljak, rano ujutro. Jedna od mojih asistentica morala je kući.”

“Koja?” upita Meer, pridržavajući rukama veliku hrpu fascikala na prsima.

“Ma, nije važno.”

“Kako se zove?”

“Molim te”, zamoli Ally, “ne tjeraj me da ti kažem.”

“Ne smiješ ih toliko štititi.”

“Imam ovdje studenta. Onda, u ponedjeljak?”

Meerica se nagnu u kabinet. “Gdje ti je student?”

“Evo ovdje...” Otvori vrata i pokaže Jakea. On mahne.

“Aha”, reče Meerica.

“Žao mi je što sam te zaboravila nazvati. Studenti viših godina su gotovi. To sam već predala.”

“Dobro,” reče Meerica, okrene se i nastavi niz hodnik, lupkajući visokim petama koje su odjekivale hodnikom.

Ally na trenutak zastane. Sasvim nepomično. Onda se okrene prema Jakeu i zatvori vrata. Ponovo sjedne i pogleda ga. “Je li te ikada itko volio toliko da mu se to doslovce vidjelo u očima?”

Jake se nasmiješi. “Meerica?”

“Ona misli da sam ja marksistica. Mi jednostavno na život gledamo – iz drugačijih...”

“Kutova?”

“Da. No, oprosti. Gdje smo ono stali?”

“Da je bila lažljivica. Anaïs Nin. U isto je vrijeme bila udana za dvojicu. I obojicu je varala!”

Ally kimnu glavom.

“Spavala je s vlastitim ocem? Zato što ju je ostavio kao malu? Pa tko može napraviti nešto takvo? Bila je izopačeni sociopat.”

Ally se nasmiješi. “Ali je jako dobro pisala. Za razliku od vas.”

Jake slegnu ramenima i odvrati pogled. Zarumenio se. “Možda.”

“Molim vas. Ne mora vam biti neugodno. Dat ću vam prolaznu ocjenu, ali...”

“Molim? Hoćete?”

“Da, ali...”

“Obožavam vas.”

“Molim?”

“Obožavam vas. Hvala.”

Ally se nasmije. “Ali, ne možete tako pisati, Jake. Ne možete predati pedeset i dvije stranice ako se traži dvanaest.” Podigla je veliku hrpu papira sa svojeg stola. “Pogledajte. Sve ste to ispisali vi, u ove tri godine.” Izvukla je fascikle u krilo i otvorila jedan. Odabrala je rad s kraja prvog semestra i završni rad godine, prvi od pedeset, a drugi od osamdeset stranica. “Sjećate li se ovoga?” Pružila mu je njegove seminarske radove.

“Da, to sam pisao na prvoj godini.”

“Sve sam ih pročitala. I sačuvala.”

“Zašto?”

“Nitko od mojih demonstratora nije znao kako te radove ocijeniti.” Ally se nasmije. “Ovo ste pisali o onom velikom njujorškom požaru u tvornici Triangle, Žene i rad. Osamdeset stranica.”

“To mi je bio omiljeni seminar. Bio sam inspiriran. Što da kažem?”

Ally ustane i izvuče meko ukoričeno izdanje s police. “Elementi stila. Tu je sve što vam treba da naučite pisati sažeto.” Dodala mu je knjigu, no nije je htio uzeti. “Molim vas, uzmite ju”, reče.

“Mogu si je sam priuštiti.”

“Imam još jednu.”

“Vi ste osmislili cijeli taj seminar, Seks i rod.”

“Jake, pisanje je...”

“Ne namjeravam se više ovamo vraćati.”

Ally zastane i zašuti. Iznenadila se.

“Ali potrebna mi je ova ocjena. U slučaju da se preselim. Jer to ću morati. Brown je užasno skup, a ja si ne želim natovariti tolike dugove. Neću se vraćati.”

Ally trepnu. Shvatila je. Ona je imala sreće dok je bila na Brownu; dobila je nekoliko novčanih nagrada i stipendija, radila je demonstratorske poslove i predavala na ekonomiji. Sada je njezina disertacija bila gotova i otplaćivala je visoke kredite. Položila je knjigu na stol i ponovo sjela.

“Zato bih vam i htio pomoći oko tog kreveta. Treba mi novac.”

“Da vidimo”, reče ona i malo promisli. Trebala joj je pomoć. Nije se radilo o tome. I htjela je da joj netko pomogne. “Znate li ugrađivati specijalne brave?”

“Jeste li je već nabavili?”

“Jesam.”

“Nadam se da niste štedjeli. Ja volim marku Schlage. Mora biti otporna na udarac nogom.”

Ally kimnu glavom. “Bilo je provala u okolici, u mojoj ulici, tijekom protekla dva tjedna. I moram srediti prozore...”

“Valja pojačati okvire i staviti dodatne blokatore. I treba dodatno učvrstiti klima-uređaje. Imate li ih u kući?”

Ally ga je odmjeravala dok je govorio. “Imam, no hoćete li vi to znati?”

Jake kimnu. “Alat mi je u prtljažniku. Parkirao sam u Ulici Thayer.”

Sjetila se i škripavih vrata Lizziene sobe. Ally je voljela ulaziti dok ona spava, a da je pritom ne probudi. Znala je da šarke treba podmazati, ali nije bila sigurna u kakvom su stanju.

Bi li to bio sukob interesa, pitala se. Da se dogovori s Jakeom? Uostalom, više mu neće predavati.

“Profesorice Hughes”, nastavi on. “Moja je majka živjela sama, s nama, četvoricom braće. Znam kako je to. Brinete o svima drugima, a o vama nema tko brinuti. Pustite me da vam pomognem. I vi ćete meni tako pomoći.”

“Jake”, reče ona. “Ja nisam baš spretna. Taj Harry je trebao doći i dosta toga napraviti. I u subotu i u nedjelju...”

Jake ju je dalje molio. “Za sedam dolara na sat napravit ću sve što treba.”

Ally ga je i dalje odmjeravala.

Jake je uvijek dolazio na predavanja, u učionicu je ulazio prije nje i odlazio posljednji. Znao se zadržati u hodniku ili odmah ispred učionice, kao da je želi nešto upitati, ali nikada joj nije prišao. Nikad joj se nije obratio, niti na predavanju digao ruku.

Međutim, povremeno bi Ally, usred predavanja, pogledala prema njemu i on bi se tada redovito smješkao, i to tako da bi ostajala bez daha, sasvim smušenih misli.

Uhvatila bi taj njegov pogled koji kao da joj je nešto želio reći, ili o njoj ili o tome što je govorila, nije bila sigurna što, ali činilo joj se da mu je bilo zanimljivo.

U jednom trenutku odlučila je sve to zanemariti. Dečko je sjedio straga, govorila je sama sebi, on tu nije došao nešto naučiti. Dečki koji sjedaju straga dolaze samo da bi tamo sjedili i prosuđivali druge. Nisu se uključivali. Sjedili bi ondje iz protesta.

Tada još nije znala da je taj dečko straga bio Jake Bean i da je on bio taj koji je pisao “ljubavna pisma”, kako su njegove seminarske radove prozvali demonstratori. Nije u tim radovima bilo prave strasti, ali nije im bilo ni kraja.

“Dobro”, reče na koncu i kimnu glavom. “Hajdemo.”

“Da vozim za vama do kuće?”

“Da”, reče Ally, podigne knjigu i ponovo mu je uruči.

“Dobro”, reče Jake i uzme je.

“Hvala vam”, reče ona zahvalno.

“Ne, hvala vama.”