Jules Moulin: ALLY HUGHES SE PONEKAD SEKSA
Jules Moulin: ALLY HUGHES SE PONEKAD SEKSA
Ključni
vikend
Na
koncu je za sve što se dogodilo zapravo bio kriv Harry.
Harry
Goodman je obećao pomoći profesorici Hughes oko nekih kućanskih poslova. No,
isto to joj je obećao i prošlog petka, i onog petka prije toga.
Sve se to
događalo u Novoj Engleskoj i u punom je jeku bila sezona bejzbola 2004. Soxi su
se približavali osvajanju devedeset i četiri boda, što je bio njihov šezdeset i
četvrti rekord tog proljeća. Pet mjeseci kasnije, u listopadu, pomeli su i
Cardinalse i osvojili prvenstvo nakon osamdeset i šest godina.
Harry je
odrastao u južnom dijelu Bostona i za njega je to bilo vrlo stresno razdoblje.
Govorio je tada da osjeća kako se stvari mijenjaju, da osjeća kako se ta
promjena približava. Kako će od sada na život gledati kao pobjednik, kako se,
nakon tog uspjeha, okreće prema nesigurnoj budućnosti...
Tako je većinu
svojeg vremena počeo provoditi smirujući živce u Mulliganovoj krčmi.
Ally se
išuljala kroz stražnja vrata kod Robinsona i pobjegla od svoje šefice,
doktorice Priscille Patricie Meer.
Krenula je
prema istoku, iza Mencogga, Bracketta i Patridgea. Kad je stigla do Ulice
Brown, skrenula je lijevo i ponadala se da će ući i izaći iz Pembroke Halla
prije nego što je Priscilla sustigne ili je nazove.
Imala je
samo jednog. Jednog studenta, koji se zvao Jake Bean. I to je bilo to. Nakon
toga je namjeravala kući, gdje se trebala naći s Harryjem.
A Jake je,
nakon predavanja, više nije uspio uhvatiti. U toj velikoj gužvi, među
studentima koji su žurili stepenicama prema dolje, Ally je skrenula desno
umjesto lijevo, a Jake je skrenuo lijevo umjesto desno i izašao na prednja
vrata, hodajući prema Brownu Ulicom Waterman. Onda je skrenuo na sjever i
ugledao je na Ulici Meeting. “Profesorice Hughes!” Vikao je glasno koliko je
mogao. “Profesorice!”
Ally je,
pak, grabila stepenicama gore, prema Pembrokeu, s ruksakom koji joj se ljuljao
na ramenu i s mobitelom na uhu. Razgovarala je s nekim policijskim pomoćnikom u
postaji East Providence. “Znači to nisu ti. Ti koje ste pokupili? To su neki
drugi?” Bila je zbunjena.
“Doktorice
Hughes! Profesorice!” vikao je Jake s druge strane ulice.
Ally nestane
u zgradi. Nije ga čula. Iako je svakog semestra držala dva kolegija, koja su
ujedno bila najpopularnija u cijelom kampusu pa u predavaonicama gotovo da
nikad nije bilo slobodnog mjesta, nije stizala uživati u svojoj doktorskoj
tituli, niti statusu asistentice.
Neki od
njezinih studenata kasnili su sa seminarskim radovima. U utorak ju je Yoko
nazvala u suzama. “Profesorice, bolesna sam!”
“Yoko? Gdje
si ti?” Yoko joj se nije javljala kad ju je nekoliko puta nazvala.
“Ne mogu
ustati!”
“Willma mi
je rekla...”
“Moji papiri
su sa mnom. Ponijela sam sve svoje papire zabunom u Omahu!”
“Ti si – kod
kuće?”
“Oprostite,
to je ispalo tako blesavo! Tako sam glupa!”
“Prestani.
Molim te.”
“Takav sam
idiot.”
“Smiri se.
Molim te. Pošalji mi sve to poštom. Je li ti majka tamo?”
“Poštom?”
“Ispravit ću
ja do kraja što bude trebalo. Nije problem. Ipak se radi o tvojem zdravlju.”
Yoko je na
trenutak zastala. “Ozbiljno?”
“Ozbiljno.
Može li mama to poslati još danas? Ekspresno? Ne košta više od deset, dvadeset
dolara.”
“Mama!” Yoko
je viknula i onda se opet vratila na telefon. “Pričekajte.” Nakon toga opet:
“Mama!”
“Yoko?”
“Da,
profesorice?”
“Koliko ti
je toga ostalo?”
“Dvadeset i
jedna stranica...”
Ally
uzdahnu. Dvadeset i jedna stranica... to je značilo da će upravo toliko sati
provesti nad tim papirima dok ih bude ispravljala. Barem toliko. Uzdahnula je.
“Ti to meni postavljaš pitanje ili iznosiš konstataciju?”
Yoko je
dizala intonaciju kako se rečenica približavala kraju kao da postavlja pitanje,
iako to nije činila. To joj je bio običaj. Tako je samo željela pokazati da je
nesigurna iako nije bilo tako. U svojoj je klasi na Yaleu bila najbolja.
“Dvadeset i
jednu stranicu ima cijeli rad, no ostalo ih je samo devet za ispravljanje.”
Ally se
nasmiješi. “Devet.” To neće biti problem. “Dobro, pošalji. I ozdravi.”
“Profesorice!”
viknuo je opet Jake kad je upao u zgradu. Dotrčao je stepenicama na kat.
Ally je
zatvorila vrata svog kabineta i zaključala se. Odložila je ruksak i krenula
prema svojem pisaćem stolu kako bi skupila sve papire iz Omahe.
Kasnila je
na sastanak s Harryjem, no i on je uvijek kasnio. I to ne samo po nekoliko
minuta. Harry je znao kasniti po dva sata. Kad bi se pojavio i ako bi se uopće
pojavio. “Dakle, oni su i dalje vani? Jesam li se dobro izrazila? Jesu li oni i
dalje na slobodi?”
Bila je to
glavna vijest u novinama Brown
Daily Herald: “Banda pljačkaša poharala susjedstvo”.
Dva tjedna
prije dogodilo se nekoliko provala u ulici gdje je Ally stanovala, na par
kilometara od kampusa. Tri pljačke dogodile su se usred noći, u tri ujutro;
trojica provalnika u skijaškim maskama, niski, naoružani. Netko ih je iz
susjedstva primijetio kako unose stvari u kamionet.
Ally je
zamolila Harryja da dodatno osigura stražnja vrata i završi sve poslove koje je
započeo još u ožujku.
“Sve što si
započeo”, izričito mu je napomenula kad se o tome povela riječ.
I sad je
došao taj vikend. Harry je trebao doći k njoj u jedan, a ona će se zavući u svoju
radnu sobu i ocjenjivati.
Voljela je
taj svoj unajmljeni stan, u viktorijanskom stilu, iako se u njemu sve
raspadalo. Već je šest godina plaćala Harryju da mijenja crijep, prazni oluke i
zatvara pukotine na prozorskim oknima. Bila je sigurna da sve to, zapravo,
trune u nepovrat, ali dala je sve od sebe da prostor bude topao te da se ona i
Lizzie ondje osjećaju dobro. Nije to hotel s pet zvjezdica, odgovarala bi na
primjedbe svoje majke, ali tu su se lijepo smjestile i učinile ga svojim domom.
Međutim,
pomisao na ta tri oniža tipa, s crnim maskama... to je bilo puno gore od
pukotina po prozorima i oluka.
Njoj nisu
imali bogzna što ukrasti. Sobe su bile pune staroga namještaja što su gu
odasvud dovukli, starih drvenih stolova, stolaca, kreveta i ormarića, uglavnom
kupljenih u staretinarnicama ili od Vojske spasa u Newportu i Bostonu.
Prekinula je
vezu kad je Jake pokucao na vrata. Preplašila se i naglo okrenula. Je li to već
Meerica? “Da? Tko je?” viknu.
“Jake Bean!”
Zvao ju je u
ponedjeljak i dogovorili su se da se nađu na dvadeset minuta u vrijeme njezinih
konzultacija kako bi porazgovarali o pismenom ispitu koji nije prošao.
Došla je do
vrata i otvorila. Kad ga je ugledala, malo je ustuknula. Iznenadila se. “Vi
ste Jake?”
“Imamo
dogovoreno.”
“Da,
naravno!” Zakoračila je u stranu kako bi ga propustila unutra. “Nismo se nikada
formalno upoznali.” Zatvorila je vrata. Jake se okrenuo i pružio joj ruku.
“Oprostite.
Imam dvjesto studenata, tako da nisam uvijek u stanju spojiti lice s imenom.”
Ally je bila
uvjerena da je Jake Bean bio neki visoki plavi momak koji se uvijek smješkao i
sjedio na predavanjima sasvim naprijed.
Nije mogla
vjerovati. Dakle, ovo je Jake.
Jake Bean
je onaj koji je uvijek sjedio straga?
Nisu nikada
razgovarali, no taj mladić koji je uvijek bio straga već joj je tri godine
privlačio pozornost.
Izgledao je
poput onog pjevača koji je išao s njom u školu u Exeteru ili možda u Andoveru.
Mladić koji se sviđao svim curama na Brownu. Zvao se John Mayer ili Meyer ili
Moyer, s onom svojom pjesmom koja je svima lako ušla u uho, Body is
Wonderland. Jake mu je bio sličan, ustvari, bio je još zgodniji. On kao da
je bio njegov malo okretniji dvojnik. Pomalo neotesan, zaigran, no ipak čvrst,
bio je jedna od verzija tog tipa, samo nešto ušminkaniji.
“Profesorice
Hughes, molim vas. Nikad nisam propustio niti jedno vaše predavanje. Možete li
malo popustiti? Zaista vas molim.”
Ally baci
pogled na njegov pisani rad. “Možemo li o tome malo porazgovarati?” upita ga
susretljivo, no tada zazvoni telefon. Pogledala je broj na zaslonu. “Oprostite,
moram se javiti. Pričekajte malo.” Nakon toga se okrenula prema telefonu i
podigla slušalicu. “Harry?” Neko je vrijeme slušala što joj Harry govori, a
onda je izgubila strpljenje. “Harry? Vi to meni ozbiljno? Pa, ovo je već treći
put, Harry. Čekam vas uzalud već treći put ovaj mjesec... Možete li doći i
popraviti...” Na trenutak je zastala kako bi čula drugu stranu. “Ne? Dobro.
Nemojte, Harry. Nemojte me više nazivati. Zbogom, Harry.” Spustila je slušalicu
i uzdahnula.
“Je li sve u
redu?”
“Ne, nije”,
reče Ally. “Moja će kći za četiri dana navršiti deset godina i kupila sam joj
novi, veliki krevet na kat, a ovaj majstor, Harry, već me tri puta zeznuo.”
“Imate kćer?”
“Da”, reče
ona.
“Aha.”
Ally se
nasmijala. “Takav je moj život!”
Sada je već
bila ljuta. Lizzie je moli taj novi krevet već dvije godine. Neko je vrijeme
štedjela i napokon kupila krevet, kao poklon za rođendan. Bio je u dijelovima,
skrivenim po kutijama u podrumu već tjednima, i čekao da ga se sastavi.
I trebala
joj je nova brava na stražnjim vratima. I htjela je učvrstiti prozore u
prizemlju.
Trebalo joj
je puno toga.
I dalje je
vrtjela glavom lijevo-desno dok je spuštala Jakeov rad u krilo i posezala za
olovkom. “Morat ću pronaći... nekoga drugog.”
“Zar to ne
može sastaviti vaš suprug?”
Ally podigne
pogled načas prema njemu. Bilo je to sasvim normalno pitanje, no zadiralo je u
njezin privatni život. “Nemam supruga. Živim sama, sa svojom kćeri.”
“Mogu vam ja
to srediti.”
“Što?” Već
se fokusirala na njegov rad, ono što je Jake napisao o Anaïs Nin.
“Taj
krevet.”
“Hvala.”
Ally digne pogled. “Oprostite, molim?”
“Moj brat i
ja se bavimo tim poslovima. Sklapanje i izrada polica, IKEA, one velike kuće za
lutke. Znate li koliko vještine – i talenta – treba da bi se sastavio lift kuće
za lutke koji doista radi?”
“Znam”,
nasmiješi se Ally. “Upamtila sam ga dobro!” Lizzie je imala Barbienu kuću
snova. “No, da se vratimo na početak vašeg rada... Dio koji mi se čini
zapravo... pseudoznanstveni.”
Jake odluta
pogledom pokraj Ally, kroz prozor, i zadrži se na stablima u parku. Bilo mu je
neugodno. “Ne pišem baš dobro”, reče. “To je, zapravo, vrlo loše.”
“Ne bih
rekla. Lijepo ste to zamislili. Većinu toga. Ali sve zajedno je predugačko i u
jednom trenutku mijenjate ton. Isprva se koristite ovim lažnim, vrlo akademskim
tonom.” Podigla je pogled. “Zašto?”
Jake slegnu
ramenima. “Da bi zvučalo pametnije.”
“To nije
potrebno, dovoljno ste pametni. No, taj se ton kasnije mijenja.” Ally prelista
do četrnaeste stranice. “Ovdje ste ga promijenili i potpuno zaboravili na Anaïs
Nin. Tu ste se potpuno odmaknuli od teme i sljedećih četrdeset stranica pisali
koješta.”
“Ponijelo
me.”
“Prilično
vas je daleko odvelo. Tantrički seks, Britney Spears?”
“Da, žao mi
je.”
“Pogledajte
ovaj dio”, reče mu i pokaže na jedan odlomak. Počela je čitati naglas. “U
pop-kulturi starije žene su zapostavljene, no meni se čini da su one mrak.”
Pogleda ga. “Mrak?”
“Pa, kad meni jesu.”
“Ali mrak
u seminarskom radu?”
“Rekli ste
da pišemo i ono što sami mislimo”, reče on. “Ja to zaista mislim.”
“Ili, kako
ovdje stoji: Bolestan seks je hamburger, a sveti je seks debeli odrezak koji
se topi u ustima. U svakom slučaju neobično, ali što to znači?”
“Znači da je
ljubav nužna”, objasni Jake.
“Ljubav je
nužna da bi meso bilo dobro?”
“Da bi seks
bio dobar, kao i bilo što drugo. Profesorice Hughes, mogu li još nešto dodati?”
“Izvolite.”
Ally se nasloni u svojem stolcu.
Jake se
nagnu naprijed. “Uvijek se radi o rasponu. Kvalitetni uzgoj mesa ili masovni,
uzvišeni seks ili onaj prostački. A, ako mene pitate, Anaïs Nin je bila negdje
na jebenom dnu. Oprostite na izravnosti.”
“Riječ jebeno
nije izravna, nego prostačka.”
“Kako je uopće
netko kao Anaïs Nin zaslužio da bude okosnica vašeg seminara?”
“Slažem se s
vašom ocjenom.”
Jake se
iznenadi. “Slažete se?”
Ally
uzdahnu. “Pozvali su me u pomoć. Profesorica koja inače drži ovaj seminar na
studijskoj je godini, bavi se pitanjem odnosa spolova u slobodno vrijeme, kod
osamdesetogodišnjaka u Grčkoj i Italiji...”
Jake se
nasmiješio.
“I onda na
red dođe onaj koji je nisko u hijerarhiji. Zamolili su me da preuzmem seminar
jer su znali da moram pristati. Još uvijek se moram dokazivati.” Tu je zastala.
“Popila sam previše kave. Rekla sam dovoljno.”
“Ona je bila
vražja, vražja lažljivica.”
“Tko?”
“Nin. Nije
li...”
U tom je
trenutku netko pokucao na vrata, četiri puta. Tako je kucala samo Priscilla
Meer. Ally se ukoči. Četiri se udarca ponove.
“Evo me!” reče
Ally, ustane sa stolca i nasmije se samoj sebi. Priđe vratima i otvori ih.
“Zdravo, Priscilla.”
“Ostavila
sam ti poruku”, reče Meerica uzrujano. “Gdje su radovi koje si ocijenila?”
“Još malo”,
reče Ally. “Dobit ćeš ih u ponedjeljak, rano ujutro. Jedna od mojih asistentica
morala je kući.”
“Koja?”
upita Meer, pridržavajući rukama veliku hrpu fascikala na prsima.
“Ma, nije
važno.”
“Kako se
zove?”
“Molim te”,
zamoli Ally, “ne tjeraj me da ti kažem.”
“Ne smiješ
ih toliko štititi.”
“Imam ovdje
studenta. Onda, u ponedjeljak?”
Meerica se
nagnu u kabinet. “Gdje ti je student?”
“Evo
ovdje...” Otvori vrata i pokaže Jakea. On mahne.
“Aha”, reče
Meerica.
“Žao mi je
što sam te zaboravila nazvati. Studenti viših godina su gotovi. To sam već
predala.”
“Dobro,” reče
Meerica, okrene se i nastavi niz hodnik, lupkajući visokim petama koje su
odjekivale hodnikom.
Ally na
trenutak zastane. Sasvim nepomično. Onda se okrene prema Jakeu i zatvori vrata.
Ponovo sjedne i pogleda ga. “Je li te ikada itko volio toliko da mu se to
doslovce vidjelo u očima?”
Jake se
nasmiješi. “Meerica?”
“Ona misli
da sam ja marksistica. Mi jednostavno na život gledamo – iz drugačijih...”
“Kutova?”
“Da. No,
oprosti. Gdje smo ono stali?”
“Da je bila
lažljivica. Anaïs Nin. U isto je vrijeme bila udana za dvojicu. I obojicu je
varala!”
Ally kimnu
glavom.
“Spavala je
s vlastitim ocem? Zato što ju je ostavio kao malu? Pa tko može napraviti nešto
takvo? Bila je izopačeni sociopat.”
Ally se
nasmiješi. “Ali je jako dobro pisala. Za razliku od vas.”
Jake slegnu
ramenima i odvrati pogled. Zarumenio se. “Možda.”
“Molim vas.
Ne mora vam biti neugodno. Dat ću vam prolaznu ocjenu, ali...”
“Molim? Hoćete?”
“Da, ali...”
“Obožavam
vas.”
“Molim?”
“Obožavam
vas. Hvala.”
Ally se
nasmije. “Ali, ne možete tako pisati, Jake. Ne možete predati pedeset i dvije
stranice ako se traži dvanaest.” Podigla je veliku hrpu papira sa svojeg stola.
“Pogledajte. Sve ste to ispisali vi, u ove tri godine.” Izvukla je fascikle u
krilo i otvorila jedan. Odabrala je rad s kraja prvog semestra i završni rad
godine, prvi od pedeset, a drugi od osamdeset stranica. “Sjećate li se ovoga?”
Pružila mu je njegove seminarske radove.
“Da, to sam
pisao na prvoj godini.”
“Sve sam ih
pročitala. I sačuvala.”
“Zašto?”
“Nitko od
mojih demonstratora nije znao kako te radove ocijeniti.” Ally se nasmije. “Ovo
ste pisali o onom velikom njujorškom požaru u tvornici Triangle, Žene i rad.
Osamdeset stranica.”
“To mi je
bio omiljeni seminar. Bio sam inspiriran. Što da kažem?”
Ally ustane
i izvuče meko ukoričeno izdanje s police. “Elementi stila. Tu je sve što
vam treba da naučite pisati sažeto.” Dodala mu je knjigu, no nije je htio
uzeti. “Molim vas, uzmite ju”, reče.
“Mogu si je
sam priuštiti.”
“Imam još
jednu.”
“Vi ste
osmislili cijeli taj seminar, Seks i rod.”
“Jake,
pisanje je...”
“Ne
namjeravam se više ovamo vraćati.”
Ally zastane
i zašuti. Iznenadila se.
“Ali
potrebna mi je ova ocjena. U slučaju da se preselim. Jer to ću morati. Brown je
užasno skup, a ja si ne želim natovariti tolike dugove. Neću se vraćati.”
Ally trepnu.
Shvatila je. Ona je imala sreće dok je bila na Brownu; dobila je nekoliko novčanih
nagrada i stipendija, radila je demonstratorske poslove i predavala na
ekonomiji. Sada je njezina disertacija bila gotova i otplaćivala je visoke
kredite. Položila je knjigu na stol i ponovo sjela.
“Zato bih vam
i htio pomoći oko tog kreveta. Treba mi novac.”
“Da vidimo”,
reče ona i malo promisli. Trebala joj je pomoć. Nije se radilo o tome. I htjela
je da joj netko pomogne. “Znate li ugrađivati specijalne brave?”
“Jeste li je
već nabavili?”
“Jesam.”
“Nadam se da
niste štedjeli. Ja volim marku Schlage. Mora biti otporna na udarac nogom.”
Ally kimnu
glavom. “Bilo je provala u okolici, u mojoj ulici, tijekom protekla dva tjedna.
I moram srediti prozore...”
“Valja pojačati
okvire i staviti dodatne blokatore. I treba dodatno učvrstiti klima-uređaje.
Imate li ih u kući?”
Ally ga je
odmjeravala dok je govorio. “Imam, no hoćete li vi to znati?”
Jake kimnu.
“Alat mi je u prtljažniku. Parkirao sam u Ulici Thayer.”
Sjetila se i
škripavih vrata Lizziene sobe. Ally je voljela ulaziti dok ona spava, a da je
pritom ne probudi. Znala je da šarke treba podmazati, ali nije bila sigurna u
kakvom su stanju.
Bi li to bio
sukob interesa, pitala se. Da se dogovori s Jakeom? Uostalom, više mu neće
predavati.
“Profesorice
Hughes”, nastavi on. “Moja je majka živjela sama, s nama, četvoricom braće.
Znam kako je to. Brinete o svima drugima, a o vama nema tko brinuti. Pustite me
da vam pomognem. I vi ćete meni tako pomoći.”
“Jake”, reče
ona. “Ja nisam baš spretna. Taj Harry je trebao doći i dosta toga napraviti. I
u subotu i u nedjelju...”
Jake ju je
dalje molio. “Za sedam dolara na sat napravit ću sve što treba.”
Ally ga je i
dalje odmjeravala.
Jake je
uvijek dolazio na predavanja, u učionicu je ulazio prije nje i odlazio
posljednji. Znao se zadržati u hodniku ili odmah ispred učionice, kao da je
želi nešto upitati, ali nikada joj nije prišao. Nikad joj se nije obratio, niti
na predavanju digao ruku.
Međutim,
povremeno bi Ally, usred predavanja, pogledala prema njemu i on bi se tada
redovito smješkao, i to tako da bi ostajala bez daha, sasvim smušenih misli.
Uhvatila bi
taj njegov pogled koji kao da joj je nešto želio reći, ili o njoj ili o tome
što je govorila, nije bila sigurna što, ali činilo joj se da mu je bilo
zanimljivo.
U jednom
trenutku odlučila je sve to zanemariti. Dečko je sjedio straga, govorila je
sama sebi, on tu nije došao nešto naučiti. Dečki koji sjedaju straga dolaze
samo da bi tamo sjedili i prosuđivali druge. Nisu se uključivali. Sjedili bi
ondje iz protesta.
Tada još
nije znala da je taj dečko straga bio Jake Bean i da je on bio taj koji je
pisao “ljubavna pisma”, kako su njegove seminarske radove prozvali
demonstratori. Nije u tim radovima bilo prave strasti, ali nije im bilo ni
kraja.
“Dobro”, reče
na koncu i kimnu glavom. “Hajdemo.”
“Da vozim za
vama do kuće?”
“Da”, reče
Ally, podigne knjigu i ponovo mu je uruči.
“Dobro”, reče
Jake i uzme je.
“Hvala vam”,
reče ona zahvalno.
“Ne, hvala
vama.”
Primjedbe
Objavi komentar