F. William Engdahl: IZGUBLJENI HEGEMON
DŽIHAD
DOLAZI U NJEMAČKU
Prije samo
nekoliko godina javna rasprava o primjeni islamskoga šerijatskog prava u Njemačkoj
bila bi nezamisliva. Čak je i sam izraz bio nepoznat većini obrazovanih ljudi.
A i druge arapske riječi poput fetve, burke, salafista, sunita, šijita, alavita
i, najvažnije, džihada bile su strane prosječnom Nijemcu.
|
Stanje
stvari glede unutarnjeg svijeta islama i njegovih mnogobrojnih struja drastično
će se promijeniti nakon 11. rujna 2001. zbog odluke vlade Sjedinjenih Američkih
Država da započnu “rat protiv terorizma”. Unatoč žestokom nijekanju
predsjednika Georgea W. Busha, većini je Amerikanaca bilo jasno da su
“teroristi” vašingtonskog rata protiv terorizma “islamski teroristi”, a ne
kakva inačica Baader‑Meinhofa ili frakcija Crvene armije.
Dramatičan
niz psiholoških i napadačkih akcija američke vojske poslije rušenja triju
nebodera Svjetskog trgovačkog centra 11. rujna te napada na Pentagon stvorili
su globalni inkubator za razmnožavanje islamskih antagonističkih skupina koje
se pozivaju na pravo tumačenje Kurana kao svoj vodič.
Gotovo
nezamijećeno, bar kada se radi o većini vlada, fundamentalistički islam ili
salafistički džihadizam, kako ga neki sada nazivaju, počeo se širiti i po Njemačkoj,
najuspješnijoj i najstabilnijoj zemlji Europske unije. Ukorijenio se među
nezadovoljnom i uglavnom nezaposlenom mladeži čiji su roditelji ili bake i
djedovi većinom potjecali iz udaljenih turskih seoskih područja Anatolije ili
islamskih regija Afrike pa postali “gostujući radnici” (gastarbajteri)
obavljajući slabo plaćene poslove u njemačkim čeličanama i drugoj teškoj
industriji.
Do kraja
prvog desetljeća novoga stoljeća u Njemačkoj je radikalni islam postao
uznemirujuće glasovit.
U najvećoj
raciji protiv muslimanskih ekstremističkih organizacija u povijesti Savezne
Republike Njemačke, 14. lipnja 2012. godine, Savezno ministarstvo unutarnjih
poslova zabranilo je islamsku salafističku udrugu Millatu Ibrahim i započelo
kriminalističku istragu protiv Dawa FFM‑a i DWR‑a (“Die Wahre Religion”, Prave
religije).
Čelnici Milatu
Ibrahima uhićeni su mjesec dana prije toga, u svibnju iste godine pri
prosvjedima u Bonnu kada su članovi izboli nekoliko policajaca nakon što se
jedan od vođa, Denis Mamadou Cuspert pojavio na YouTubeu pozivajući na
džihad protiv njemačkog kancelara i ministara jer su se u Egiptu upustili u rat
protiv islama.
Cuspert, podrijetlom iz razorene obitelji njemačko‑ganskih
roditelja bivši je “gangsta rapper” umjetnička imena Deso Dogg. Preobratio se
na islam i počeo propovijedati pod raznim imenima uključujući ime Abu Talha al‑Almani.
Kao Abu Talha al‑Amani, Cuspert je postavio raznovrsne islamske džihadističke
pjesme pozivajući na nasilnu džihadističku akciju protiv Savezne Republike
Njemačke i veličajući Osamu bin Ladena.
Uspio je
pobjeći u Egipat i potom se navodno pojavio u Siriji boreći se s Frontom al‑Nusra
povezanom s Al‑Qa’idom tvrdeći na snimkama da želi umrijeti kao mučenik.
Zastrašujući
scenarij kojeg su se grozile njemačke policijske snage sigurnosti počeo se
ostvarivati – fundamentalistički fanatici, salafistički džihadisti koji odlaze
iz Njemačke u ratna područja poput Sirije i Egipta te se naposljetku vraćaju iz
džihada u Europu kao prekaljeni veterani.
Zabrana
organizacije Millatu Ibrahim bila je sprovedena u Berlinu, u Bavarskoj,
u Hesseu, Hamburgu, Donjoj Saskoj, Sjevernoj Rajni‑Westfaliji i Schleswig‑Holsteinu.
Zasnivala se na činjenici da je Millatu Ibrahim organizacija “usmjerena
protiv ustavnog reda i koncepta međunarodne tolerancije”. Organizacija Millatu
Ibrahim učila je svoje sljedbenike da odbace njemački zakon i slijede
islamsko šerijatsko pravo te da su “nevjernici neprijatelji”.
Dana 13.
ožujka 2013. godine odvila se druga runda racija njemačke policije protiv
radikalnih salafističkih organizacija u Sjevernoj Rajni‑Westfaliji i Hessenu. Uzroci jačanja radikalnog islama
u Njemačkoj bili su puno dublji i puno zloslutniji nego što je većina Nijemaca
pretpostavljala.
München:
džihadistička baza Europe
U
Münchenu je Muslimansko bratstvo, tajna džihadistička organizacija o kojoj ćemo
detaljno izlagati u ovoj knjizi, osnovala “mostobran” za širenje džihadističkog
islama po Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi. Zadobili su kontrolu nad
Münchenskim islamskim centrom (Islamisches Zentrum München) u Wallnerstrasse,
pokrajnjoj uličici u Münchenu, u katoličkoj Bavarskoj. Opskurna džamija
navedena je u nekim islamskim knjigama kao jedna od četiri najvažnije džamije u
svijetu, odmah uza Svetu džamiju u Meki i Plavu džamiju u Istanbulu.
Münchensku
džamiju, isprva izgrađenu uz pomoć njemačke vlade i tijekom hladnog rata
rabljenu kao CIA‑inu bazu za raspoređivanje antikomunističkih muslimana protiv
Sovjetskog Saveza preuzelo je Muslimansko bratstvo 1970‑ih. Münchenska je
džamija bila utočište međunarodnih vođa tajnoga Muslimanskog bratstva sve do
prvog desetljeća 21. stoljeća. Kao središte koje kontrolira Muslimansko
bratstvo, Münchenski islamski centar postao je suosnivatelj Središnjeg
muslimanskog vijeća u Njemačkoj (Zentralrat der Muslime in Deutschland, ili ZMD‑a.)
Salafistički
džihadizam
Salafizam
je u Njemačkoj nakon racija 2012. i 2013. godine postao gotovo udomaćena riječ.
Postao je zamjena za pojam “musliman” mnogima koji nisu potanje poznavali ključne
razlike između bezbrojnih muslimanskih skupina i struja. U zbilji je podrazumijevao
vrlo malen broj muslimana, no takvih čiji je glas dopirao puno dalje od njihova
broja.
Bundesamt
für Verfassungsschutz
(BfV), njemački ekvivalent američkog FBI‑a, procijenio je da je u vrijeme
racija u Njemačkoj bilo aktivno oko 29 islamističkih skupina s oko 35.000 članova
koje su željele uspostaviti “kuransku državu” u Njemačkoj temeljenu na
islamskom šerijatskom pravu. Prosudio je da je među njima oko 4000 salafista.
Za njih je rečeno da su najbrže rastuća islamska skupina u Njemačkoj unutar tadašnje
muslimanske populacije koja je, prema službenoj procjeni, brojila 4,3 milijuna.
Neslužbene procjene čak su dosizale 7 milijuna uključe li se ilegalni ili
neregistrirani muslimanski useljenici.
Salafizam,
politički naziv onog što se katkad naziva islamskim fundamentalizmom, vuče
korijene iz ultrakonzervativnog vahabitizma sunitskog islama prevladavajućeg u
Saudijskoj Arabiji. Iako strog, desetljećima je bio pasivan tj. nije bio politički
agresivan. No to se promijenilo. Prema Gillesu Kepelu, stručnjaku za islamski
salafizam koji ga je desetljećima izučavao, unutar salafizma tijekom 1990‑ih
pojavila se nova, radikalna struja – salafistički džihadizam koji opravdava
džihad u obliku nasilja i terorizma ne bi li se shvatili njihovi politički
ciljevi uvođenja strogoga šerijatskog prava i u konačnici stvaranja globalnog
islamskog velikog kalifata, globalne svjetske vlade koja će djelovati prema
strogim islamskim zakonima.
Izvori
salafizma sežu unatrag do tajnoga, nezakonitog egipatskog pokreta koji je
nastao tijekom 1920‑ih pod imenom Muslimansko bratstvo. Neki dijelovi njemačkih
vlasti shvatili su da salafističko odbijanje svega ne‑muslimanskog – uključujući
“glavninu europskog društva” – i propagiranje žestokog džihada čine eksplozivan
koktel.
“Kuran
u svakome njemačkom domu...”
U
listopadu 2011. godine, samo nekoliko tjedana prije velikih policijskih racija
protiv salafističkih organizacija diljem Njemačke, Ibrahim Abou Nagie, četrdesetsedmogodišnji
palestinski salafistički imam iz Kölna, vođa skupine skromna, nepretenciozna
imena “Die Wahre Religion (Istinska religija)”, najavio je kampanju
darivanja dvadeset i pet milijuna primjeraka Kurana na njemačkom jeziku diljem
Njemačke, Švicarske i Austrije, kampanju razvidno drukčije taktike od otvorenog
nasilja i napadanja policije.
No unatoč
njegovoj blagoj i prijateljskoj pojavi i mekom glasu, Nagieja je Bundes
Verfassungsschutz držao jednim od najopasnijih islamističkih džihadista u
Saveznoj Republici Njemačkoj. Njegova je poruka bila
jednostavna: ili će osoba prigrliti “pravi islam” salafističkog tipa ili će otići
u pakao. Propovijedao je da je demokracija politička tvorevina koju treba
odbaciti u korist šerijatskog prava.
Njegova
kuranska akcija bila je usmjerena, tvrdio je, na pružanje mogućnosti
“nespašenim” Nijemcima da spoznaju pravu religiju. Akcija je bila organizirana
u svakome većem njemačkom gradu s više od stotinu stolova u javnim trgovačkim
ulicama. Ipak, na svojim videosnimkama i u rukopisima isti taj Nagie
propovijedao je opravdanost primjene nasilja protiv takozvanih “Kuffara”,
ne‑vjernika.
Nagiejevoj
kuranskoj akciji pridružile su se druge salafističke džihadističke organizacije
iz Njemačke uključujući DawaFfm iz Hessena. Abdellatif Rouali, vođa DawaFfm‑a,
bio je pod službenom istragom ureda frankfurtskoga javnog tužitelja zbog novačenja
mladih muslimana za inozemnu obuku u specijalnim kampovima kako bi se borili u
džihadističkim ratovima po stranim državama. Uhićen je u veljači 2011. Njegova
se organizacija naizgled bavila dobročinstvima sklanjajući nemirnu i
nezaposlenu muslimansku mladež s ulica. DawaFfm sponzorirala je nogometne
utakmice za mlade muslimane i seminare o islamu na kojima su gostovali
najradikalniji i najkarizmatičniji njemački salafistički, džihadistički imami.
Abdellatif
Rouali, Ibrahim Abou Nagie, Pierre Vogel i Mohamad Mahmoud alijas Usama al‑Gharib
bili su srce najekspanzivnijega vjerskog pokreta u Njemačkoj – salafističkog
džihadizma. Usama al‑Gharib, smatran za jednog od najopasnijih salafista u
Njemačkoj, nedavno je preselio svoj stožer iz Solingena u Erbach, u Hessen‑Odenwaldu.
Prema
procjeni njemačkih vlasti i informacijama dobivenim iz policijskih racija 2012.
i 2013. godine izronila je slika ekstremno dobro podmazanog džihadističkoga
novačiteljskog mehanizma koji je ciljao ranjivu mladež uključujući i onu ne‑muslimansku,
davao im prividno snažan identitet i transformirao ih u fanatične zaluđenike
fundamentalističkim islamom.
Sa
strpljenjem pauka...
Ono što
su Nagie i drugi salafistički propovjednici džihadizma širili po ulicama i
useljeničkim getima Njemačke u toj zemlji nije predstavljalo ništa osobitog.
Ali dok su oni privlačili pozornost njemačke policije i tužitelja nasrćući
noževima na policijske službenike i sudjelovali u nasilnim sukobima s
nevjernicima te poklanjali Kurane na njemačkom jeziku, druga je vrsta islamizma
ondje širila svoj utjecaj. Za vanjski svijet projicirali su kultiviranu
predodžbu demokracije, tolerancije, vjerske slobode. Zbilja je bila posve
suprotna.
Pod
krilaticom “Gradite škole, a ne džamije” i “Obrazovanje je naš džihad”, povučeni
imam turskog podrijetla imena Fethullah Gülen također je širio svoj međunarodni
islamski fundamentalizam. Njegova metoda bila je takva da je čak i njemačka
javnost zaposlena njegovanjem dijaloga između izvornih Nijemaca i islamskih
Turaka u Njemačkoj vrlo malo znala o Gülenovoj organizaciji i njezinoj pravoj
naravi.
Njegov
pokret potiho je i učinkovito djelovao kroz posebne škole, to jest mjesna čitateljska
središta za proučavanje Kurana. Osnovao je bezbrojne “Kuće svjetla”
(Lichthäuser) koje su njegovi sljedbenici nazivali “uobičajenim studentskim
životnim kolektivima”. Zapravo su to bili (samo muški) centri skupnog
prebivanja gdje su se zahtijevali stroga stega, apsolutna poslušnost, obvezno čitanje
Kurana, petokratne dnevne molitve i stalno proučavanje Gülenovih radova.
Gülenovi
su ljudi izgradili posebne škole, privatne srednje škole koje su nazivali
gimnazijama, poput nove, 17 milijuna eura vrijedne kölnske Dijaloške gimnazije
u Köln‑Buchheimu. Sve u svemu, tajanstveni Gülenov pokret ima, procjenjuje se,
stotinu ili više obrazovnih centara diljem Njemačke, dvanaest njih samo u
Berlinu. Oni su promišljeno vrbovali darovite učenike, najčešće njemačku djecu
turskog podrijetla kao kadar za izgradnju budućeg utjecaja.
Gülen je
krajnje pomno gradio javnu predodžbu “umjerenog” islama, ekumenske islamske
struje koja traga za međuvjerskim dijalogom. Gülenova organizacija u Njemačkoj
je od 2012. godine osnovala petnaest “dijaloških udruga” poput Berlinskog
foruma za interkulturalni dijalog (Forum für Interkulturellen Dialog ili FID).
Udruge su organizirale skupove pozivajući razne rabine, svećenike i imame. Često
su izabrani gosti bili pozivani u Gülenov dom u Istanbulu gdje je njegov
utjecaj na vladajuću Erdoğanovu AKP u to vrijeme bio ogroman.
Gülenovi
ljudi bili su meštri u penjanju k vrhu. Predsjedatelj Tursko‑njemačkog
akademskog saveza (Türkisch‑Deutscher‑Akademischer Bund e.V.), Alp Saraç bio je
član Gülenova pokreta. Bivša predsjednica njemačkog
Bundestaga Rita Süssmuth bila je u upravi Foruma za interkulturalni dijalog
(FID‑a) Gülenova pokreta u Berlinu. Hesenski ministar pravosuđa Jörg‑Uwe Hahn
(FDP), Ruprecht Polenz (CDU) i berlinski senator Ehrhart Körting (SPD)
gostovali su na manifestacijama Gülenove skupine.
U
travnju 2013. godine u dortmundskom kompleksu Westfalenhallen, nekadašnja
popularna voditeljica talk‑showa na TV ARD‑u, Sabine Christiansen, bila
je domaćica događaja kojemu je nazočilo oko 8000 uzvanika. Službeni pokrovitelj
spomenutog bila je ministrica vanjskih poslova (Staatsekretärin)
Cornelia Pieper (FDP). Organizator događaja koji je slavio tursku, kao i njemačku
kulturu bio je slabo poznati Akademski savez za savjetovanje u obrazovanju (Academy
Verein für Bildungsberatung), registriran u Frankfurtu i s medijskim
partnerom World Media Group iz Offenbacha. Obje organizacije bile su dio mreže
Fethullaha Gülena.
Daleko
od sretne, vjerski tolerantne zajednice ljubavi, prema bivšim članovima je –
koji su pobjegli iz Gülenove sekte i progovorili o unutarnjem životu u
Gülenovim njemačkim “kućama svjetla” pod uvjetom da ostanu anonimni – stvarnost
unutar organizacije bila sve samo ne bratska ljubav. Opisali su ju kao
ultrakonzervativnu i strogo stegovnu, sličnu scijentološkoj sekti. Glavno učenje
navodno je bilo hizmet, to jest ropsko “služenje”. Pokoravajući se
zapovijedima Gülena i njegovih poručnika, služilo se Alahu, tako su opisali.
Ključan
je bio Kuran i potpuna poslušnost Gülenu koji je s članovima komunicirao preko
interneta iz svojeg utočišta u Pennsylvaniji ili preko svojih poručnika. Bivši članovi
Gülenove sekte opisali su kako je Gülen držan za neku vrstu “novog Mesije” čiji
spisi utiru put razumijevanju Kurana i istinskom islamu. Cilj mu je bio
stvaranje novog doba u kojemu će islam vladati nad cijelim zapadnim svijetom.
Poput njihove bliske braće u egipatskom Muslimanskom bratstvu, služili su cilju
pod obmanjujućom fasadom umjerenosti.
Prema Der
Spiegelovu nizu članaka o Gülenovoj organizaciji, u jednoj propovijedi u
Turskoj, Gülen je rekao svojoj sljedbi:
Morate
prodrijeti u arterije sustava i nitko vas ne smije zamijetiti dok ne dosegnete
središta moći... Dok uvjeti ne sazru, vi (sljedbenici) morate tako činiti.
Napravite li što prerano, svijet će nam razbiti glave i muslimani će posvuda
patiti. ... Morate čekati vrijeme kada ćete osvojiti svu moć u državi... Do
toga vremena svaki bi načinjeni korak bio preuranjen – poput razbijanja jajeta
ne pričekavši četrdeset dana da se izlegne. Bilo bi to poput ubijanja pileta
unutra.
Nizozemski
sociolog Martin van Bruinessen usporedio je Gülenovu organizaciju i njezinu međunarodnu
mrežu škola, poslovnica, banākā, televizijskih postaja i tiska s tajnim
rimokatoličkim društvom Opus Dei. Ugledna njemačka stručnjakinja za islam,
profesorica Ursula Spuler‑Stegemann sa Sveučilišta u Marburgu nazvala je
Gülenov pokret “najvažnijim i najopasnijim islamskim pokretom u Njemačkoj. Oni
su posvuda”.
Preko Wikileaksa
su 2010. godine procurili brzojavi američkog veleposlanstva uključujući i
poruku o utjecaju Gülenove organizacije u Erdoğanovoj Turskoj. Ondje je opisana
kao najmoćnija islamska skupina u Turskoj koja kontrolira glavne trgovačke
grane i ključne dijelove gospodarstva i duboko je ukopana u državne političke
institucije.
Kada su četiri
člana turskog parlamenta iz oporbene stranke CHP posjetila u zatvoru Gülenova
kritičara Hanefija Avcija nakon što je pisao o Gülenovu preuzimanju turskih
nacionalnih policijskih institucija, dali su izjavu za tisak. Rekli su kako su
znali da je “pokret iznimno dobro organiziran unutar policije”. I dodali:
“Ipak, daljnja otkrića su nas zapanjila. Tursku obavještajnu službu i KOM
(Odjel za krijumčarenje i organizirani kriminal) država je prestala
kontrolirati pa više nisu potpadali pod njezine zakone...”
Određene
osobe u Turskoj i drugdje sumnjale su da bi ogromni fondovi za financiranje
svijetom rasprostranjena Gülenova pokreta mogli potjecati iz dobiti turskoga
organiziranog kriminala uključujući promet afganistanskim heroinom. No, bez obzira na to odakle
potjecala njihova financijska sredstva, bilo je jasno da Gülenovi ljudi bacaju
guste mreže duboko u njemačko društvo.
Gülenovi
se sljedbenici nisu otvoreno organizirali za džihad i nisu poklanjali Kurane po
ulicama Njemačke i drugih zemalja. Niti im je središnjica bila u Njemačkoj ili
Turskoj. Ne, Gülen je svojom svjetskom mrežom – za koju se govori da je
vrijedna više od 80 milijarda – upravljao iz ogromna, udaljena imanja u istočnoj
Pennsylvaniji gdje su dva bivša CIA‑ina visoka dužnosnika organizirala njegovo
“samonametnuto” progonstvo iz Turske 1999. godine. Gülenovi ljudi djelovali su
na opasniji način, iz potaje, iza fasade tolerancije i međuvjerskog dijaloga.
Bivši
šef ruske obavještajne službe nazvao je Gülenov pokret “CIA‑inom frontom”.
Bivši šef turske obavještajne službe, Osman Nuri Gundes, tvrdi u svojim
memoarima da svjetski islamski pokret Fethullaha Gülena s bazom u Saylorsburgu,
u Pennsylvaniji, od sredine 1990‑ih pruža paravan CIA‑i i da je 1990‑ih pokret
“osigurao zaklon 130‑orici CIA‑inih agenata” po svojim školama u Kirgistanu i
Uzbekistanu.
Netom
poslije propasti Sovjetskog Saveza, CIA i američko Ministarstvo vanjskih
poslova upustili su se u operacije diljem svijeta kako bi potkopali vlasti
odane staroj Moskvi i postavili proameričke i pronatovske režime po bivšim
republikama Sovjetskog Saveza. Turčin Gülen igrao je i nastavlja igrati
najvažniju i vrlo dobro skrivenu ulogu u tom podrivanju. On će se na ovim
stranicama spominjati bezbroj puta dok golemi opseg njegove moćne mreže bude
izranjao na površinu u drugim zemljama.
Prije
2001. godine i kaosa na području središnje Azije i bivšeg Sovjetskog Saveza,
salafizam jedva da je bio na službenim radarskim zaslonima Njemačke ili drugih
europskih vlada s izuzetkom nekoliko tajnih službi. Zašto se nekadašnja pasivna
fundamentalistička islamska, salafistička dogma pretvorila u radikalni
salafistički džihadizam? Odgovor treba potražiti u Washingtonu i CIA‑inu planu
radikalizacije islamskog svijeta počevši s Afganistanom i Irakom. U ratu protiv
terorizma Washington je odlučio svojega bivšeg saveznika, Muslimansko bratstvo,
pretvoriti u novu “predodžbu neprijatelja”. Irački rat 2003. godine trebao je
obilježiti ovaj radikalni preokret CIA‑ine politike prema islamu.
Primjedbe
Objavi komentar