Pierce Brown: CRVENI USTANAK

Prevela: Andrea Bagović

Paklar

Prvo što moraš saznati o meni jest da sam ja sin svog oca. Kad su došli po njega, učinio sam kako je rekao. Nisam plakao. Ni kad je Društvo emitiralo snimku uhićenja. Ni kad su mu zlatni sudili. Ni kad su ga sivi objesili. Majka me udarila zbog toga. Moj brat Kieran trebao je biti veći stoik od nas dvojice. On je stariji, ja mlađi. Ja sam trebao plakati. A Kieran je cmizdrio kao curica kad je Mala Eo zataknula hemantus u očevu lijevu radnu čizmu i trkom se vratila svome ocu. Moja sestra Leanna tiho je naricala kraj mene. Ja sam samo gledao i mislio kako je šteta što je umro plešući, a bez plesnih cipela.

Na Marsu nije baš neka gravitacija. Tako da moraš povući za noge kako bi se slomio vrat. Bliskima i voljenima dopuštaju da to učine.

Osjećam vlastiti smrad u svom pekodijelu. Načinjeno je od nekakve nanoplastike i vruće je, kao što mu i ime govori. Izolira me od glave do pete. Ništa ne ulazi. Ništa ne izlazi. Osobito ne vrućina. Najgore je što si ne možeš otrti znoj iz očiju. Krvokleto peče kad mi probije iz znojnika na glavi i krene prema lokvicama koje mi se skupljaju pod stopalima. Da i ne govorim o smradu kad pišaš. Što stalno radiš. Moraš uzimati užasno puno vode kroz cjevčicu za piće. Kateter bi valjda riješio problem. Mi biramo smrad.

Bušači iz mog klana nešto tračaju preko koma u mom uhu, a ja jašem na vrhu bušoHvata. Sâm sam u dubokom tunelu, na stroju nalik divovskoj metalnoj ruci što čeprka i čačka po tlu. Iz svog zaštitnog sjedala na vrhu bušilice, ondje gdje bi bio lakatni zglob, upravljam prstima koji tale stijenu. Moji su prsti u kontrolnim rukavicama kojima upravljam mnogobrojnim svrdlima nalik na pipke, nekih devedeset metara ispod sebe. Kažu da čovjeku prsti moraju titrati brzo kao jezičci vatre da bi bio paklar. Moji titraju brže.

Unatoč glasovima u uhu, sâm sam u dubokom tunelu. Moje postojanje svodi se na vibriranje, na odjek mog disanja i vrućinu tako nesnosnu i ubojitu da imam dojam da sam umotan u težak poplun od vruće pišaline.

Nova rijeka znoja probije mi kroz grimizni znojnik navučen preko čela, uđe mi u oči i one me toliko zapeku da postanu crvene kao moja kosa boje hrđe. Nekada sam podizao ruku da si otrem taj znoj i samo bih uzalud zagrebao po viziru pekodijela. I dalje to želim učiniti. Čak i nakon tri godine to bockanje i pečenje znoja živi je užas.

Zidovi tunela oko mog zaštitnog sjedala kupaju se u sumporno žutom kolobaru svjetlosti. Svjetlost slabi kad pogledam uvis, duž tankog okomitog okna koje sam danas izdubio. Iznad mene dragocjeni helij-3 ljeska se poput tekućeg srebra, ali ja gledam u sjene ne bih li opazio zmije jamičarke koje gmižu kroz tamu i traže toplinu moje bušilice. One ti mogu progristi odijelo, probiti oklop, a onda će ti se pokušati zavući u najtoplije mjesto koje nađu, obično u trbuh, da izlegnu jaja. Već su me tako ugrizle. Još sanjam tu zvijer – crnu, nalik na pipak od nafte. Mogu biti debele kao bedro i dugačke kao tri čovjeka, ali mi se bojimo beba. One ne znaju odmjeriti količinu otrova. Njihovi su predci, kao i moji, došli sa Zemlje, a onda su ih Mars i duboki tuneli promijenili.

Jezivo je u tim dubokim tunelima. Usamljeno. Preko grmljavine bušilice čujem glasove svojih prijatelja; svi su oni stariji. No ne vidim ih jer su pola kilometra iznad mene, u mraku. Buše visoko gore, blizu ulaza u tunel koji sam izdubio; siđu s pomoću kuka i konopaca i vise uz stranice tunela da mogu doseći male žile helija-3. Kopaju svrdlima dugim jedan metar i gutaju strugotine. I za njihov rad potrebna je luđačka spretnost stopala i ruku, ali u tom timu ja sam onaj koji zarađuje. Ja sam paklar. Poseban je to soj – a ja sam najmlađi kojeg se itko sjeća.

U rudnicima sam već tri godine. Počneš s trinaest. Kad možeš karati, možeš i krampati. Barem je tako rekao stric Narol. Samo što sam se ja oženio tek prije šest mjeseci, pa ne znam zašto je to rekao.

Eo mi pleše po mislima dok buljim u kontrolni zaslon i namještam prste bušoHvata oko svježe žile. Eo. Ponekad mi je teško razmišljati o njoj drugačije od onoga kako smo je zvali kao djeca.

Mala Eo – sitna djevojčica skrivena ispod crvene grive. Crvene kao ova stijena oko mene, ne baš crvene, nego boje hrđe. Crvene kao naš dom, kao Mars. Eo isto ima šesnaest godina. Ona možda i jest kao ja – iz klana je crvenih kopača, klana pjesme, plesa i zemlje – ali kao da je napravljena od zraka, od etera između zvjezdanog kolaža. Nije da sam ja ikada vidio zvijezde. Ni jedan crveni iz rudarskih kolonija nikada ne vidi zvijezde.

Mala Eo. Htjeli su je udati kad je navršila četrnaest, kao i sve djevojke iz klanova. No ona je uzimala manje dnevne obroke i čekala je da ja navršim šesnaest, što je muška dob za brak, prije nego što si stavi tu vrpcu oko prsta. Rekla je da je znala da ćemo se vjenčati otkako smo bili djeca. Ja nisam znao.

“Stani. Stani. Stani!” iznenada prasne stric Narol preko kom-kanala. “Darrowe, stani, čuješ!” Prsti mi se ukoče. On je visoko gore sa svima ostalima. Na svojoj upravljačkoj jedinici gleda me kako napredujem.

“Gdje gori?” upitam ozlojeđeno. Ne volim da me prekidaju.

“Gdje gori, pita naš mali paklar.” Stari Barlow hihoće.

“Plinski džep, eto ti gdje gori”, odbrusi Narol. On je glasoVođa naše smjene od više od dvjesto ljudi. “Stani. Zovem tim za skeniranje da provjeri detalje prije nego što svi odletimo u pakao.”

“Ovaj plinski džep? Sitan je”, kažem. “Više kao plinski prišt. Mogu ja to.”

“Godinu dana na bušilici i već misli da zna gdje mu je šupak, a gdje glava! Koja budala!” grubo dometne Stari Barlow. “Sjeti se riječi našeg zlatnog vođe. Strpljenje i pokornost, mladiću. Strpljenje je bolja polovica hrabrosti. A pokornost je bolja polovica ljudskosti. Slušaj starije od sebe.”

Kolutam očima na taj epigram. Kad bi stariji mogli raditi to što ja mogu, možda bi slušanje i imalo smisla. Ali oni su spori i na rukama i na umu. Ponekad mi se čini da žele da i ja budem takav, a moj stric pogotovo.

“Dobro mi ide”, kažem. “Ako mislite da je tu neki plinski džep, mogu jednostavno iskočiti i skenirati ga ručno. Lako je. Da ne odugovlačimo.”

Propovijedat će mi o oprezu. Kao da im je oprez ikada pomogao. Već stoljećima nismo dobili Lovor.

“Želiš da Eo ostane udovica?” smije se Barlow, a glas mu krči od statike. “Dobro, što se mene tiče. Slatka je mala. Probuši taj džep, a nju prepusti meni. Možda jesam star i debeo, ali bušilica mi i dalje ulazi u rupu.”

Dvjesto bušača iznad mene zborno se nasmije. Stisnem kontrolne uređaje tako jako da mi pobijele zglobovi na prstima.

“Slušaj strica Narola, Darrowe. Bolje da se povučeš dok ne dobijemo očitanje”, dodaje Kieran, moj brat. On je tri godine stariji. Zbog toga misli da je mudar, da više zna. Zna samo za oprez. “Bit će vremena.”

“Vremena? Kvragu, to će trajati satima”, odbrusim. Svi su protiv mene u ovome. Svi su u krivu i spori su i ne razumiju da nas od Lovora dijeli samo jedan odvažan potez. Štoviše, sumnjaju u mene. “Ponašaš se kao kukavica, Narol.”

Tišina na drugom kraju linije.

Nije dobro nazvati čovjeka kukavicom ako želiš da surađuje. Nisam to trebao reći.

“Ja glasam za to da ti to sam skeniraš”, kriješti Loran, moj bratić i Narolov sin. “Inače ovi iz Game mogu isto tako biti i zlatni – dobit će Lovor valjda po stoti put.”

Lovor. Dvadeset četiri klana u podzemnoj rudarskoj koloniji Lykos; po jedan Lovor svaka tri mjeseca. To znači više hrane nego što možeš pojesti. To znači više žižaka za pušenje. Uvezene poplune sa Zemlje. Jantarni napoj s oznakama kvalitete Društva. To znači pobjedu. Klan Gama dobiva ga otkako nas sve služi sjećanje. Stoga se za nas, manje vrijedne klanove, uvijek radi o kvoti, što je dovoljno tek za preživljavanje. Eo kaže da je Lovor mrkva kojom Društvo maše uvijek mrvicu izvan našeg dosega. Tek toliko da bismo shvatili koliko smo zapravo maleni i koliko malo možemo utjecati na to. Mi smo navodno pioniri. Eo kaže da smo robovi. Ja mislim da se samo nikada dovoljno ne trudimo. Nikada dovoljno ne riskiramo zbog tih staraca.

“Lorane, začepi s tim Lovorom. Ako on pogodi u plin, izgubit ćemo sve krvoklete Lovore od sada pa do kraja svijeta, mali”, reži stric Narol.

Fuflja. Gotovo da osjećam vonj pića kroz kom. Želi pozvati tim sa senzorima da zaštiti vlastito dupe. Ili se boji. Taj pijanac rodio se upišan od straha. Straha od čega? Naših gospodara, zlatnih? Njihovih sluga, sivih? Tko zna? Malo njih. Koga briga? Još manje. Ustvari, samo jednom čovjeku bilo je stalo do mog strica, a taj je umro kad ga je moj stric povukao za noge.

Moj je stric slabić. Oprezan je i neumjeren je u piću; blijeda sjena mog oca. Kad trepće, zatvara oči dugo i čvrsto, kao da ga boli što svaki put kad ih otvori, opet ugleda svijet. Ne vjerujem mu tu dolje u rudnicima, a ni bilo gdje drugdje, što se toga tiče. No majka bi mi rekla da ga slušam, podsjetila bi me na to da poštujem starije. Iako sam oženjen, iako sam paklar svoga klana, ona bi mi rekla da moji “plikovi još nisu postali žuljevi”. Poslušat ću ga, premda me to izluđuje kao i znoj koji me pecka po licu.

“Dobro”, promrsim.

Stisnem šaku bušilice i čekam da mi se stric javi iz sigurnosti svoje komore iznad dubokog tunela. To će trajati satima. Računam. Osam sati do zviždaljke. Da pobijedim Gamu, moram održati tempo od 156,5 kila na sat. Timu za skeniranje trebat će dva i pol sata da dođe ovamo i odradi svoj posao, i to u najboljem slučaju. Znači da ću poslije toga morati ispumpavati 227,6 kila na sat. Nemoguće. Ali ako nastavim i otplišam taj davež od skeniranja, onda je naš.

Pitam se znaju li stric Narol i Barlow koliko smo blizu. Vjerojatno. Vjerojatno samo misle da nikada ništa nije vrijedno riskiranja. Vjerojatno misle da će nam božanska intervencija splišati sve izglede. Gama dobiva Lovor. To je tako i tako će uvijek biti. Nama iz Lambde preostaje samo spajati kraj s krajem sa svojim namirnicama i oskudnim potrepštinama. Nema uzdizanja. Nema padanja. Ništa nije vrijedno rizika promjene u hijerarhiji. Moj otac shvatio je to na užetu.

Ništa nije vrijedno riskiranja života. Na prsima osjećam bračnu vrpcu od kose i svile koja mi se ljulja na konopcu oko vrata i mislim na Eoina rebra.

Ovaj mjesec vidjet ću joj još nekoliko tih krhkih stvarčica kroz kožu. Ona će meni iza leđa odlaziti prositi ostatke od obitelji iz klana Gama. Ja ću se praviti da ne znam za to. Ali ipak ćemo biti gladni. Ja previše jedem jer imam šesnaest godina i još rastem; Eo laže i govori da nikad nema puno apetita. Neke žene prodaju se za hranu i luksuzne predmete limenima (sivima, da budem tehnički korektan), vojničkim trupama Društva u našoj maloj rudarskoj koloniji. Ona ne bi prodavala svoje tijelo da nahrani mene. Ili bi? A onda razmislim o tomu. Ja bih učinio bilo što da nahranim nju…

Pogledam dolje, preko ruba bušilice. Dug je pad do dna rupe koju sam iskopao. Nema ničega osim rastaljene stijene i zvrndanja svrdla. No prije nego što uopće shvatim što radim, eto me izvan sigurnosnih pojasa, sa skenerom u ruci, uskačem u ponor od sto metara i padam prema prstima bušilice. Da usporim pad, odbijam se amo-tamo od okomitih zidova rudarskog okna i dugačkog, vibrirajućeg kućišta svrdla. Kad ispružim ruku da se primim za zupčanik odmah iznad prstiju bušilice, provjerim ima li u blizini kakvo gnijezdo jamičarki. Deset svrdlastih prsta žari se od vrućine. Zrak titra i krivi se. Osjećam vrućinu na licu, osjećam da mi bode oči, da me peče po trbuhu i jajima. Ta svrdla rastopit će ti kosti ako ne paziš. A ja ne pazim. Ja sam samo spretan.

Spustim se jednom rukom preko druge i na noge se zavučem između prstiju bušilice kako bih mogao spustiti skener dovoljno blizu plinskog džepa da dobijem očitanje. Vrućina je nepodnošljiva. Ovo je bila pogreška. Neki glasovi viču na mene preko koma. Gotovo se očešem o jedno svrdlo kad se najzad spustim dovoljno blizu plinskog džepa. Skener mi titra u ruci dok očitava. Odijelo mi ključa i njušim nešto slatko i oštro, kao zagorjeli sirup. Paklarima je to miris smrti.