Mohamedou Ould Slahi: "Dnevnik iz Guntanama"

Mohamedou Ould Slahi: "Dnevnik iz Guntanama"

Uvod

U ljeto i ranu jesen 2005. godine Mohamedou Ould Slahi ispisao je rukom 466 stranica, to jest 122.000 riječi ove knjige u svojoj samici u Kampu Echo u Guantanamu.

Pisao je u dijelovima, počevši nedugo nakon što mu je konačno dopušten susret s Nancy Hollander i Sylvijom Royce, dvjema odvjetnicama iz njegova pro bono odvjetničkog tima. Prema strogim protokolima oštrog cenzorskog režima Guantanama, svaka stranica koju je ispisao od trenutka njezina nastanka smatrana je povjerljivom i svaki novi dio pregledavala je vlada Sjedinjenih Američkih Država.

Dana 13. prosinca 2005. godine, tri mjeseca nakon što je potpisao i datirao posljednju stranicu rukopisa, Mohamedou je prekinuo svoje svjedočenje tijekom saslušanja pred Upravnim revizijskim vijećem u Guantanamu kako bi predsjedateljima rekao sljedeće:

Ovdje samo želim napomenuti da sam u zatvoru nedavno napisao knjigu o cijeloj mojoj priči, u redu? Poslao sam ju distriktu Columbia i, kada bude objavljena, savjetujem vam, dečki, da ju pročitate. Malo promidžbe. Mislim da je to jedna vrlo zanimljiva knjiga.[1]

Ali Slahijev rukopis nije objavljen. Označen je “povjerljivim” što je klasifikacijska razina za informaciju koja može ozbiljno naštetiti nacionalnoj sigurnosti bude li puštena u javnost i s “NONFORN” što znači da ju ne smije saznati nijedna druga nacija niti ijedna strana obavještajna služba. Bio je pohranjen na sigurno mjesto nedaleko od Washingtona i dostupan jedino onima s najvišim ovlaštenjem te dužnosniku “koji mora znati”. Više od šest godina Slahijevi odvjetnici parničili su i pregovarali oko dopuštenja za objavljivanje.

Za tih godina, primorana predvodničkim parničenjem American Civil Liberties Uniona utemeljenog u Zakonu o slobodi informacija, vlada Sjedinjenih Američkih Država pustila je u javnost tisuće tajnih dokumenata koji su opisivali postupke prema zatočenicima u američkim zatvorima poslije terorističkih napada 11. rujna 2001. Mnogi od ovih dokumenata odnosili su se na Slahijevo mučenje, prvo u rukama CIA-e, a poslije u rukama američke vojske u Guantanamu gdje ga je “Tim za specijalne projekte” podvrgnuo jednom od najtvrdokornijih, promišljeno okrutnih ispitivanja među zabilježenima. No nekoliko dokumenata sadržavalo je još nešto: primjerke mučeničkog Slahijeva glasa.

Jedan je ispisan njegovom rukom na engleskom jeziku. U kratkoj bilješci od 3. ožujka 2005. stoji: “Zdravo. Ja, Mohamedou Ould Slahi, zatočen u GTMO-u pod brojem ISN#760, pozivam se ovdje na institut habeas corpus.” Bilješka završava jednostavnim zaključkom: “Nisam počinio nedjelo protiv SAD-a, niti me SAD kazneno goni, stoga ulažem zahtjev za svoje žurno oslobađanje. Zbog daljnjih pojedinosti o mojemu slučaju, rado ću udovoljiti svakom budućem upitu.”

[1]        Stenogram, saslušanje Mohamedoua Oulda Slahija pred Upravnim revizijskim vijećem, 15. prosinca 2005., 18. ARB-ov stenogram dostupan je na http://www.dod.mil/pubs/foi/operation_and_plans/Detainee/csrt_arb/ARB_Transcript_Set_8_20751-21016.pdf, 184–216.

            UREDNIKOVA OPASKA O FUSNOTAMA: Nijedan od ovlaštenih odvjetnika Mohamedoua Oulda Slahija nije dobio na uvid fusnote u ovoj knjizi, na bilo koji način im pridonio, niti potvrdio ili zanijekao moja, u njima iznesena promišljanja. Niti je itko drugi s pristupom neredigiranom rukopisu pregledavao fusnote, ikako im pridonio, potvrdio ili zanijekao moja, u njima iznesena promišljanja.

Drugi rukom pisani dokument, također na engleskom, bilo je pismo odvjetnici Sylviji Royce od 9. studenog 2006. u kojem se našalio: “Zamolili ste me da vam napišem sve što sam rekao svojim ispitivačima. Zar ste poludjeli? Kako bih vam mogao prenijeti ispitivanje koje je trajalo neprekidno sedam godina? To je kao da upitate Charlieja Sheena da nabroji žene s kojima je izlazio.” Nastavlja:

Ipak, zapisao sam vam (gotovo) sve u svojoj knjizi kojoj vam vlada zabranjuje pristupiti. Kanio sam više ići u pojedinosti, ali sam shvatio da je besmisleno.

(1)  Da skratim priču, možete moje zatočeništvo podijeliti u dva velika koraka.

(2) Prije mučenja (mislim na ono kojemu se nisam mogao oprijeti): rekao sam im istinu o tomu da nisam učinio ništa protiv vaše domovine. To je trajalo do 22. svibnja 2003.

Razdoblje poslije mučenja: gdje se moja kočnica otpustila. Priznao sam svaku optužbu ispitivača. Čak sam napisao i zlosretno priznanje da sam prema savjetu SSG ------------------ isplanirao pogoditi Toranj CN u Torontu. Želio sam si skinuti majmune s vrata. Nije mi bilo važno koliko ću ostati u zatvoru. Moja me vjera tješi.[2]

Dokumenti su također ubrajali dva stenograma Slahijeva svjedočenja pod prisegom prije revizijskih saslušanja u Guantanamu. Prvi – i uopće prvi primjerak njegova glasa u dokumentima – je s njegova saslušanja pred Revizijskim sudom za ratne državne neprijatelje (CSRT-om); datum je 8. prosinca 2004. godine, samo nekoliko mjeseci nakon završetka tzv. specijalnog ispitivanja. On uključuje sljedeći dijalog:

A: Mogu li dobiti vaš odgovor na prvu optužbu da ste pripadnik talibana ili Al-Qa’ide?

B: Nisam ni u kakvom doticaju s talibanima. Al-Qa’ida – bio sam njezin pripadnik u Afganistanu ‘91 i ‘92. Nakon odlaska iz Afganistana prekinuo sam sve veze s Al-Qa’idom.

A: I otada im nijednom niste priskrbili novac ili bilo kakvu vrstu potpore?

B: Ništa takvoga.

A: Ikada novačili za njih?

B: Ne, uopće; nisam pokušavao novačiti za njih.

A: Rekli ste da su vas pritiskali priznati vašu umiješanost u Milenijsku urotu, zar ne?

B: Da.

A: Kome ste to priznali?

B: Amerikancima.

A: Što podrazumijevate pod pritiskom?

[2]        Pismo odvjetnici Sylviji Royce, 9. studenog 2006., http://online.wsj.com/public/resources/documents/couch-slahiletter-03312007.pdf.

B: Časni suče, ako ne moram, ne bih želio govoriti o naravi tog pritiska.

Predsjedavatelj suda: Ne morate; samo bismo željeli utvrditi jeste li bili mučeni ili primorani reći nešto što nije istina. Pitanje vam je postavljeno iz toga razloga.

B: Samo mi vjerujte da nisam bio umiješan u taj strašan napad; da, priznajem da sam bio član Al-Qa’ide, ali ne želim o tomu. Pametni ljudi su došli do mene i to analizirali pa shvatili istinu. U redu je da kažem istinu i oni su ju provjerili. Rekao sam da nisam imao ništa s njime. Testirao sam se na poligrafu i taj test prošao pa su rekli da više ništa ne moram pričati o toj temi. Zamolili su me da više ne spominjem rečeno i nisu me više ispitivali bit će sada godinu dana.

A: Dakle, američke vlasti vas ni u kojem smislu nisu zlostavljale?

B: Nisam voljan odgovoriti na postavljeno pitanje; ne moram, osim ako me vi ne primorate.[3]

Drugi stenogram je sa saslušanja pred Upravnim revizijskim vijećem iz 2005. godine gdje je najavio da je napisao ovu knjigu. Prošla je godina dana od saslušanja pred CSRT-om, godina poslije koje mu je konačno dopušten susret s njegovim odvjetnicima i kada je napokon nekako smogao životnu snagu i odmak da zabilježi svoje iskustvo. Ovoga puta slobodno govori o svojoj odiseji, bez straha ili srdžbe, glasom spregnutim ironijom i duhovitošću. “Bio je jako budalast”, kaže Mohamedou opisujući prijetnju jednoga ispitivača, “jer je rekao da će dovesti crnce. Ja se ne bojim crnaca, polovina moje zemlje su crnci!” Drugi ispitivač u Guantanamu, znan kao Mr. X, bio je uvijek od glave do pete zamotan “poput žena u Saudijskoj Arabiji” s “otvorom za oči” i “rukavicama poput O. J. Simpsonovih”. Slahijevi odgovori bogati su pojedinostima i izazivaju nepatvoren dojam zbiljskog. “Molim vas”, kaže vijeću, “želim da ispravno razumijete moju priču, nije važno hoću li biti pušten ili ne, samo želim da shvatite moju priču.” [4] Nemamo cjelovit zapis Slahijeva napora da na tome saslušanju ispriča vijeću svoju priču. Baš kada počinje opisivati što je doživio u Guantanamu tijekom ljeta 2003. godine “oprema za snimanje se pokvarila”, stoji debelo otisnutim slovima u stenogramu. U izgubljenom dijelu dokumenta gdje “zatočenik iznosi kako ga je u Guantanamu mučilo nekoliko osoba” postoji samo “sjećanje vijeća na taj kvar od 1000 klikova” :

Zatočenik je počeo raspravljati o navodnom zlostavljanju ispitivačice njemu poznate kao ------------------------. Zatočenik je vijeću pokušao objasniti ------------------------ postupke, ali se zamjetno uzrujao i smeo. Objasnio je da je bio spolno zlostavljan i da mu se, unatoč tomu što doista voli žene, nije dopalo što je ------------------------ činila. Predsjedavatelj suda uočio je da se zatočenik uznemirio te mu rekao da ne mora iznijeti svoju priču. Zatočenik mu je bio zahvalan na tomu i odlučio je ne govoriti o ------------------------ navodnom zlostavljanju.

      Zatočenik je dao iscrpne informacije kako su ga ------------------------ i -------------------- navodno zlostavljali. Zatočenik je ustvrdio da su ----------------------- i ------------------- zamaskirani uletjeli u prostoriju i pretukli ga. Tukli su ga toliko da se ------------------------ uzruja---. ------------------------ nije bila suglasna s takvim tretiranjem zatočenika. Osjeti--- je empatiju za njega. 

[3]        Stenogram, Saslušanje Mohamedoua Oulda Slahija pred Revizijskim sudom za ratne državne neprijatelje, 8. prosinca 2004., 7–8. CSRT-ov stenogram dostupan je na http://online.wsj.com/public/resources/documents/couch-slahihearing-03312007.pdf.

[4]        ARB-ov stenogram, 14, 18–19, 25–26.

Prema iskazu zatočenika, ----------------- se rasplaka--- govoreći ------------------------ i -------------------- da prekinu sa zlostavljanjem. Zatočenik je vijeću htio pokazati ožiljke i ozlijeđena mjesta, ali je vijeće to odbilo. Vijeće je suglasno da je ovo ispravna rekapitulacija oštećenog dijela zvučne vrpce.[5]

Posjedujemo samo ove stenograme jer je u proljeće 2006. godine savezni sudac tužbu Associated Pressa o slobodi informacija (FOIA)[6] riješio odlukom u korist tužitelja, to jest da se spomenute objave. Tužba je na koncu, četiri godine poslije nastanka Guantanama, primorala Pentagon da objavi službeni popis ondje zatočenih ljudi. Zatočenici su prvi put dobili imena, a imena glasove. U stenogramima njihovih tajnih saslušanja mnogi od njih su ispričali priče koje proturječe tvrdnjama da kubanski zatvor utamničava “najgore od najgorih”, ljude toliko opasne, kako je to predsjedavajući general obznanio dok su 2002. u zatvor prispijevali prvi osumnjičenici, “da bi oglodali hidrauličke cijevi na stražnjem dijelu C-17[7] u želji da ga sruše.” [8] Ipak, nekoliko ih je, poput Slahija, načelo temu o postupcima u američkom pritvoru.Pentagon se nije dao smesti, naprotiv. “Zatočenici u Guantanamu su teroristički treneri, izrađivači bombi, potencijalni bombaši-samoubojice i drugi opasni ljudi”, sažeo je vojni glasnogovornik kada su stenogrami otvoreni na uvid javnosti. “I tvrdimo da su uvježbani lagati kako bi pobudili naklonost za svoje okolnosti i time izložili američku vladu pritisku.” [9] Sljedeće godine vojska je objavila dokumente s ARB-ovih saslušanja iz 2006., no Slahijev je stenogram nedostajao. On je i dalje zatvoren za javnost.U ljeto 2012. godine Slahijev rukopis je konačno dobio dopuštenje za objavljivanje i član njegova odvjetničkog tima proslijedio mi ga je na disku označenom sa “Slahijev rukopis – inačica za javnost”. Dotad je Slahi već cijelo desetljeće bio odsjedio u Guantanamu. Dvije godine prije toga savezni mu je sudac odobrio zahtjev za habeas corpus i naložio njegovo oslobađanje, ali se američka vlada žalila na odluku te je apelacijski sud njegovu peticiju vratio županijskom sudu na ponovno razmatranje. Proces još uvijek traje.

Mohamedou je još uvijek u istoj samotnoj ćeliji u kojoj je napisao svoj dnevnik. Vjerujem da sam pročitao sve objavljeno o njegovu slučaju i zbilja ne razumijem zašto je uopće dospio u Guantanamo.

---

[5]        ARB-ov stenogram, 26–27.

[6]        Pokrata za Freedom of Information Act (op. prev.)

[7]        Boeing C-17, američki vojni transportni zrakoplov (op. prev.)

[8]        Department of Defense News Briefing (Obavijesni sastanak Ministarstva obrane, op. prev.), ministar Rumsfeld i gen. Myers, 11. siječnja 2002., http://www.defense.gov/transcripts/transcript.aspx?transcriptid=2031.

[9]        Department of Defense Press Release (Priopćenje za tisak Ministarstva obrane, op. prev.), 3. travnja 2006., http://www.defense.gov/news/newsarticle.aspx?id=15573.