Nora Roberts: Zvijezde sudbine

Nora Roberts: Zvijezde sudbine

S engleskoga prevela Sanja Ščibajlo

Progonili su je snovi, budnu i uspavanu. Razumjela je snove, vizije, spoznaju. Oni su bili dio njezina života otkako zna za sebe, i većinom je znala kako ih blokirati, odgurnuti od sebe.

Ali nisu željeli odustati, bez obzira na to koliko im se odupirala snagom svoje volje. Snovi o krvi i bitki; o čudnim, stranim krajolicima obasjanim mjesečinom. U njima lica i glasovi ljudi njoj nepoznatih, ali na neki čudan, neobično poznat način živjeli su u njoj. Žena neustrašivih i gordih očiju vučice, muškarac sa srebrnim mačem. Krstarili su njezinim snovima sa ženom koja se izdignula iz mora smijući se, s muškarcem koji je nosio zlatni kompas.

I među svima njima, snažno prisutan, tamnokosi muškarac koji je u rukama držao munju.

Tko su oni? Kako to da ih je poznavala – odnosno, bi li ih prepoznala? Zašto je osjećala tako snažnu potrebu za njima, za svima njima?

S njima su hodale smrt i bol – znala je – a ipak, s njima je došla prilika za istinsku sreću, za istinsko spoznavanje same sebe. Istinska ljubav.

Vjerovala je da postoji prava ljubav. Za druge. Nikada je nije tražila za sebe jer ljubav je zahtijevala toliko toga, u život je unosila toliko kaosa. Toliko osjećaja.

Željela je, oduvijek je željela, mir i spokoj i vjerovala je da ih je pronašla u svojoj kućici u planinama Sjeverne Karoline.

Tamo je imala osamu koju je tražila. Tamo je mogla provoditi dane slikajući ili raditi u svojem vrtu, a da je nitko ne ometa. Njezine potrebe nisu bile velike; rad joj je donosio dovoljno da ih zadovolji.

Sada je njezine snove opsjedalo petero ljudi koji su je zazivali po imenu. Zašto ona nije mogla saznati njihova?

Skicirala je svoje snove – lica, mora, brežuljke i ruševine. Špilje i vrtove, oluje i smiraje dana. Tijekom duge zime punila je svoju mapu crtežima i počela ih vješati na zid.

Naslikala je muškarca s munjom u rukama, provodila dane dovršavajući svaki detalj dok nije dobila točnu nijansu i oblik njegovih očiju – dubokih, mračnih i zastrtih – tanki, bijeli ožiljak, nalik na nazubljenu munju koja je spalila njegovu lijevu obrvu.

Stajao je na litici, visoko iznad proključalog mora. Vjetar je puhao kroz njegovu tamnu kosu. Vidjela je sve to i gotovo da je mogla osjetiti, poput vrućeg daha. A bio je neustrašiv pred licem oluje dok je smrt letjela prema njemu.

Nekako je stajala s njime tamo, jednako neustrašiva.

Nije mogla spavati dok nije to dovršila, a kada jest, rasplakala se. Bojala se da je izgubila razum i ostale su joj samo vizije. Ostavila je slike da danima stoje na postolju dok ju je on promatrao kako radi ili čisti ili spava.

Ili sanja.

Rekla je samoj sebi da će ih spakirati i odaslati, poslati svome agentu da ih proda. Umočivši kist u boju, potpisala se na posljednjoj slici.

Sasha Riggs – njezino ime na rubu mora izmučenog olujom.

Ali nije ih spakirala, ni poslala. Umjesto njih spakirala je druge, one koje je slikala tijekom duge zime, i uredila sve za prijevoz.

Iscrpljena, predala se, sklupčala na kauču na tavanu koji je pretvorila u svoj studio i dopustila snovima da je preuzmu.

Oluja je bjesnjela. Vjetar je šibao, more se lomilo, nazubljena koplja munja iskakala su iz neba poput plamtećih strijela iz luka. Kiša je pristizala s mora prema litici, u gustom zastoru.

Ali on je stajao i promatrao sve to. Ispružio je ruku prema njezinoj.

„Čekam te.“

„Ne razumijem ovo, ne razumijem ništa od svega ovoga.“

„Naravno da razumiješ, ti više od većine.“ Kada je njezinu ruku prinio usnama, osjetila je kako je natapa ljubav. „Tko se još skriva od samoga sebe, Sasha, kako to činiš ti?“

„Samo želim mir. Želim tišinu. Ne želim oluje ni bitke. Ne želim tebe.“

„Laži.“ Njegove su se usne iskrivile kada im je ponovno prinio njezinu ruku. „Znaš da mi lažeš, da lažeš sebi. Koliko ćeš još odbijati život kakav ti je namijenjen? Voljeti onako kako trebaš otkako si se rodila?“

Obujmio joj je lice svojim rukama i zemlja se zatresla pod njom.

„Bojim se.“

„Suoči se s time.“

„Ne želim znati.“

„Pogledaj. Ne možemo početi bez tebe. Da bismo to priveli kraju, moramo početi. Pronađi me, Sasha. Pođi me potražiti.“

Povukao ju je unutra, svojim usnama uzeo njezine. Kada je to učinio, nad njima se sastavila oluja, ludom bjesnoćom.

Ovaj ju je put prigrlila.

Probudila se, još uvijek umorna, sjela u krevetu, pritisnula prstima snene oči.

„Pronađi me“, promrmljala je. „Gdje? I da želim, ne bih znala gdje da počnem tražiti.“ Prstima je kliznula do svojih usana i mogla se zakleti da još uvijek osjeća pritisak njegovih.

„Dosta. Sada je toga dosta.“

Brzo je ustala, počela skidati crteže sa zidova, s postolja, puštajući da slete na pod. Iznijet će ih van, bacit će ih. Spalit će ih. Maknut će ih iz svoje kuće, iz svoje glave.

I sama će izaći van, otputovati nekamo, bilo kamo. Prošle su godine otkako nigdje nije bila. Nekamo gdje je toplo, rekla je samoj sebi dok se mahnito izvlačila iz svojih snova. Na neku plažu.

Čula je vlastito teško disanje, vidjela kako joj drhte prsti. Na korak od sloma živaca, spustila se na pod među crteže, žena premršava zbog snova koji su joj ukrali kilograme, duge, plave kose prikupljene u uobičajeni, neuredni čvor. Njezine bistre, kristalno plave oči zastrle su sjene.

Pogledala je svoje ruke. U njima je ležao dar. Uvijek je bila i uvijek će biti zahvalna na tome daru. Ali imala je i drugih darova, zbog kojih nije osjećala toliku zahvalnost.

U snu je zatražio od nje da vidi. Gotovo cijeli svoj život radila je sve što je mogla kako bi spriječila vidovitost s kojom je rođena.

Da, kako bi se skrila od same sebe, baš kako je rekao.

Ako se otvori prema tome, ako to prihvati, bit će boli i tuge. I spoznaje o onome što bi se moglo dogoditi.

Sklopila je oči.

Očistit će se – dat će si vremena. Prikupit će sve svoje crteže i spremiti ih. Neće ih spaliti, naravno da ih neće spaliti. To je iz nje govorio strah.

Spremit će ih i pribrat će se. Otići će od kuće na tjedan ili dva, dati si vremena da razmisli i odluči.

Na dlanovima i koljenima počela je prikupljati crteže, organizirati ih na svoj način. Ženu neustrašivih očiju, muškarca s mačem, crteže ljudi iz svojih snova.

Prizori mora i krajolici, palača koja blista na brdu, kameni krug.

Odložila je na hrpu jedan od tuceta crteža muškarca kojeg je upravo sanjala i posegnula za drugim.

I onda je shvatila.

Crtala je srpoliki otok iz različitih perspektiva, a ovaj je crtež prikazivao njegove visoke klisure, valovita brda obrasla drvećem. Prikazala ga je kako pluta u moru, okupan suncem.

Građevine ispremiješane zajedno da oblikuju grad u prvome planu, i traka zemlje, istočkana planinama koje su se protezale u daljini.

Ta skica olovkom kao da je oživjela dok ju je proučavala. Boje kao da su se pojačale. Toliko mnogo zelene, tisuću nijansi te boje, od blijede do smaragdne. Toliko mnogo plave, duboke i bogate ili zapjenjene valovima koji su je okruživali. Vidjela je brodove kako plove, likove koji izranjaju iz valova, plivaju i pljuskaju.

I vidjela je rt na kojem je stajala s njim dok se približavala oluja.

„U redu, onda idem.“ Predaje li se to ona, pitala se, ili se odupire? Ali otići će, potražit će.

To će ili okončati snove ili će ih oživjeti, baš kao što su crteži oživjeli u njezinim rukama.

Otišla je do svojega malog radnog stola, otvorila laptop. I rezervirala let do Krfa.