Josip Novaković: DIMAN ZAVJESA

Josip Novaković

Dimna zavjesa

Preveo Saša Drach

Strune

Stanovao sam s trojicom kolega s konzervatorija Juilliard na križanju Avenije Columbus i 106. ulice, nasuprot hotela Brasil, s jednom zvjezdicom, na čijoj je oglasnoj žutoj neonskoj ploči visio zeleni majmun, obješen o vlastiti rep. U početku nas je – s bratom mog cimera iz bivšeg Sovjetskog Saveza – bilo pet. Kad su stigla iz kampa za izbjeglice u Beču, ta braća nisu znala ni riječ engleskog, nego su samo nešto mumljala i nisu se usuđivala izaći iz stana. Cijelo su sparno ljeto proveli na starom madracu na podu, umotani u bijelu plahtu, i zagrljeni piljili u mali televizor što smo ga pronašli na hrpi smeća na Upper East Sideu. Antene tog televizora koje su stršale kao znak pobjede, V for Victory, uspijevale su hvatati samo jedan kanal, a i taj je podrhtavao prema gore. Kad je završilo ljeto i pomalo je zahladilo, nekadašnji su Sovjeti ustali s poda i progovorili tečnim engleskim.Jedan se brat odselio i otvorio nekakav terapeutski centar u kineskoj četvrti.

 Francuski violinist spavao je na podu u alpskoj vreći za spavanje. Pri svakom je ustajanju trljao svoje znojne dlakave grudi debelim ručnikom, a njegove zakrvavljene oči buljile su prema nama kao da smo ljudožderi koji ga već kuhaju. Ja sam spavao na izlizanom perzijskom sagu koji sam našao u smeću bogataša s Park avenije. Jedini među nama koji je spavao na pravom krevetu bio je švicarski čelist koji se brijao dvaput dnevno i užasnuto pratio kaos koji smo mi ostali stvarali svojom odjećom, papirima, mrvicama kruha, viljuškama, pastom za zube, četkama za glancanje cipela itd. Često je prekidao sviranje kako bi ugodio instrument i proklinjao vlagu zbog tonskih pomaka. Meni ta boemska atmosfera nije nimalo smetala; štoviše, za razliku od džumbusa u studentskim domovima kakve sam viđao dok sam još studirao u Jugoslaviji, ovo mi je izgledalo pitomo. No, jednoga kasnog poslijepodneva, kad sam s cimerima ganjao nekog štakora te se spoticao preko prljavih tanjura s ljigavim žumanjcima i zgnječenih pivskih limenki, upitao sam se mora li to baš ovako? Zar ovdje nema mačaka? Nisam želio ganjati tog odurnog, velikog štakora. Izgledao je kao veteran koji je prošao mnoge borbe, a to što se našao u situaciji da za njim trče nadobudni glazbenici s Juilliarda, sigurno je bilo zato što nas je ocijenio kao mekušce. Zaista, prebiranje po našim strunama uglavnom se svodilo na otužno cijukanje i jaukanje. Štakor bi obično naišao u kuhinji oko podneva i navalio na vreću sa smećem kao mali vepar. Odmah bi zagrizao samu plastitku, probio vreću i već za par sekundi uspio pronaći ostatke sira.

Kupovali smo odlične sireve. Kako nismo šmrkali kokain niti pušili travu, morali smo naći nekakvo nadomjesno zadovoljstvo. Sirevi su imali miris kravlje i konjske balege, tek pokošene slame, ali i svinjca. Čudo jedno kako se čovjek navikne na takav smrad, ali što smrdljivije to ukusnije. Francuz je stenjao prezirući naš izbor sireva, koji su prema njegovu mišljenju bili još preblagi. Vonj sira uzbudio je štakora i vjerojatno ga bacao u nostalgiju za mladošću koju je proživio na nekakvoj poljani. Prvih nekoliko puta zadovoljio se time da proviri u kuhinju, zacvili i prestravljeno nestane. No, nakon što je čuo kako sviramo Schuberta, nestalo je svakog opreza. Od tada je mirno i opušteno pretraživao naše smeće, onako bucmast i nadobudan, pa je znao gotovo dostojanstveno prošetati po našoj dnevnoj sobi, očekujući popodevni intermezzo. Schubert mu je budio sladostrašće. Čitao sam negdje da biljke vole Bacha, a bebe Mozarta. Da Mozart kod njih potiče razvoj inteligencije i vida. Schubert je totalno ovladao našim štakorom i on bi zadrhtao sa svakim harmonijskim prijelazom molova. Dlaka bi mu se nakostriješila, a ponekad bi se čak osovio na stražnje noge i skupio šape kao vjeverica koja moli lješnjak. Možda bi i zapljeskao da ga pobožnost prema glazbi nije ispunjavala strahopoštovanjem. Kompozicija Der Tod und Das Mädchen potpuno ga je očarala. Svirali smo je samo kako bismo se njime poigravali, a on bi se približio do samog violončela, očiju blistavih od suza, drhtave njuškice. Da nije bio tako sitan, premalih usta, tankog i mokrog repa, izgledao bi kao kuna i možda bi čak bio simpatičan. Ovako nije bio simpatičan. Možda nam se želio svidjeti. Možda se htio s nama sprijateljiti i podičiti se našim prijateljstvom. Možda je već i ovako bio ponosan na nas. Možda nas je zavolio. Mi to, međutim, nismo znali cijeniti. Koncertiranje štakoru nije nešto što se moglo nazvati sjajnom karijerom. No, njegovo pomno slušanje veselilo nas je i nosilo do naših instrumenata. Tada bi nastupalo ono što nam je inače bilo teško dostupno, joie de vivre. Na koncu smo se odlučili riješiti tog štakora jer je stvarno postao drzak. Tko zna, možda bi uskoro pokušao skočiti na stol i ručati s nama. Ili bi nam postao toliko privržen da bi se počeo s nama kretati i izvan kuće. Sigurno bi nas slijedio da je znao da je to godina Schuberta i da smo kupili pretplatu za deset njegovih koncerata. Da je kojim slučajem znao da se u Avery Fisher Hallu izvodi Nedovršena simfonija, ništa ga ne bi zaustavilo, a kamoli da se to događalo u Carnegie Hallu, čiji su zidovi zacijelo toliko stari da bi ih mogao progristi.

Da osujetimo njegove posjete, počeli smo svirati Bartóka jer smo primijetili da od njega zazire. Ne znam zašto ga se bojao. Možda nije bio dovoljno obrazovan da podnese napetosti glazbenog modernizma, mada je, baš kao i sam New York, bio prilagodljiv raznim modernizmima, postmodernizmima i postpostizmima. Premda ga je Bartók tjerao da bježi glavom bez obzira, nismo ga

mogli beskonačno svirati samo kako bismo se zaštitili od štakora. Nitko od nas ne bi se mogao sam nositi s njim, ali ujedinjeni – Francuz, bivši Sovjet, Švicarac i Poljak (moi) – odvažili smo se i napali ga.

....