Renée Knight PORICANJE

Renée Knight

PORICANJE

S engleskoga prevela Ana Josić

1.

Proljeće 2013.

Catherine iščekuje, ali više nema što izbaciti. Hvata se za hladni emajl i podiže glavu ne bi li se pogledala u zrcalu. Lice koje ju gleda nije ono s kojim je otišla na počinak. To je lice već bila vidjela, a nadala se da ga više nikad neće vidjeti. Promatra se pod novim, oštrim svjetlom, moči ručnik i briše usta, potom ga prislanja na oči kao da će time u njima ugasiti strah.

              „Jesi li dobro?“

              Mužev je glas prene. Nadala se da će on nastaviti spavati. Ostaviti je na miru. „Sad mi je bolje“, slaže i gasi svjetlo. Zatim ponovno laže. „Mora da mi je to od sinoćnje večere koju smo donijeli kući.“ Okreće se prema njemu, sjeni u tami noći.

              „Vrati se u krevet. Dobro mi je“, šapće. On je više snen nego budan, ipak pruža ruku i spušta joj je na rame.

              „Jesi li sigurna?“

              „Sigurna sam“, odgovara. Sigurna je jedino u to da želi biti sama.

              „Roberte. Zbilja. Doći ću za minutu.“

              Prsti mu još trenutak oklijevaju na njezinoj ruci, onda je posluša. Prije no što se vrati u spavaću sobu, Catherine čeka dok se ne uvjeri da on spava.

              Gleda je licem položenu dolje, još uvijek otvorenu kako ju je ostavila. Knjiga kojoj je vjerovala. Prvih ju je nekoliko poglavlja uljuljalo u zadovoljstvo, privoljelo je samim navještajem blage napetosti koja će uslijediti, onim nečim zbog čega je nastavljala čitati, i ne sluteći što je čeka u zasjedi. Navodila ju je, vabila među svoje stranice, još dalje i dalje, sve dok nije shvatila da je u zamci. A tada su joj se riječi stale odbijati od mozga i zarivati u prsa, jedna za drugom. Kao da je cijeli red ljudi iskočio pred vlak, a ona, bespomoćna vozačica, ne može napraviti ništa ne bi li spriječila smrtonosnu nesreću. Bilo je prekasno da povuče kočnicu. Povratka više nije bilo. Catherine je nehotice naletjela na samu sebe, ubačenu među stranice knjige.

              Svaka sličnost sa živim ili preminulim osobama… Napomena je precrtana tankom, crvenom crtom. Poruka koju je previdjela kad je otvorila knjigu. Nema sumnje u sličnost s njom. Ona je glavni lik, ključni akter. Premda su imena možda izmijenjena, pojedinosti su bjelodane, navode čak i ono što je imala na sebi tog poslijepodneva. Dio njezina života koji je skrivala. Tajna koju nije povjerila nikome, pa ni mužu ni sinu, a njih dvojica smatraju da je poznaju najbolje. Nitko živ ne bi mogao izmisliti to što je Catherine upravo pročitala. Ipak je tamo, otisnuto crno na bijelom, svima na vidjelo. Mislila je da je s tim završila. Da je gotovo. A sada je osvanulo. U njezinoj spavaćoj sobi. U njezinoj glavi.

              Pokušava to izbaciti iz uma prisjećajući se prethodne večeri. Zadovoljstvo novim domom, pa vinom i večerom; ona sklupčana na naslonjaču, kunja pred televizorom, zatim se s Robertom prepušta krevetu. Tiha sreća koju je uzela zdravo za gotovo. Sad je pak odveć tiho da bi joj bilo ugodno. Ne može spavati pa ustaje i silazi u prizemlje.

              I dalje imaju prizemlje, nešto manje. Kuća je u nizu, nije više samostojeća. Iselili su se prije tri tjedna. Dvije spavaće sobe umjesto četiri. Njoj i Robertu više odgovaraju dvije. Jedna za njih. Jedna za goste. Odlučili su se za otvoren prostor. Nema vrata. Ne moraju ih zatvarati sada kad je Nicholas otišao. Pali svjetlo u kuhinji, uzima čašu iz ormarića i nalijeva je. Nema slavine. Hladna voda teče po naredbi novog hladnjaka. Taj više sliči ormaru nego hladnjaku. Jeza joj vlaži dlanove. Vrela je, gotovo u groznici, i zahvalna na hladnoći novopostavljenog kamenog poda. Voda joj malko pomaže. Dok ispija, gleda kroz goleme staklene prozore koji se pružaju uzduž stražnjeg zida tog novog, stranog doma. Vani samo mrklina. Ništa se ne vidi. Nije još namjestila zastore. Izložena je. Izvrgnuta pogledima. Oni mogu vidjeti nju, ali ona njih ne.

2.

Dvije godine ranije

Bilo mi je žao zbog onog što se dogodilo, uistinu jest. Tȁ bio je dijete: sedam godina staro. A ja sam se valjda našao u ulozi zamjenskog roditelja, premda vrlo dobro znam da me ni jedan roditelj ne bi želio ni u jednoj ulozi. No onda sam bio spao na niske grane: Stephen Brigstocke, najomraženiji profesor u školi. Uvjeren sam da su djeca tako mislila, a i roditelji, premda ne svi: gajim nadu da su me se neki od njih sjećali otprije, dok sam još predavao njihovoj starijoj djeci. Bilo kako bilo, nisam se iznenadio kad me je Justin pozvao u svoj ured. To sam i očekivao. Trebalo mu je znatno duže nego što sam pretpostavljao, ali takve su vam privatne škole. Svaka ima vlastiti ustroj. Roditelji možda misle da imaju vlast jer plaćaju, ali naravno da nije tako. Pa pogledajte mene – jedva da me je itko išta pitao u razgovoru za posao. Justin i ja zajedno smo bili na Cambridgeu, on je znao da mi treba novac, a ja da njemu treba profesor engleskog jezika. Čujte, privatne škole plaćaju više od državnih, ja sam već imao godine i godine staža u općoj srednjoj školi. Jadni Johnson, zacijelo mu je jako teško palo udaljiti me. Nezgodno, znate. A to i jest bilo udaljenje, više nego otkaz. Ljubazno od njega, cijenim to. Nisam mogao dopustiti da ostanem bez mirovine, osim toga, ionako sam bio pred umirovljenjem, pa je Justin tek ubrzao proces. Ustvari, obojica smo bila nadomak mirovini, ali Justinov je odlazak bio sasvim nešto drugo. Čuo sam da su neki učenici čak pustili suzu. Za mnom pak ne. Pa zašto i bi? Nisam zaslužio te suze.

              Ne želim ostaviti pogrešan dojam: nisam pedofil. Nisam pipao dijete. Nisam ga ni taknuo. Ne, ne, nikad, baš nikad nisam dirao djecu. Ako baš hoćete, djeca su mi užasno dosadna. Je li strašno reći takvo što o sedmogodišnjacima? Pa valjda jest, iz usta jednog učitelja. Dozlogrdilo mi je čitati njihove zamorne priče nad kojima su neki od njih, vjerujem, zasukali rukave, ali, za ime Božje, to kako djeca od sedam godina uzimaju sebi za pravo izvaliti što god im padne na pamet i još misle da će me to zanimati. A onda mi je jedne večeri kap prelila čašu. Crvena kemijska više mi nije donosila katarzu i kad mi je u ruke dospio sastavak upravo tog dječaka, čijeg se imena više ne sjećam, napisao sam mu vrlo detaljnu opasku zašto mi se živo fućka za praznike koje je s obitelji proveo u južnoj Indiji družeći se s lokalnim seljacima. Ma blago im se! Dakako da ga je to uznemirilo. Dakako da jest i zbog toga mi je žao. I dakako da je rekao svojim roditeljima. E, zbog toga mi nije žao. Pomoglo je ubrzati moj odlazak, a nema sumnje da sam trebao otići za svoje dobro, kao i za njihovo.

              I tako sam se našao kod kuće s napretek slobodnog vremena. Umirovljeni profesor engleskog jezika iz drugorazredne privatne škole. Udovac. Dvojim da sam možda odveć iskren – da bi ono što sam dosad rekao moglo zazvučati pomalo odbojno. Možda se zbog toga doimam okrutnim. Ruku na srce, ono što sam napravio tom dječaku bilo je okrutno. Ali u pravilu, nisam okrutna osoba. Ipak, od Nancyne sam se smrti malo zapustio. No dobro, zapustio sam se poprilično.

              Teško je povjerovati da sam, jednom davno, bio izabran za Omiljenog profesora godine. Nisu me izabrali učenici privatne škole, već oni iz opće u kojoj sam predavao ranije. I nije to bilo samo jednom, ponovilo se još sedam puta. Jedne godine, mislim da je to bila 1982., moja žena Nancy i ja smo oboje osvojili taj naslov, svatko u svojoj školi.

              U prosvjetu sam ušao slijedeći Nancy. Ona je pak pratila našeg sina otkad je krenuo u grupu za najmlađe. Nancy je u Jonathanovoj školi podučavala djecu od pet i šest godina, a ja one od četrnaest i petnaest u školi malo dalje uz cestu. Znam da je nekim profesorima ta dobna skupina naporna, ali meni je bila draga. Adolescencija nije milina i moj je stav bio: pustite jadne šmrkavce na miru. Nikad ih nisam prisiljavao da pročitaju knjigu ako to nisu željeli. Na koncu konca, priča je priča. I ne mora je se pročitati isključivo u knjizi. Film, televizijska obrada, predstava – i tu postoji naracija koju se može pratiti, interpretirati je, uživati u njoj. Onda sam bio predan poslu. Bilo mi je stalo. Ali to je bilo onda. Više nisam profesor. Umirovljen sam. Udovac sam.

3.

Proljeće 2013.

Catherine posrće, okrivljava visoke potpetice, ali zna da je previše popila. Robert pruža ruku i u zadnjem je trenu hvata za lakat kako ne bi pala na leđa niz betonske stube. Drugom rukom otključava i gura ulazna vrata. Dok je vodi unutra, još uvijek je čvrsto drži za nadlakticu. Ona zbaci cipele i krene prema kuhinji nastojeći u svoj hod unijeti malo sigurnosti.

              „Baš se ponosim tobom“, kaže Robert dok joj prilazi s leđa i obavija je u zagrljaj. Ljubi je u pregib između vrata i ramena. Ona izvija glavu unatrag.

            „Hvala ti“, uzvraća i zatvara oči. A tada se trenutak sreće rasplinjuje. Noć je. Kod kuće su. Ona ne želi ići u krevet premda je strašno umorna. Zna da neće spavati. Nije pošteno spavala već cijeli tjedan. Robert to ne zna. Ona se pretvara da je sve u redu, uspijeva to sakriti od njega. Pravi se da spava dok leži kraj Roberta, sama u svojoj glavi. Mora izmisliti razlog zašto neće za njim ravno u krevet.

              „Hajde ti gore“, kaže. „Doći ću za minutu. Htjela bih provjeriti neke mailove.“ Bodri ga osmijehom, a njemu ne treba mnogo. Sutra ujutro mora rano ustati i zato mu je Catherine još više zahvalna znajući kako je uistinu uživao u večeri u kojoj je ona bila u središtu pozornosti, a on tek tihi, nasmiješeni partner. Ni jedanput joj nije natuknuo da bi mogli poći kući. Ne, pustio ju je da blista i uživa. Naravno da je i ona za njega u nebrojenim prilikama napravila isto. Svejednako, Robert je svoju ulogu igrao dostojanstveno.

              „Ponijet ću ti vode“, reče joj.

              Upravo su se vratili sa zabave, slavlja nakon dodjele televizijskih nagrada. Riječ je o ozbiljnoj televiziji. Nema sapunica. Nema drama. Dokumentarni program. Catherine je osvojila nagradu za dokumentarni film o vrbovanju i seksualnom iskorištavanju djece. Djece koja su trebala biti zaštićena, ali nisu bila jer nitko nije dovoljno mario, nitko se nije potrudio zaštititi ih. Žiri je film ocijenio hrabrim. I nju su ocijenili hrabrom. Nemaju oni pojma. Nemaju pojma kakva sam ja ustvari. Nije to bila hrabrost. Već nepokolebljiva odlučnost. A možda je i bila malko hrabra. Potajno snimanje. Muškarci koji vrebaju. No sada toga više nema. Sada, kad je kod kuće. Čak i s novim zastorima strahuje da je motre.

              Počela je provoditi večeri zaokupljajući se ovim ili onim ne bi li prestala razmišljati o neumitnom trenutku u kojem će ležati u mraku, budna. Misli da je uspjela zavarati Roberta. Čak je i znojenje koje ju spopadne kad se počne bližiti vrijeme za počinak u šali otpisala kao menopauzu. Naravno da ima i druge simptome, ali takvo preznojavanje ne. Premda je htjela da Robert ode u krevet čim je bio nakanio, sada bi željela da je s njom. Voljela bi da ima dovoljno hrabrosti da mu kaže. Voljela bi da je imala dovoljno hrabrosti i rekla mu još onda. Ali nije. Sada je prekasno. To je bilo prije dvadeset godina. Da mu sada kaže, ne bi razumio. Bio bi zaslijepljen činjenicom da mu je sve to vrijeme nešto tajila. Da je zadržala za sebe nešto za što bi smatrao da ima pravo znati. Pa on je naš sin, za Boga miloga, čuje ga kako govori.

              Ne treba joj vražja knjiga reći što se dogodilo. Nije ona zaboravila ni jednu jedinu stvar. Sin joj je umalo umro. Sve ove godine štitila je Nicholasa. Štitila ga je od saznanja. Ona mu je omogućila život u blaženom neznanju. On ne zna da zamalo nije doživio adolescentske godine. A što ako ipak nije zaboravio nešto od onog što se dogodilo? Bi li stvari bile drugačije? Bi li on bio drugačiji? Bi li njihov odnos bio drugačiji? No, ona je posve sigurna da se Nicholas ne sjeća ničega. Barem ničega od onog što bi mu moglo približiti stvarnu sliku. Za Nicholasa to je samo jedno poslijepodne njegova djetinjstva stopljeno u nizu drugih. A možda ga se sjeća kao sretnog.

              Da je Robert bio ondje, možda bi bilo drugačije. Naravno da bi bilo drugačije. Ne bi se bilo ni dogodilo. Samo što Robert nije bio tamo. I zato mu nije ni rekla – nije mu morala reći jer ne bi bio saznao. Tako je bilo bolje. Tako jest bolje.

              Otvori laptop pa utipka ime s naslovnice. To joj je gotovo postalo ritual. Već ga je tražila nadajući se da će nešto naći. Nekakav trag. Opet ništa. Tek ime: E. J. Preston. Po svoj prilici izmišljeno. „Savršeni stranac prva je, moguće i zadnja, knjiga koju potpisuje E. J. Preston.“ Nema čak ni naznake spola. Ne piše je li to njegova ili njezina prva knjiga. Objavila ju je Rhamnousia, i kad je potražila taj pojam, sumnje su se potvrdile, knjiga je objavljena u privatnoj nakladi. Nije znala što znači Rhamnousia. Sada zna. Božica osvete, poznata i kao Nemeza.

              To je već nekakav trag, nije li? Barem kad je u pitanju spol. Ali nemoguće. Tȁ ne može biti. Nitko drugi ne zna pojedinosti. Nitko među živima. Doduše, bilo je i drugih ljudi – ali anonimnih. Ovo je napisao netko komu je zaista stalo. Ovo je osobno. Catherine potraži osvrte na knjigu. Ne nađe ni jednog. Možda ju je ona jedina pročitala. Sve i da je pročitaju drugi, oni nikad neće saznati da je Catherine ta žena u središtu priče. Netko ipak zna. Netko zna.

              Kako li je, dovraga, ta knjiga dospjela u kuću? Ne sjeća se da ju je kupila. Kao da se samo pojavila na hrpi knjiga pokraj njezina kreveta. A i cijeli taj kaos oko useljenja. Kutije i kutije knjiga još čekaju da ih se otpakira. Možda ju je baš ona tamo stavila. Uzela je iz kutije, privučena naslovnicom. Mogla bi biti Robertova. On ima na stotine knjiga koje nikad nije pročitala i koje ne bi ni prepoznala. Knjige koje imaju već godinama. Zamišlja Roberta kako pretražuje stranicu Amazon pa je, privučen naslovom i naslovnicom, naručuje putem interneta. Slučajnost. Bizarna podudarnost.

              Ali najizglednije joj se čini te počinje vjerovati da ju je netko drugi tamo stavio. Netko je došao u njihov dom, u tu kuću u kojoj se još ne osjeća kao u domu. Ušao u njihovu spavaću sobu. Netko koga ona ne poznaje položio je knjigu na policu kraj kreveta. Pažljivo. Ne taknuvši ništa drugo. Uz njezinu stranu kreveta. Znajući na kojoj strani spava. Ostavio ju je tako da izgleda kao da ju je ona ostavila. Misli je salijeću i sudaraju se sve dok ne postanu izobličene i krnje. Vino i tjeskoba, opasna kombinacija. Već je trebala znati da ne smije miješati svoje otrove. Hvata se za bolnu glavu. Stalno je boli ovih dana. Zatvara oči i gleda u bijelu, goruću točku sunčeve svjetlosti na naslovnici. Kako li je, dovraga, ta knjiga dospjela u kuću?