Cecelia Ahern: NESAVRŠENI

Nesavršeni

Cecelia Ahern

s engleskoga prevela Silva Tomanić Kiš

Ponekad je ono što se najviše bojite učiniti upravo ono što će vas osloboditi.

Robert Tew

1.

Ja sam djevojka koja voli definicije, razmišlja logično, a stvari su ili crne ili bijele.

Zapamtite to.

2.

Nikad ne vjeruj čovjeku koji nepozvan sjedne na čelo stola u tuđoj kući.

Ne kažem to ja. To je kazao moj djed Cornelius kojega su ove riječi odvele jako daleko od ovog stola i neće tako skoro biti za njega opet pozvan. Problem nije toliko u tome što je rekao, nego o kome je to rekao: o sucu Crevanu, jednom od najmoćnijih ljudi u zemlji, koji, usprkos djedovu prošlogodišnjem komentaru, opet sjedi na čelu našeg stola povodom godišnje proslave Dana Zemlje.

Tata se vrati iz kuhinje s novom bocom crnog vina i shvati da je njegovo uobičajeno mjesto zauzeto. Vidim da mu to smeta, no s obzirom na to da je u pitanju sudac Crevan, tata samo zastane i par trenutaka premeće u ruci otvarač za boce, razmišljajući što da učini, a onda se provuče oko stola i sjedne na drugi kraj, pored mame, gdje je sudac Crevan trebao sjediti. Znam da je mama nervozna. Znam to jer izgleda savršenije nego ikad. Svaka joj je vlas na mjestu, a njezini uredno počešljani plavi uvojci svijeni su u složeni šinjon, koji je jedino ona u stanju sama napraviti i to tako da iščaši oba ramena kako bi rukama dosegla zatiljak. Koža joj je poput porculana, kao da sjaji, kao da je utjelovljenje potpune čistoće. Besprijekorno je našminkana, čipkasta haljina boje različka prekrasno se slaže s njezinim plavim očima, a mišići na rukama savršeno su joj oblikovani.

Istini za volju, većini ljudi moja mama izgleda tako lijepo svakog dana, s obzirom na to da je vrlo tražen model. Premda nas je rodila troje, tijelo joj je savršeno kao što je uvijek bilo, iako pretpostavljam – zapravo znam – da je, kao i većina drugih, imala u tome pomoć. Jedino po čemu se može znati da je mamin dan ili tjedan bio loš jest to da se vraća kući okruglijih obraza, punijih usana, glatkijeg čela ili manje umornih očiju. Promjena izgleda krijepi joj dušu. Neopisivo drži do izgleda. Po njemu procjenjuje ljude, odmjeri ih jednom od glave do pete i već zaključuje kakav je tko. Ne voli kad je bilo što nesavršeno: krivi zub, podbradak, prevelik nos – zbog takvih stvari ljude preispituje i ne vjeruje im. Nije ona u tome jedina. Većina ljudi misli isto kao i moja mama. Ona kaže da je to kao da pokušavaš prodati auto, a da ga prije toga ne opereš. Auto mora blistati. Isto vrijedi i za ljude. Lijenost u održavanju vanjštine odraz je toga kakvi su iznutra. I ja sam perfekcionistica, ali kod mene se to ne odnosi na tjelesni izgled nego samo na jezik i ponašanje, što izluđuje moju sestru Juniper, koja je najneosebujnija osoba koju znam. Premda, osebujno je neosebujna, to joj priznajem.

Ponašanje svoje nervozne obitelji promatram s osjećajem nadmoćnog zadovoljstva jer ne osjećam ni mrvicu napetosti kakvu oni upravo proživljavaju. Meni je ovo zapravo zabavno. Sudac Crevan za mene je Bosco, tata mog dečka Arta. U njegovoj sam kući svaki dan, bila sam s njim na praznicima, na privatnim obiteljskim svečanostima, poznajem ga bolje nego moji roditelji, bolje nego većina ljudi, kad smo već kod toga. Vidjela sam Bosca rano ujutro, s raskuštranom kosom i ostatkom zubne paste na ustima. Vidjela sam ga usred noći kako u boksericama i čarapama – uvijek ide u krevet u čarapama – baulja prema kupaonici ili u kuhinju po čašu vode. Vidjela sam ga pijanog i obeznanjenog na kauču, otvorenih usta, s rukom u hlačama. Utrpavala sam mu kokice u košulju, umakala mu prste u toplu vodu dok spava ne bi li se upiškio. Vidjela sam ga kako pijan pleše po plesnom podiju i kako grozno pjeva na karaokama. Čula sam ga kako povraća kad dođe kasno u noći. Čula sam ga kako hrče. Omirisala sam njegov prdež i čula sam ga kako plače. Ne mogu se bojati nekoga čiju sam ljudsku stranu vidjela i upoznala.

No, moja obitelj i ostatak zemlje vide ga kao zastrašujući lik kojeg se boje i koji duboko poštuju. Meni on sliči nekom od onih sudaca na TV natjecanju talenata ili nekom od preuveličanih likova iz crtića koji uživa kad ga izviždaju. Obožavam ga imitirati, na Artovo veliko veselje. Valja se od smijeha kad marširam gore-dolje kao Bosco u sudskom izdanju, kad zavitlam improviziranu halju oko vrata, pravim srdite, namrštene grimase i upirem prstom. Bosco voli dramatično uprijeti prstom kad god ga kamera snima. Uvjerena sam da je lik strašnog suca – koji mu je važan zbog posla – samo gluma, a ne njegova prava priroda. Osim toga, radi opake bombe kad skače u bazen.

Sudac Crevan, kako ga zovu svi osim Arta i mene, Bosco je glavni sudac u odboru koji se zove Vijeće. Vijeće je vlada svojedobno osnovala kao privremeno rješenje za javnu istragu prijestupa, a sada je to stalno tijelo koje nadzire ispitivanje osoba optuženih da su nesavršeni. Nesavršeni su obični građani koji su u društvu počinili neku moralnu ili etičku pogrešku.

Nisam nikad bila na sudu, ali suđenje je otvoreno za javnost i prenosi se na televiziji. To je pravedan postupak jer se osim svjedoka u konkretnom slučaju pozivaju i prijatelji i obitelj optuženoga kako bi svjedočili o njegovu karakteru. Na Dan proglašenja suci odlučuju jesu li optuženi nesavršeni. Ako jesu, njihove se nesavršenosti iznose javno, a u kožu im se vrelim žigom utiskuje slovo N na jedno od pet mjesta. Mjesto žiga ovisi o tome u čemu su pogriješili.

Za pogrešne odluke, žig je na sljepoočnici.

Za laganje, na jeziku.

Za krađu od društva, na desnom dlanu.

Za izdaju Tribunala, na prsima, iznad srca.

Za prekoračenje društvenih pravila, na tabanu desne noge.

Uz to, na rukavu moraju uvijek nositi traku s crvenim slovom N, tako da ih javnost uvijek može prepoznati i da mogu poslužiti kao primjer. Nesavršeni ne idu u zatvor jer nisu učinili ništa protuzakonito, ali su počinili djela koja se smatraju štetnima za društvo. I dalje žive među nama, no društvo ih izbjegava i moraju živjeti po posebnim pravilima.

Nakon što je naša zemlja skliznula u duboku ekonomsku krizu zbog, kako se činilo, pogrešnih odluka naših vođa, glavni cilj Vijeća u početku je bilo sprečavanje nesavršenih da rade na vodećim pozicijama. Vijeće ih sada uspijeva ukloniti i prije no što dođu do tih pozicija, stoga štetu ne mogu ni počiniti. Vijeće se hvali da ćemo u bliskoj budućnosti imati moralno i etički savršeno društvo. Suca Crevana mnogi smatraju junakom.

Art je od tate naslijedio dobar izgled – plavu kosu, plave oči. Sa svojim kuštravim, neukrotivim plavim kovrčama i velikim plavim očima koje se vragolasto iskre uvijek izgleda kao da smišlja neki nestašluk, jer to obično i čini. Za stolom sjedi točno nasuprot meni i moram paziti da ne gledam stalno u njega dok u sebi poskakujem od sreće što je moj. Srećom, nije napet kao tata. Zna se zabaviti i opustiti i ubacuje zabavne komentare kad god razgovor postane preozbiljan. Uvijek u pravom trenutku. Čak se i Bosco nasmije. Art mi je poput svjetla koje osvjetljava i najtamnije zakutke.

Svake godine na ovaj dan u travnju slavimo Dan Zemlje sa svojim susjedima Crevanovima i Tinderovima. Juniper i ja obožavamo proslave Dana Zemlje otkad smo bile male. Brojile smo dane na kalendaru, planirale što ćemo obući, ukrašavale kuću i postavljale stol. Ove sam godine još više uzbuđena jer ovo je prva godina da smo Art i ja službeno zajedno. Nije da ću ga hvatati ispod stola ili takvo što, ali zato što je moj dečko ovdje sve je još uzbudljivije.

Tata je direktor cjelodnevnog TV kanala News 24, a naš susjed i drugi gost na večeri, Bob Tinder, uređuje novine The Daily News. I novine i TV kanal u vlasništvu su tvrtke Crevan Media, pa njih trojica spajaju posao sa zadovoljstvom. Tinderovi uvijek kasne. Ne znam kako Bob uspijeva poštovati novinarske rokove kad nikad ne može doći na večeru na vrijeme. Svake godine ista stvar. Sat vremena pijuckali smo aperitive u salonu i nadamo se da će se – ako prijeđemo u blagovaonicu – oni nekom čarolijom ranije pojaviti. Sad sjedimo tu, s tri prazna stolca. Njihova kći Colleen, koja ide sa mnom u razred, treća je gošća.

"Trebali bismo početi", kaže Bosco iznenada, dignuvši pogled s telefona jer je završio neki neobavezni razgovor, i uspravi se na stolcu.

"Večera je u redu", kaže mama i uzme od tate čašu vina koju joj je on ponovo napunio. "Računala sam s malim kašnjenjem", nasmiješi se.

"Trebali bismo početi",, kaže Bosco ponovo.

"Žuri ti se?" pita Art i upitno pogleda Bosca koji se odjednom uzvrpolji. "Nevolja s tim kad dođeš na vrijeme jest što nema nikoga da to vidi", kaže Art i svi se nasmiju. "Što ja dobro znam jer uvijek čekam ovu curu." Pod stolom me lagano potapša po stopalu.

"Ne", pobunim se. "Doći na vrijeme znači učiniti nešto ili stići u točno određeno vrijeme. Ti ne dolaziš na vrijeme, nego debelo prerano."

"Tko rano rani, dvije sreće grabi", veli Art u svoju obranu.

"Ali drugi miš uzme sir iz mišolovke", odgovorim ja, a on mi isplazi jezik.

Moj mlađi brat Ewan zahihoće. Juniper prevrne očima.

Bosco izgleda kao da ga naš razgovor živcira, pa nas prekine i ponovi: "Summer, Cuttere, trebali bismo početi jesti."

Zbog tona kojim je to rekao svi se prestanemo smijati i okrenemo se prema njemu. Bila je to naredba.

"Tata," kaže Art iznenađeno i nelagodno se nasmije. "Što si ti, prehrambena policija?"

Bosco netremice gleda u mamu. Na sve nas za stolom to čudno djeluje i stvara napetu atmosferu, onakvu kakva se osjeti neposredno prije grmljavine. Tešku, sparnu, od koje boli glava.

"Ne misliš da bismo trebali pričekati Boba i Angelinu?" pita tata.

"I Colleen", dodam ja, a Juniper opet prevrne očima. Mrzi kad ispravljam svaku sitnicu, ali ne mogu si pomoći.

"Ne, ne mislim", kaže Bosco jednostavno i odlučno, bez daljnjeg objašnjenja.

"Dobro", kaže mama, ustane i krene prema kuhinji, potpuno mirno i pribrano, kao da se ništa nije dogodilo, što mi govori da u sebi bjesomučno cupka nogama.

Zbunjeno pogledam Arta. Znam da i on osjeća ovu napetost jer vidim da mu se u ustima stvara nova šala, što se događa kad mu je neugodno, kad je uplašen ili u neprilici. Vidim kako mu se usna krivi dok smišlja efektnu poentu, ali ne uspijem čuti što je htio jer se začuje sirena.