Elena Ferrante: GENIJALNA PRIJATELJICA

Elena Ferrante: GENIJALNA PRIJATELJICA

S talijanskog prevela Ana Badurina

Jutros me nazvao Rino, pomislila sam da želi još novaca i pripremila se odbiti ga. No nazvao me iz drugog razloga: njegova je majka nestala.

“Kada?”

“Prije dva tjedna.”

“I tek me sada zoveš?”

Moj mu je ton vjerojatno djelovao neprijateljski, premda nisam bila ni ljuta ni ogorčena, u njemu je bio samo tračak sarkazma. Pokušao mi je uzvratiti, ali učinio je to zbunjeno, s nelagodom, dijelom na dijalektu, dijelom na talijanskom. Rekao je da je bio uvjeren kako mu majka luta Napuljem kao obično.

“Zar i noću?”

“Znaš kakva je…”

“Znam, ali misliš li da je normalno da izbiva dva tjedna?”

“Da. Rijetko je viđaš, stanje joj se pogoršalo: nikad joj se ne spava, dolazi, odlazi, čini što hoće.”

No navečer se zabrinuo. Raspitao se kod svih, obišao sve bolnice, obratio se čak i policiji. Ništa, njegove majke nije bilo nigdje. Baš dobar sin: golem muškarac od četrdesetak godina, nije radio nikada u životu, švercer i raspikuća. Mogu misliti kako ju je pažljivo tražio. Nikako. Nema mozga, a stalo mu je samo do sebe.

“Da nije kod tebe?” upitao me iznenada.

Njegova majka? Ovdje u Torinu? Dobro je poznavao situaciju i govorio je samo reda radi. On je bio pravi putnik, došao je k meni barem desetak puta, nepozvan. Njegova majka, koju bih pak rado primila, nikada u životu nije napustila Napulj. Odgovorila sam mu:

“Naravno da nije kod mene.”

“Jesi li sigurna?”

“Rino, molim te, rekla sam ti da nije.”

“Pa kamo je onda otišla?”

Počeo je plakati, a ja sam ga pustila da uprizori svoj očaj, počelo je lažnim jecajima, nastavilo iskrenim. Kad je završio, rekla sam mu:

“Molim te, barem jednom učini što bi ona htjela: nemoj je tražiti.”

“Ma što to govoriš?”

“Govorim to što sam rekla. Nema smisla. Nauči se živjeti sam i nemoj više tražiti ni mene.”

Poklopila sam.

2.

Rinova majka zove se Raffaella Cerullo, ali svi su je uvijek zvali Lina. Ja ne, nikad nisam upotrebljavala ni njezino ime ni prezime. Za mene je već više od šezdeset godina Lila. Kad bih je samo tako, iznenada, nazvala Lina ili Raffaella, pomislila bi da je našem prijateljstvu došao kraj.

Već mi barem tri desetljeća govori kako želi nestati i izbrisati svaki svoj trag, a samo ja dobro znam što time misli. Na um joj nikada nije pao bijeg, promjena identiteta, san da drugdje započne novi život. A nikada nije pomislila ni na samoubojstvo s obzirom na to da se gnuša pomisli da Rino mora imati ikakve veze s njezinim tijelom i da se mora pobrinuti za njega. Ona je uvijek namjeravala nešto drugo: htjela se rasplinuti, htjela je da se rasprši svaka njezina stanica, da više nitko ne uspije pronaći ništa od nje. A budući da je dobro poznajem, ili barem mislim da je poznajem, uvjerena sam da je pronašla način da na ovome svijetu ne ostavi više ni vlas, nigdje.

3.

Prošlo je više dana. Provjeravala sam elektroničku poštu, onu običnu, ali bez nade. Ja sam njoj vrlo često pisala, ona mi gotovo nikada nije odgovarala: to joj je uvijek bila navika. Draže joj je bilo telefonirati ili čavrljati dugo u noć kad bih ja došla u Napulj.

Otvorila sam svoje ladice, metalne kutije u kojima čuvam kojekakve stvari. Njih nekolicinu. Mnogo sam toga bacila, osobito ono što se ticalo nje, i ona to zna. Otkrila sam da nemam ništa njezina, nijednu sliku, nijednu poruku, nijedan darak. I sama sam se iznenadila. Zar je moguće da mi svih ovih godina nije ostavila ništa svojega ili, još gore, da ja nisam htjela sačuvati ništa njezina? Moguće je.

Ovog sam puta ja nazvala Rina; nerado sam to učinila. Nije se javio ni na fiksni ni na mobitel. Nazvao me tijekom večeri, bez žurbe. Glasom je pokušavao izazvati sažaljenje.

“Vidio sam da si zvala. Imaš kakve vijesti?”

“Ne. A ti?”

“Nikakve.”

Govorio mi je besmislice. Htio je ići na televiziju, u onu emisiju koja se bavi nestalima, zatražiti pomoć, zamoliti svoju mamu da mu sve oprosti, preklinjati je da se vrati.

Strpljivo sam slušala, a zatim ga upitala:

“Jesi li pogledao u njezin ormar?”

“Zašto bih to učinio?”

Naravno, nije mu palo na um ono najočitije.

“Idi pogledati.”

Otišao je i shvatio da u njemu nema ničega, nikakve majčine odjeće, ni ljetne ni zimske, samo stare vješalice. Poslala sam ga da prekopa kuću. Nestale su cipele. Nestalo je ono malo knjiga. Nestale su sve fotografije. Nestali svi filmići. Nestalo je njezino računalo, čak i stare diskete koje su se nekada rabile, sve, sve što je imalo veze s njezinim iskustvom elektroničke čarobnice koja je vješto rabila računala još krajem šezdesetih, u doba perforiranih kartica. Rino je bio zapanjen. Rekla sam mu:

“Uzmi si vremena koliko želiš, ali zatim me nazovi i reci mi jesi li pronašao ijednu pribadaču koja joj pripada.”

Nazvao me narednoga dana, bio je vrlo uzbuđen.

“Nema ničega.”

“Ama baš ničega?”

“Ničega. Izrezala se sa svih fotografija na kojima smo bili zajedno, čak i s onih na kojima sam malo dijete.”

“Jesi li dobro pogledao?”

“Posvuda.”

“Čak i u podrumu?”

“Rekao sam ti, posvuda. Nestala je čak i kutija s dokumentima: što ja znam, starim rodnim listovima, ugovorima s telefonskim kompanijama, odrescima plaćenih režija. Što to znači? Netko je sve ukrao? Što traže? Što žele od moje majke i mene?”

Ohrabrila sam ga, rekla mu da se smiri. Vjerojatno nitko ne želi ništa, osobito ne od njega.

“Mogu li doći i provesti neko vrijeme kod tebe?”

“Ne možeš.”

“Molim te, ne mogu spavati.”

“Snađi se, Rino, ne znam kako bih ti pomogla.”

Poklopila sam, a kad me on ponovno nazvao, nisam se javila. Sjela sam za pisaći stol.

Lila kao i obično želi pretjerati, pomislila sam.

Preko svake mjere proširuje koncept traga. Ne želi nestati samo ona, sada, u šezdeset i šestoj godini, već i izbrisati cijeli život koji je ostavila za sobom.

Osjetila sam da sam jako ljuta.

Da vidimo tko će ovog puta dobiti, rekla sam samoj sebi. Uključila sam računalo i počela zapisivati svaki detalj naše priče, sve ono što mi je ostalo u sjećanju.