James Dashner LABIRINT 3: LIJEK SMRTI
James Dashner LABIRINT 3: LIJEK SMRTI
Thomasa je polako izluđivao smrad.
Ne to što je bio sam više od tri
tjedna, ne bijeli zidovi, strop i pod, ne to što nije bilo prozora ni što se
svjetla nikada nisu gasila – ništa od svega toga. Uzeli su mu sat, davali su mu
jedan te isti obrok triput na dan – komad šunke, pire od krumpira, sirove
mrkve, krišku kruha, vodu – nikad mu se nisu obraćali i nikad nisu puštali
nikog drugog u sobu. Bez knjiga, bez filmova, bez igrica.
Potpuna izolacija; sad je to već više
od tri tjedna premda je počeo sumnjati u svoje praćenje vremena koje je
temeljio na čistom instinktu. Nastojao je pogađati kada pada noć, trudio se
spavati samo u vrijeme kada mu se to činilo normalnim. Pritom se oslanjao na
obroke iako mu se činilo da mu ih ne donose redovito, kao da su ga željeli
dezorijentirati.
Sam, u obloženoj sobi bez ikakve boje
– s jedinom iznimkom malog, gotovo skrivenog zahoda od nehrđajućeg čelika u
kutu i jednog starog drvenog stola s kojim nije znao što bi. Sam u nepodnošljivoj
tišini, uz neograničeno vrijeme za razmišljanje o bolesti koja se ukorijenila u
njemu: Baklji, tom tihom, jezivom virusu koji je polako nagrizao sve što je
čovjeka činilo čovjekom.
Ništa od svega toga nije ga
izluđivalo.
No smrdio je i zbog nekog mu je
razloga to kidalo živce, prodiralo u čvrstoću njegova duševnog zdravlja. Nisu
mu dopuštali ni tuširanje ni kupanje, otkako je stigao nisu mu dali novu
odjeću, kao ni bilo što čime bi si mogao očistiti tijelo. Pomogla bi mu i
obična krpa; umočio bi je u vodu koju su mu davali za piće i oprao bi barem
lice. No nije imao ništa, tek prljavu odjeću koju je imao na sebi kad su ga tu
zaključali. Nije imao ni posteljinu – spavao je sav šćućuren, gurajući
stražnjicu u kut sobe, prekriženih ruku, nastojeći zagrliti samog sebe da bi mu
bilo toplije, no često drhtureći.
Nije znao zašto ga je najviše plašio
smrad vlastita tijela. Možda je već i to bio znak da je puknuo, no zbog nekog
razloga njegova ga je sve lošija higijena opterećivala i bila uzrok užasnih
misli: da gnjili, da se raspada, da je iznutra jednako truo kao što se osjeća
izvana.
To ga je brinulo, ma koliko to bilo
iracionalno. Imao je dovoljno hrane i vode taman toliko da utaži žeđ; dovoljno
se odmarao i vježbao u toj maloj sobi što je bolje mogao te je često satima
trčao na mjestu. Logički je znao da prljavština nema nikakve veze sa snagom
srca ni s funkcioniranjem pluća, ali ipak mu se sve više činio da je njegov
neprestani smrad vjesnik nadolazeće smrti, koja samo što ga nije cijelog
odjednom progutala.
Zahvaljujući tim mračnim mislima
polako se počeo pitati nije li Teresa ipak lagala kad su posljednji put
razgovarali, kad mu je rekla da je za njega prekasno i naglasila da je brzo
podlegao Baklji, poludio i postao nasilan, da je izgubio mentalno zdravlje već prije nego što je došao na ovo užasno
mjesto. Čak ga je i Brenda upozorila da će sad postati gadno. Možda su obje
bile u pravu.
Osim svega toga bio je i zabrinut za
svoje prijatelje. Što je bilo s njima? Gdje su? Što je Baklja učinila njihovim
umovima? Nakon svega što su morali proći, hoće li to ovako završiti?
U Thomasa se uvukao bijes poput
drhtava štakora koji traži malo topline, mrvicu hrane. Svakoga dana obuzimala
bi ga sve veća ljutnja, toliko intenzivna da bi se katkada počeo nekontrolirano
tresti prije nego što bi zauzdao i potisnuo taj gnjev. Nije ga se htio u
potpunosti riješiti, samo ga je htio čuvati i pustiti da raste; čekati pravo
vrijeme, pravo mjesto da ga ispusti iz sebe. ZLOPAK je prisvojio njegov život i
život njegovih prijatelja, iskorištavajući ih već za neke svrhe koje je smatrao
potrebnima, bez obzira na posljedice.
I zbog toga će platiti. Thomas se to
zaklinjao samome sebi tisuću puta na dan.
Sve mu je to prolazilo kroz glavu dok
je leđima oslonjen o zid sjedio nasuprot vratima i ružnom drvenom stolu ispred
njih u, kako je naslućivao, kasno jutro dvadeset drugog dana svog zatočeništva
u bijeloj sobi. Uvijek je to činio nakon doručkovanja i vježbanja. I dalje se
nadao da će se ta vrata otvoriti – doista
otvoriti, potpuno – i to čitava vrata, a ne samo mali utor na njihovu dnu kroz
koji su mu gurali obroke.
Već je bezbroj puta pokušao sam
otvoriti ta vrata, no ladice stola uvijek su bile prazne; u njima nije bilo
ničega osim mirisa plijesni i cedra. Pregledavao ih je svakoga jutra, za slučaj
da se u njima nekom čarolijom nešto pojavilo dok je on spavao. Takve su se
stvari katkad događale kad ste imali posla sa ZLOPAK-om.
I tako je sjedio i zurio u vrata – čekao
je. Bijeli zidovi i tišina, smrad njegova tijela; prepušten razmišljanju o
svojim prijateljima – Minhu, Newtu, Tavi i još nekolicini Poljanaša koji su i
dalje bili živi, o Brendi i Jorgeu, koji su nestali s vidika nakon što ih je
sve spasio golemi Brijeg, o Harriet i Sonyi te drugim djevojkama iz grupe B, o
Arisu, o Brendi i upozorenju koje mu je uputila nakon što se prvi put probudio
u toj bijeloj sobi. Kako mu se to ona obratila u mislima? Je li bila na
njegovoj strani ili nije?
No uglavnom je razmišljao o Teresi. Nije
si ju mogao izbiti iz glave iako ju je iz trenutka u trenutak sve više mrzio.
Zadnje što mu je rekla bilo je ZLOPAK je
dobar i, bila ona u pravu ili ne, Thomasu je počela predstavljati sve
užasne stvari koje su se dogodile. Svaki put kad bi pomislio na nju, u njemu bi
proključao bijes.
Možda je sav taj bijes bio posljednja
nit koja ga je vezala uz mentalno zdravlje dok je tako čekao.
Jeo je, spavao, žudio za osvetom. Radio
je to još tri dana – sam.
Dvadeset šestog dana vrata su se
otvorila.
Primjedbe
Objavi komentar