Joseph E. Stiglitz: EURO

EUROPA U KRIZI

Kriza eura

Europa, izvor prosvjetiteljstva, kolijevka znanosti, u krizi je. Globalna financijska kriza iz 2008. godine neprimjetno se 2010. pretvorila u “krizu eura”. Dio svijeta u kojem je nastala industrijska revolucija koja je dovela do neviđenih promjena životnog standarda u dva protekla stoljeća sada prolazi kroz dugo razdoblje blisko stagnaciji. BDP po glavi stanovnika (usklađen s inflacijom) u eurozoni¹ – zemljama Europe koje dijele zajedničku valutu, euro –procijenjen je u 2015. na manju vrijednost nego u 2007. godini.² Neke su zemlje godinama u krizi.³

Kad je stopa nezaposlenosti u Sjedinjenim Državama u listopadu 2009. dosegnula 10 posto, većina Amerikanaca smatrala ju je nepodnošljivom. Otada se spustila ispod 5 posto. Međutim, stopa nezaposlenosti u eurozoni dosegnula je 10 posto te iste 2009. godine i otada je ostala dvoznamenkastom.⁴ Prosječno, među radno sposobnim mladim ljudima nezaposlen je svaki peti, ali u zemljama koje je kriza najgore pogodila gotovo pola od onih koji traže posao ne može ga naći.⁵ Suha statistika o nezaposlenosti mladih u sebi krije srušene snove i nade milijuna mladih Europljana, od kojih su mnogi marljivo radili i učili. Govori nam o razdvojenim obiteljima, jer oni koji to mogu napuštaju svoju zemlju u potrazi za poslom. Oni su nagovještaj europske budućnosti s nižim rastom i životnim standardom, možda i u nekoliko sljedećih desetljeća.

Te ekonomske činjenice imaju i duboke političke posljedice. Temelji Europe nakon hladnog rata su uzdrmani. Stranke ekstremne desnice i ljevice uz mnoge druge zagovaraju cijepanje svojih nacija i država, posebno u Španjolskoj, ali čak i u Italiji, i sve su brojniji. Ono što je izgledalo povijesno neumitno – stvaranje nacionalnih država u 19. stoljeću – sada se dovodi u pitanje. Pod upitnikom je i veliko dostignuća Europe nakon Drugog svjetskog rata – stvaranje Europske unije.

Događaji koji su izazvali akutnu krizu eura bili su simptomi dubljih problema u strukturi eurozone, a ne njeni uzroci: kamatne stope na obveznice, koje su izdavale Grčka i nekoliko drugih zemalja eurozone, rasle su, dosegnuvši u grčkom slučaju 22,5 posto 2012. godine.⁶ Neke zemlje nisu imale pristup financiranju ni pod kojim uvjetima – nisu mogle sakupiti novac koji im je trebao za plaćanje postojećih dugova. Europa je priskočila u pomoć osiguravajući kratkoročne pozajmice uz stroge uvjete.

Nakon što je početkom 2010. izbila kriza eura, europski su lideri poduzeli niz akcija, od kojih je svaka naizgled privremeno smirivala tržište. Dok se ova knjiga tiska, čak je i grčka kriza potisnuta u stranu, a Europa se nada da će zadnji sporazum, onaj iz ljeta 2015., napokon uspjeti, dok druge krize dospijevaju u prvi plan: glavnu ulogu preuzela je migrantska kriza, zatim ona koju donosi prijetnja izlaska Britanije iz EU-a, pa terorističke prijetnje koje su postale očite nakon napada u Parizu i Bruxellesu. Euro je trebao stvoriti veću ekonomsku i političku povezanost i pomoći Europi da se bori sa svim izazovima koji se pojave u toj regiji. Kako ćemo istaknuti u sljedećem poglavlju, stvarnost je bila drukčija: neuspjeh eura Europi je otežao suočavanje s drugim krizama. Dakle, ova knjiga govori o ekonomiji – ekonomiji koja je temelj njegova neuspjeha i o onome što se u vezi s tim može poduzeti – jer ekonomija je tijesno isprepletena s politikom. Politika otežava stvaranje ekonomskih uredbi koje bi omogućile funkcioniranje eura. A zatim slijede ozbiljne posljedice njegovoga neuspjeha.

Ova će knjiga razjasniti zašto su mjere koje su dosad poduzimane kako bi se “riješila” kriza eura bile samo privremene i polovične: sasvim je izgledno da će u bliskoj budućnosti uslijediti nova epizoda krize eura.

Središnja teza

Mnogi čimbenici pridonose europskim mukama, ali jedna je greška osnovna: stvaranje jedinstvene valute, eura. Ili, preciznije, stvaranje jedinstvene valute bez stvaranja ustanova koje bi na području raznolikom poput Europe omogućile efektivno funkcioniranje samo jedne novčane jedinice.

Drugi dio ove knjige (poglavlja 4 – 6) razmatra što je potrebno za uspješnu monetarnu uniju, ono što je Europa uistinu napravila, kako je razlika između onoga što je trebalo napraviti i onoga što je napravljano dovela do neuspjeha eura, do krize koja je uslijedila ubrzo nakon njegova stvaranja, i nesklad, prilikom kojeg su bogati postajali bogatiji, a siromašni siromašniji – zbog čega je funkcioniranje jedinstvene valute postalo još teže. Treći dio (poglavlja 7 i 8) pobliže razmatra odgovor eurozone na krizu, kad je naizgled stigao “spas”, s programima koji su zapravo produbili i produžili njene loše strane. Četvrti dio (poglavlja 9 – 12) objašnjava što se može napraviti kako bi se prosperitet vratio u Europu.

Bilješka o povijesti eura i opsegu ove knjige

U ovoj knjizi ne nudim detaljnu povijest eura, niti potanko opisujem njegove institucije. Ali snalaženja radi, korisno je navesti nekoliko činjenica o kronologiji i uspostavi eura. Zajednička valuta rezultat je napora koji su počeli sredinom XX. stoljeća, dok se Europa oporavljala od pokolja i nereda u dva svjetska rata u kojima je stradalo 100 milijuna ljudi. Europski državnici shvatili su da će mirnija budućnost iziskivati potpunu reorganizaciju politika, ekonomija, pa čak i nacionalnih identiteta na kontinentu. Ta se vizija približila stvarnosti 1957. potpisivanjem Rimskog sporazuma i osnivanjem Europske ekonomske zajednice (EEZ), u kojoj su bile Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Zapadna Njemačka. U desetljećima koja su uslijedila dominirao je hladni rat, a razne druge zapadnoeuropske zemlje pridruživale su se EEZ-u. Korak po korak, bilo je sve manje ograničenja u zapošljavanju, putovanjima i trgovini između sve većeg broja članica EEZ-a.

Ali tek je kraj hladnog rata dao pravi vjetar u leđa europskim integracijama. Pad Berlinskog zida 1989. pokazao je da se približilo vrijeme za bliskije i snažnije veze među europskim zemljama. Nade u mirnu i uspješnu budućnost bile su veće nego ikad prije, i među političarima i među građanima. To je dovelo do potpisivanja Ugovora iz Maastrichta, koji je formalno uspostavio Europsku uniju i stvorio veći dio njene ekonomske strukture i ustanova – uključujući pokretanje procesa za usvajanje zajedničke valute, koja će postati poznata kao euro.

Ipak, bilo je neslaganja oko toga kako postići veće jedinstvo. Danas službena povijest EU-a može djelovati kao logičan slijed zbivanja koji je neizbježno vodio prema stvaranju stalno rastućeg zajedničkog tržišta i područja zajedničke valute, eurozone. Ali stvaranje tih ustanova zapravo je bilo rezultat godina pregovora opterećenih dubokim neslaganjima o dosegu i obliku europskih integracija. Rezultati su postizani samo nakon trgovine i kompromisa među europskim vođama. U slučaju eura, njemački kancelar  Helmut Kohl navodno se složio s njegovim stvaranjem u zamjenu za pristanak francuskog predsjednika Françoisa Mitteranda na ujedinjenje Njemačke. Obojica su bili vrlo bitni u propagiranju ideje integracije – i u stvaranju mnogih mjera koje razmatram u ovoj knjizi.

Ta je povijest važna, ali njen dobar dio izvan je dosega ove knjige. Želim reći – i na to ću se često vraćati – euro je bio politički projekt, a u svakom političkom projektu politika je najvažnija.

Važne su i osobe i politike – na pamet nam pada Jacques Delors, čija je komisija 1989. izložila plan za stvaranje eura – iako ponavljam da to ovdje nije moja tema. Kad opisujem stvaranje eura, nisam potpuno upućen u razmišljanja onih koji su tada bili u to uključeni. Očito je kako su mislili da će sustav funkcionirati – inače ne bi pristali na njega. Morali su biti naivni ako su mislili da se poslije neće pojaviti poteškoće; ali pretpostavljam kako su vjerovali da se bilo kakvi problemi mogu i hoće riješiti. Vjerovali su da će jedinstvena valuta, euro, i ustanove koje su ga podržavale, posebno Europska središnja banka (ESB), biti stalni čimbenici Europske unije. Ali ova knjiga ne govori o toj povijesti ili pojedinačnim razmišljanjima osnivača eura o tome kako će on funkcionirati.

Umjesto toga, mene zanimaju ishodi te povijesti – ono što od njih možemo naučiti i ono što s njima možemo poduzeti. Ovo je knjiga o ekonomiji i ekonomskim ideologijama i njihovoj interakciji s politikom; ona proučava kako nove ustanove i pravila stvoreni na pojednostavljenim pogledima na ekonomsko djelovanje, i uz najbolje namjere, mogu donijeti ne samo razočaravajuće, nego i katastrofalne rezultate.