Elena Ferrante PRIČA O NOVOM PREZIMENU

Elena Ferrante

PRIČA O NOVOM PREZIMENU

Genijalna prijateljica – drugi dio

S talijanskog prevela Ana Badurina

1.

U proljeće 1966. Lila mi je vrlo uzbuđeno povjerila metalnu kutiju koja je sadržavala osam bilježnica. Rekla je da ih više ne može držati kod kuće, boji se da će ih pročitati njezin muž. Odnijela sam kutiju bez komentara, izuzev pokoje zajedljive opaske o tome da ih je stegnula s previše užeta. Naš je odnos u to doba bio veoma loš, ali čini se da sam samo ja tako mislila. U rijetkim prigodama kad bismo se vidjele, ona nije pokazivala ni najmanju nelagodu, bila je srdačna, nikada joj ne bi pobjegla koja neljubazna riječ.

Kad me zamolila da joj se zakunem da ni iz kojeg razloga neću otvoriti kutiju, učinila sam to. Ali čim sam ušla u vlak, razvezala sam uže, izvukla bilježnice, počela čitati. Nije to bio dnevnik, premda jest sadržavao detaljan prikaz događaja iz njezina života počevši od kraja nižih razreda osnovne. Bilježnice su se doimale više kao trag tvrdoglave samodiscipline u pisanju. Obilovale su opisima: grana na stablu, područje bara, kamen, list s bijelim rebrima, lonci u kući, različiti dijelovi kuhala za kavu, žeravnik, krupni i sitni drveni ugljen, detaljan plan dvorišta, glavna cesta, zahrđala željezna konstrukcija preko puta bara, parkić i crkva, linija raslinja uz prugu, nove zgrade, roditeljski dom, alat koji su upotrebljavali njezin otac i brat dok su popravljali obuću, njihove kretnje dok su radili, povrh svega boje, boje svega u različitim dijelovima dana. Ali nisu tu bile samo stranice s opisima. Pojavljivale su se i izolirane riječi na dijalektu i na talijanskom, katkad zaokružene, bez komentara. I prijevodne vježbe na latinskom i grčkom. I čitavi odlomci na engleskom jeziku o trgovinama u rajonu, o robi, o dvokolici natrpanoj voćem i povrćem koju Enzo Scanno svakog dana seli iz ulice u ulicu držeći pritom magarca za ular. I brojna razmišljanja o knjigama koje je čitala, filmovima koje je gledala u župnoj dvorani. I mnogi stavovi koje je zastupala u raspravama s Pasqualeom, u razgovorima koje smo vodile nas dvije. Naravno, izlaganje je bilo nepovezano, ali što god da bi Lila zarobila svojim pisanjem, postalo bi važno, tako da ni na stranicama koje je ispisala s jedanaest ili dvanaest godina nisam pronašla ni retka koji bi zvučao djetinjasto.

Rečenice su uglavnom bile krajnje precizne, interpunkcijski znakovi vrlo brižljivo upotrebljavani, rukopis elegantan kako nas je učila učiteljica Oliviero. No ponekad se činilo da Lila ne može održavati disciplinu koju je nametnula samoj sebi, kao da joj je kakva droga preplavila žile. Tada bi se sve zahuktalo, rečenice bi poprimile pretjerano žustar ritam, nestalo bi interpunkcije. Uglavnom joj nije trebalo mnogo da vrati miran, jasan ton. Ali znalo se dogoditi i da naglo stane i ostatak stranice ispuni crtežima uvijenih stabala, grbavih planina iz kojih se dimi, mrkih lica. Zaokupila me kako disciplina, tako i nedisciplina i što sam više čitala, osjećala sam se prevarenijom. Koliko li se vježbe krilo iza pisma koje mi je poslala prije nekoliko godina na Ischiju: zato je bilo tako dobro napisano. Sve sam vratila u kutiju i ponovo si obećala da više neću njuškati.

No ubrzo sam popustila, bilježnice su zračile zavodničkom snagom koju je Lila širila od malih nogu. O rajonu, obitelji, Solarama, Stefanu, o svakoj osobi ili predmetu Lila je pisala nemilosrdno precizno. A što reći o slobodi koju si je dopuštala sa mnom, s onim što sam govorila, što sam mislila, s osobama koje sam voljela, sa samom mojom vanjštinom. Zabilježila je za nju odlučujuće trenutke i pritom nije marila ni za što i ni za koga. Evo posve vidljivog užitka koji je osjetila kad je s deset godina napisala onu svoju pričicu, Modru vilu. Evo jednako vidljivo koliko je patila što se naša učiteljica Oliviero nije udostojala reći ijednu riječ o toj njezinoj priči, štoviše, ignorirala ju je. Evo patnje i bijesa što sam ja otišla u više razrede osnovne ne mareći za nju, napustila sam je. Evo oduševljenja s kojim je izučila obućarski zanat i želje da mi se osveti koja ju je navela da osmisli nove cipele, kao i užitka što je prvi par izradila sa svojim bratom Rinom. Evo boli kad je Fernando, njezin otac, rekao da cipele nisu dobro napravljene. Bilo je svega na tim stranicama, a povrh svega bili su tu mržnja prema braći Solara, čvrsta odlučnost s kojom je odbila ljubav starijeg, Marcella, i trenutak u kojem je pak odlučila zaručiti se s dobroćudnim Stefanom Carraccijem, prodavačem delikatesa, koji je zbog ljubavi odlučio kupiti prvi par cipela koji je ona izradila i pritom se zakleo da će ga zauvijek čuvati. Ah, eto lijepog trenutka u kojem se s petnaest godina počela osjećati kao bogata i otmjena damica pod ruku sa svojim zaručnikom koji je samo iz ljubavi uložio golem novac u tvornicu cipela njezina oca i brata, Tvornicu cipela Cerullo. I kakvo je zadovoljstvo iskusila: većim dijelom izrađene cipele koje je smislila, stan u novom rajonu, brak u šesnaestoj godini. I kakva je raskošna svadba uslijedila, kako li je bila sretna. Zatim se Marcello Solara sa svojim bratom Micheleom pojavio usred slavlja noseći na nogama upravo cipele do kojih njezin muž navodno silno drži. Njezin muž. Za kakvog se to muškarca udala? Hoće li sada, kad je sve gotovo, strgnuti masku i pokazati joj svoje zastrašujuće pravo lice? Neuljepšana pitanja i činjenice o našoj bijedi. Mnogo sam se posvetila tim stranicama, danima, tjednima. Proučila sam ih, na kraju sam naučila napamet odlomke koji su mi se svidjeli, koji su me oduševili, koji su me hipnotizirali, koji su me ponizili. Iza njihove prirodnosti zacijelo se krio neki trik, ali nisam mogla shvatiti koji.

Naposljetku sam jedne studenačke večeri ogorčena izašla ponijevši sa sobom kutiju. Više nisam mogla podnijeti što Lilu osjećam na sebi i u sebi čak i sad kad me veoma cijene, čak i sad kad imam život izvan Napulja. Zaustavila sam se na Solferinskome mostu promatrati svjetla koja su se probijala kroz ledenu maglicu. Položila sam kutiju na ogradu, polako je gurala, malo-pomalo sve dok nije pala u rijeku gotovo kao da se to ona, Lila osobno, strovalila sa svojim mislima, riječima, zlobom kojom je svakome vraćala milo za drago, načinom na koji me prisvojila kao što je činila sa svakom osobom ili predmetom ili događajem ili saznanjem koji bi je okrznuli: knjigama i cipelama, nježnošću i nasiljem, vjenčanjem i prvom bračnom noći, povratkom u rajon u novoj ulozi gospođe Raffaelle Carracci.

2.

Nisam mogla povjerovati da je tako ljubazan, tako zaljubljen Stefano trag djevojčice Lile, njezina rada na cipelama koje je sama zamislila, poklonio Marcellu Solari.

Zaboravila sam na Alfonsa i Marisu koji su za stolom razgovarali blistavih očiju. Nisam više vodila računa o pijanom smijehu svoje majke. Iščezla je glazba, pjevačev glas, rasplesani parovi, Antonio koji je izašao na terasu i s druge strane stakla svladan ljubomorom promatrao ljubičasti grad, more. Izblijedio je čak i obris Nina koji je upravo napustio salu poput arkanđela koji nije ništa navijestio. Vidjela sam samo Lilu koja je nešto uzrujano šaputala Stefanu, ona vrlo blijeda u vjenčanici, on ozbiljan; bjelkasta mrlja nelagode spuštala mu se s čela prema očima poput karnevalske maske na zajapurenu licu. Što se događa, što će se dogoditi? Moja je prijateljica objema rukama prema sebi povlačila muževu nadlakticu. Činila je to snažno, a s obzirom na to da sam je dobro poznavala, osjećala sam da bi mu cijelu ruku otkinula s tijela da može, i da bi prešla salu s njom podignutom visoko iznad glave dok joj krv kapa po šlepu i poslužila se njome kao toljagom ili magarećom čeljusti kako bi Marcella dobro odalamila i razbila mu njušku. O da, učinila bi to, a na tu mi je pomisao srce počelo divlje udarati, grlo mi se počelo sušiti. Potom bi obojici mladića iskopala oči, iščupala im kožu s kostiju lica, ugrizla ih. Da, da, osjećala sam da to želim, želim da se to dogodi. Kraj ljubavi i te nepodnošljive zabave, ništa od zagrljaja u krevetu u Amalfiju. Odmah porazbijati svaki predmet i osobu u rajonu, napraviti pokolj, pobjeći, ja i Lila, otići živjeti daleko, veselo se razmećući, zajedno dospjeti do dna, same, u nepoznatim gradovima. Činilo mi se da bi to bio pravi ishod toga dana. Ako nas ništa ne može spasiti, ni novac, ni muško tijelo, pa čak ni škola, onda slobodno možemo sve odmah uništiti. U grudi mi je navirao njezin bijes, snaga koja mi pripada i koja mi ne pripada ispunjavala me užitkom gubitka sebe. Poželjela sam da ta snaga uzme maha. Ali primijetila sam i da je se i plašim. Tek sam naknadno shvatila da umijem biti tiho nesretna samo zato što nisam sposobna silovito reagirati, bojim se toga, draže mi je biti nepomična i njegovati mržnju. Ne i Lili. Kad je otišla sa svojega mjesta, ustala je toliko odlučno da se zatresao stol, pribor za jelo u prljavim tanjurima, srušila je čašu. Dok je Stefano automatski požurio zaustaviti jezičak vina koji je tekao prema haljini gospođe Solara, ona je žurnim korakom izašla na stražnja vrata, a svaki put kad bi joj se haljina negdje zaplela, snažno bi je povukla.

Palo mi je na pamet potrčati za njom, uhvatiti je za ruku, šapnuti joj hajdemo, hajdemo odavde. Ali nisam se ni pomaknula. Pomaknuo se Stefano nakon kratkotrajnog kolebanja, sustigao je prošavši među rasplesanim parovima.

Osvrnula sam se oko sebe. Svi su primijetili da je nešto uzrujalo mladenku. Ali Marcello se i dalje došaptavao s Rinom kao da je normalno da na nogama nosi te cipele. I dalje su se redale sve prostije zdravice trgovca metalima. Uzvanici kojima se činilo da su na dnu hijerarhije stolova i dalje se nisu mogli pomiriti s tim. Ukratko, nitko osim mene kao da nije shvaćao da je upravo sklopljeni brak – koji će vjerojatno potrajati do smrti supružnika uz mnogo djece, još više unuka, u radosti i boli, sa srebrnim pirom, zlatnim pirom – bez obzira na sve što njezin muž pokušava učiniti kako bi mu oprostila, za Lilu već svršena priča.