Arundhati Roy MINISTARSTVO POTPUNE SREĆE

Arundhati Roy

Ministarstvo potpune sreće

S engleskog preveo Saša Stančin

1.

Kamo stare ptice odlaze uginuti?

Živjela je na groblju kao drvo. U zoru bi ispratila vrane i dočekala povratak šišmiša. U sumrak činila obrnuto. Između smjena razgovarala je s duhovima strvinara što su lebdjeli među visokim granama. Nježni stisak njihovih kandža ćutila je kao što se u amputiranom udu osjeća bol. Shvatila je kako nisu pretjerano nesretni što su se oprostili i iz ove priče otišli.

Kad se uselila, mjesecima je postojano, kao što čine stabla, trpjela usputnu, nenamjernu okrutnost. Ne bi se okrenula da vidi koji se to dječačić na nju bacio kamenom, nije okretala glavu da pročita kakve su joj to uvrede urezali u koru. Kad bi joj se ljudi rugali – nazivali je klaunom bez cirkusa, kraljicom bez palače – puštala je da bolna uvreda prođe kroz grane poput povjetarca, pa bol ublažavala balzamom šuštavog lišća.

Tek pošto se Ziauddin, slijepi imam koji je nekoć vodio molitvu u džamiji Fatehpuri, sprijateljio s njom i počeo je posjećivati, susjedstvo je zaključilo kako je došlo vrijeme da je puste na miru.

Jednom davno, čovjek koji zna engleski kazao joj je kako njeno ime, kad se napiše obrnuto (na engleskom) ispadne Majnu. U engleskoj verziji priče o Laili i Majnuu, rekao je, Majnu se zove Romeo, dok je Laila Julija. Njoj je to bilo urnebesno smiješno. “To bi značilo da sam od njihove priče skuhala khichdi?” upitala ga je. “Što će oni kad otkriju kako bi Laila ustvari mogla biti Majnu, Romi je ustvari Juli?” Kad su se sljedeći put sreli, Čovjek Koji Zna Engleski rekao joj je da je pogriješio. Ako joj se ime napiše obrnuto, ispadne Mujna, što niti je ime niti išta znači. Na to je odvratila: “Nema veze. Ja sam svi oni, ja sam Romi i Juli, ja sam Laila i Majnu. I Mujna, što ima veze? Tko je uopće rekao da se zovem Anjum? Ne zovem se Anjum, zovem se Anjuman. Ja sam mehfil, okupljanje. Svega i ničega, svakog i nikog. Ima li još tko koga treba pozvati? Svi su pozvani.”

Čovjek Koji Zna Engleski kazao je kako je to baš domišljato izrekla. Da njemu to nikad ne bi palo na pamet. Na to mu je rekla: “Pa kako bi i mogao, s tvojim znanjem urdskog? Ma što ti pada na pamet? Da si, zato što znaš engleski, odmah zato i pametniji?”

Nasmijao se. Ona se nasmijala njegovom smijehu. Podijelili su cigaretu s filterom. Požalio se kako su cigarete Wills Navy Cut kratke i debele, kvalitetom ne opravdavaju cijenu. Ona je odgovorila kako su joj totalno bolje od marke Four Square ili jako muževnih cigareta Red & White.

Sad mu se nije mogla sjetiti imena. Možda ga nikad nije ni znala. Nema njega odavno, Čovjeka Koji Zna Engleski, otišao je već kamo je morao. A ona živi na groblju iza državne bolnice. Društvo joj je pravio čelični ormar Godrej u kojem je držala svoju glazbu – vrpce i izgrebane ploče – stari harmonij, odjeću, nakit, očeve knjige s pjesmama, svoje albume s fotografijama i nekoliko izrezaka iz novina koji su preživjeli lomaču u Khwabgi. Ključ na crnom koncu objesila je oko vrata, uz savijenu srebrnu čačkalicu. Spavala je na izlizanom perzijskom sagu koji je preko dana držala pod ključem, a noću bi ga razmotala između grobova (kao šalu koju s drugima nije dijelila, nikad se ne bi dvije noći zaredom smjestila između istih grobova). I dalje je pušila. Još uvijek Navy Cut.

Jednog jutra, dok mu je naglas čitala iz novina, stari ju je imam, koji je očito uopće nije slušao, upitao, i to onako, kao usput: “Je li istina da se kod vas čak i hindusi pokapaju, a ne kremiraju?”

Naslutila je da bi pitanje moglo biti problematično, pa je odugovlačila s odgovorom. “Istina? Je li što istina? Što je to ustvari istina?”

Imam nije htio dopustiti da ga skrene protupitanjima pa je promrmljao automatski odgovor. “Sach Khuda hai. Khuda hi Sach hai.” Istina je Bog. Bog je istina. Mudrost kakva se mogla pročitati na stražnjoj strani oslikanog kamiona koji juri cestom. Onda je stisnuo svoje slijepe zelene oči i upitao prepredeno zelenim šaptom: “Reci, kad tvoji preminu, gdje ih pokopaju? Tko pere mrtvace? Tko izgovara molitvu?”

Anjum dugo nije progovarala. Onda se nagnula prema njemu i šaptom mu odgovorila, nimalo nalik drvetu: “Imam-sahibe, kad ljudi spominju boje – crvenu, plavu, narančastu, kad opisuju nebo u suton, ili mjesečinu za ramazana – što tada pomisliš?”

Nakon što su jedno drugo tako duboko, gotovo smrtno ranili, sjedili su zajedno u tišini na nečijem osunčanom grobu i krvarili. Naposljetku je šutnju prekinula Anjum.

“Reci ti meni”, rekla je. “Ti si imam-sahib, nisam ja. Kamo stare ptice odlaze umrijeti? Padaju li po nama poput kamenja s neba? Nailazimo li na njihova mrtva tijela po ulicama? Ne čini li ti se kako je Svevideći, Svemoćni koji nas je na Zemlju smjestio istovremeno pripremio i odgovarajući postupak kad nas s nje treba ukloniti?”

Tog dana je imamov posjet svršio ranije nego inače. Anjum ga je pratila pogledom dok je odlazio i kuckajući tražio put između grobova, a sljepački štap bi mu zasvirao kad bi putem naletio na praznu bocu pića ili odbačenu špricu. Nije ga pozivala da se predomisli. Znala je da će se vratiti. Koliko god skrivena bila, znala je prepoznati istinsku usamljenost. Osjećala je kako na neki neizravni način on njenu hladovinu ne treba manje nego ona njegovu. A iz iskustva je znala kako je potreba skladište u koje stanu znatne količine okrutnosti.

Iako se Anjum s Khwabgom nije rastala pretjerano srdačno, znala je kako nema pravo odavati mu snove i tajne.