Caleb Krisp DONESITE MI GLAVU IVY POCKET

Caleb Krisp

Donesite mi glavu Ivy Pocket

S engleskog prevela Petra Mrduljaš

1.

– Zašto usporavamo?

Nisam spavala. Samo sam lagano drijemala, što je običaj mladih dama za dugih putovanja kočijom. Usta su mi bila širom otvorena. Glava mi je bila ljupko zabačena. Iz nosa bi mi svako malo pobjeglo milozvučno frktanje. Bila sam savršeno elegantna.

– Kočijašu, zašto usporavamo? – Pitala je to neka žena. Zvučala je prilično razdraženo. – Do iduće postaje dijele nas još kilometri. Ovo je krajnje nepropisno.

Moj spokojni sanak nije imao izgleda pred tako glasnim stvorenjem. Dok je ona mljela o „nepredviđenim stajanjima“, odjednom sam postala svjesna da je štropot prozora i štropot kotača zamro.

– Pardon. – Osjetila sam da me netko snažno trknuo pod rebra. – Biste li se mogli malo pomaknuti?

U stranu me gurnuo netko tko se uvalio između mene i prozora. Naglo sam otvorila oči. – Što to radite, luda kravo?

Bila je to ona uštogljena Amerikanka – gospođica Finch. Ona koja se zgrozila time što sama putujem u London. – Sa svojega mjesta ne vidim cestu, a zanima me zašto smo odjednom stali. – Napućila je usne i namrštila se. – To je izrazito nepropisno.

Ostala sam stiješnjena uza zgodnog mladića koji je čvrsto spavao s primjerkom Davida Copperfielda na grudima. Na suprotnoj klupi tri sjedokose sestre marljivo su plele istovjetne žuto-plave šalove. (Ne znam im imena, ali gotovo sam sigurna da su se zvale Patuljasta, Uhata i Prgava.)

– Posve razumljivo. – rekla sam, uljudno ramenom nabivši gospođicu Finch. – Na kraju krajeva, čemu služe vožnje kočijom ako ne da te nasilno napadaju u snu?

Gospođica Finch rastvori zavjesu. – Pa, žao mi je zbog toga. – rekla je ne zvučeći pretjerano pokajnički. – Premda sam vas posve blago trknula.

– Istina. – gorljivo sam se složila. – Uvjerena sam da sam to samo doživjela kao čudovišno bolno jer ste blagoslovljeni rukama drvosječe.

Gospođica Finch bjesomučno je treptala. Spustila sam pogled na njezine ruke. – Ja... Mene su oduvijek opisivali kao krhku.

– Zbog toga vaše nabrekle podlaktice dodatno upadaju u oči. – Pljesnula sam je po koljenu kako to već nove prijateljice čine. – Trebali biste se priključiti cirkusu, draga. Obogatili biste se.

Namrštila se, odmahnula glavom i frknula nosom. Tako, naime, Amerikanci izražavaju duboko oduševljenje. Tada se okrenula i provirila kroz prozor. – Tako je mračno da se ne vidi prst pred nosom.

To je bila istina. Premda je na satu pisalo da su dva poslijepodne, vani je bilo tmurno – tmasti oblaci strašno su nisko nalegli i kovitlali se kao dim iz tvorničkih dimnjaka.

Zavalila sam se na sjedalu i uzdahnula. Zamislila sam se nad time gdje sam. I zašto. Kočija je vozila prema Londonu. A ja sam onamo putovala iz krajnje ozbiljnog razloga. Morala sam izbaviti Rebeccu i dovesti je kući (u Kuću Prospa mogla sam ući samo kroz Ulicu Winslow). Morala sam otkriti kako su me prepoznali njezini tamničari. A morala sam spasiti i Anastasiju Radcliff iz odvratne umobolnice u Islingtonu te je sjediniti s njezinim djetetom od kojega je okrutno odvojena. Ali uto se kočija naglo zaustavila. To me tek naknadno začudilo. – Što vidite, gospođice Finch?

– Ne mnogo. – odgovorila je. – Ali kočijaš silazi.

– Nešto je na cesti. – rekla je Uhata vireći kroz svoj prozor.

– Što bi to moglo biti? – zapitala se Patuljasta.

Prgava pucne prstima kao da sam pudlica. – Curo, izađi i reci kočijašu da zaobiđe to što nam priječi put. Reci mu da sestre i ja moramo do devet biti u Londonu da ne propustimo brod.

Premda sam iskreno mrzila slušati zapovijedi – pogotovo zapovijedi nepristojnih starih baba – i mene je zanimalo što nas je zadržalo.

Stoga sam se progurala pokraj gospođice Finch i izašla iz kočije. Cesta je bila obrubljena gustim žitnim poljima čije su zlatne stabljike pod mrkim, olujnim oblacima izgledale hrđavosmeđe. U daljini sam čula mrmor uznemirenih glasova – ali tek kad sam obišla konje i pogledala cestu, shvatila sam razlog.

Prevrnula su se mala kola nakrcana balvanima. Kočijaš je ležao na tlu, a iz glave mu je tekla krv. Uz njega je stajala pozamašna žena koja je sumanuto jecala dok je naš kočijaš, gospodin Adams, isprezao dva crna pastuha koja su vukla kola.

Oslobodivši konje, gospodin Adams sagne se da pomogne ozlijeđenome čovjeku, kojega su očito njegova kola više brinula. Dok su dvojica kočijaša raspravljala o tome što se dogodilo, gospodin Adams pokaza malu seosku kuću u daljini i primijeti da bi dobro došao još koji par ruku.

– Da odem dići uzbunu? – susretljivo sam ponudila.

– Mogla sam poginuti! – dreknula je debeljuca. – Pravo je čudo što nisam slomila vrat!

– Jeste li ozlijeđeni, gospođo? – upita glas iza mene. Okrenuvši se, ugledala sam gospođicu Finch koja je namršteno promatrala. – Mogu li kako pomoći?

– Pala sam na rame. – odvrati žena stežući nadlakticu. – I gadno boli. – Opet zajeca. – Mogla sam poginuti.

– Što se dogodilo? – upitala sam je.

Ona pokaže ozlijeđenoga čovjeka. – Vozio je kao luđak, eto što!

Uto počne padati kiša koju je vjetar nosio u svim smjerovima.

– Sirotice. – ozbiljno će gospođica Finch. – Dođite se skloniti kod nas u kočiju. Poslat ćemo po liječnika.

– Vrlo ste ljubazni, – reče žena – ali morala bih ostati ovdje da držim svoje stvari na oku. – Pokaže glavom na mene. – Možda bi mi djevojčica mogla praviti društvo? Živci su mi kao strune, stvarno.

Gospođica Finch složi se da je to sjajna zamisao – i gurne me prema cmizdravoj dami pa se žurno vrati u kočiju. Žena mi čvrsto stegne ruku i ponovi da je bila na pragu smrti. Primijetila sam da krišom pogledava cestu iza nas.

– Gadno ste se udarili u glavu. – reče gospodin Adams povlačeći kočijaša na noge.

– Znalo je biti i gore. – odvrati kočijaš i lecne se od bola. – Samo mi... treba kratak predah.

Gospodin Adams pomogne kočijašu da došepa do ruba ceste, gdje ga blago posjedne. No ja se nisam pretjerano obazirala na njih – jer mi je pogled još bio prikovan uz debeljucu koja mi je grčevito stezala ruku. Bila je veličanstveno salasta za jednu damu u nevolji. Sitne oči, neobično primaknute. Koža tako puna kratera i jamica da je podsjećala na grožđicu. Čupave obrve. Nos koji na pola puta naglo skreće u stranu. Neupadljivi brčići. Sve u svemu, bila je nevjerojatno uvjerljiva. Samo ne meni. Jer sam točno znala tko se krije ispod te vješte krinke.